Na današnji dan 30.4 1671. pogubljeni su ban Petar Zrinski i Krsto Frankopan. Odmah nakon njihova smaknuća Habsburgovci su iz dvoraca i zamkova diljem Hrvatske odnijeli bogatstvo kojem se gubi svaki trag.
Urota zrinsko-frankopanska simbolizira pokret hrvatskih i ugarskih plemića protiv apsolutističke vladavine dinastije Habsburgovaca.
Velikaši su nastojali spriječiti nametanje centralizma i apsolutizma u Hrvatskoj i Ugarskoj, koji su tada bili karakteristični za austrijske zemlje, uključujući i Češku. Takozvana urota doživjela je neuspjeh i time označila kraj starih velikaških obitelji Zrinskih i Frankopana.
Dan prije pogubljenja Petar Zrinsko napisao je oproštajno pismo supruzi Ani Katarini Zrinskoj;
„Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga pisma niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikaj še naukupe tvojemu Bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči ako sam te v čem zbantuval ali ti se v čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi. Budi bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan niti se plašim. Ja se ufam v Boga vsamogučega koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikaj še mene hoče miluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupa pred njegovem svetem thronušem v dike vekovečne sastanemo. Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina za druga do končanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar nej žalosti ar je to tak moralo biti. V Novom Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kčerju Auroru Veroniku blagoslovi.
Groff Zrini Petar“
https://www.karlovacki.info/tragican-zavrsetak-najljepse-karlovacke-ljubavne-price/
Katarina Zrinska bila je poznata kao mecena i kao prva žena u banskoj Hrvatskoj koja je pisala književne tekstove, a uz što se bavila i prevođenjem. Njezino je najpoznatije objavljeno djelo molitvena knjižica Putni tovaruš (1661.), a najpoznatiji stih proizišao iz pera Frane Krste Frankopana urezan je na mjestu smaknuća Petra Zrinskog i samog Frankopana u Bečkom Novom Mjestu.
“Navik on živi ki zgine pošteno.”
Golemi imutak Zrinskih djelomice je razgrabljen, a djelomice zaplijenjen. Lišena svega Katarina je 15. srpnja 1670. godine s kćeri Aurorom (Zorom), uz oružanu pratnju, napustila Čakovec. U prvo vrijeme su bile u nekoj gostionici, a potom u privatnoj kući. U veljači 1672. godine premještena je u samostan sestara dominikanki u Grazu, a kći Aurora Veronika u Celovac (Klagenfurt) u samostan sestara uršulinki.
Umrla je pomračena uma 1673. godine u samostanu sestara dominikanki u Grazu. Pokopana je u kripti crkve sestara dominikanki u Grazu.
Blago Katarine Zrinske
Međimurje rodno, plodno, spomen slavnih velikana,
Trn u oku A’strijancu, posjed časnog Petra bana.
Za Rod i Dom junak mrio, prevari ga hud poganac,
Oduze mu čast i sablju, sputa ga u smrtni lanac.
Osta banu mlada žena, loze starih Frankopana,
Porobljena, ponižena, u progonstvo protjerana.
Komora u Austriji na rod Zrinskih otrov štrca,
Omrzli joj hrabri ljudi hrvatskoga čelik-srca.
Katarina zlata ima, o toj sreći sni’ Komora;
Pomoz’ Bože, ili vraže, dočepat se blaga mora.
Časnik Würzburg plane kuje, prokletstvo mu ne da mira,
Kuda kroči, vide oči, hrpu zlata i talira.
Gdje li Kata blago krije, može l’ koji mudrac znati?
Šalje Würzburg svećenika u pohode Zrinskoj Kati:
Svećeniče, Božji slugo, upotrijebi pamet lije,
Donesi mi dobre vijesti, il’ ti žive glave nije.’
Kukavnog li svećenika, ak- podlegne prijetnji stvora,
Pa od Krista milija mu smradna plaća i Komora.
‘Reci, Kato, reci, kćeri, gdje si pusto blago skrila?
Kad starosti dani stignu da ne bi zaboravila.
Što mi rekneš, u grob nosim, ja pripadam Božjoj sviti,
Tajnu odat nikom ne sm’jem – pakao ću zaraditi.
Gukni Kato, ne boj me se, o tako mi svete halje,
Istinu o tvojem blagu, raznositi neću dalje.’
Prevari se Katarina, žena slavnog Petra, bana.
‘U tvrđi je, oče, dragi, škrinja zlata zakopana.’
Nebo jeknu, đavo dreknu, zaplakala kamen-tvrđa,
Božji Sine, iz visine, teškoga li svetogrđa!
Poletješe lešinari put hrvatskog Međimurja,
Pratilo ih gnjevno oko junačkoga Svetog Jurja.
Raspali se srdžba Božja, zaplakaše mrtvi predci,
O sotone, što činite hrvatskoga Roda djeci?
Kato, Kato, lakovjerna, nasjela si ženo jadna.
Ko i Petra prevari te, ljubav stranca goropadna.
Al’ gle čuda, bijesi Neba, svećeniku kaznu šalju:
Božja ruka pred oltarom, misničku mu strže halju.
Zamrači se kuća sveta, uzdrhtali kamen zidi,
Narod vrisnu, grudi stisnu, mjesto popa mačku vidi.
Crna mačka, avet prava, ajme Bože, kamo nesta?
Eno je u tvrđi Zrinskih, čuva blago tajnog mjesta.
Za pokoru, za nevjeru, ispaštat će sedam ljeta,
Gladna, žedna, čamiti će proganjana i ukleta.
A da muke budu veće, za izdajstvo svete tajne,
Osvetnički mač anđela dijeli kazne dugotrajne.
Mačem žarnim mačku goni… tvrđom usred noći crne,
Sasiječe ju u komade pa u život opet vrne.
Kad istekne sedam ljeta, skončat će se mačja muka,
Ako li joj vode pruži dobrotvora nekog ruka.
Prohujalo sedam ljeta, baka mački vode dala,
Al’ je baku skupa s mačkom crna zemlja progutala.
I još knjiga napominje – i Würzburgu mačka plati:
Razdrla ga u komade, duša mu se svijetom klati.
Strahovali A’strijanci, zadrhtala i Komora,
Hoće li ih srdžba Božja pomoriti odozgora?
Priča kruži i dan danas, Otó Kővár’ grijeh opis’o,
Nek se pamti, dokle Hrvat za Rod i Dom bude dis’o.
Gdje završi Zrinskih blago, saznat’ ćemo svi u raju,
A do tada, nek pjesnici mit u pjesme pretvaraju.
Ako vas kad put nanese u tvrđavu Petra bana,
Sretnete li crnu mačku, to je duša vragu znana.
Duša jednog svećenika, koj’ se proda radi škuda,
Iznevjeri Katu Zrinsku i ostade navijek Juda.
Braćo moja, oj Hrvati srce nek ne zaboravlja,
Taj poganac, hudi stranac, stoljećim’ nam zamku spravlja.
Dobrota mu, himba sama, laž izbija iz očiju,
E da mu je opet mučit, našu Majku Kroaciju.
Tom prokletcu nekad i sad, ista vatra mržnje plamti –
‘Ne poželi tuđe stvari’ tek hrvatski čovjek pamti.
Zbožan, skroman, vijek pitoman, prag djedova čuva, ljubi,
S poštenja si i dobrote, stoljećima glavu gubi.
Čujte ptice grabljivice, sramna silo davnih dana:
Nek vam savjest vijek izjeda smrt Zrinskog i Frankopana.
Bečko Mjesto, spomen bolan nepravedne pogibije,
Pomorili A’strijanci ljude slavne dinastije.
U Grazu je Kata mrla. I njoj satka kob tuđina,
Al’ joj ime još pronosi njezin Rod i Domovina.
Marija Dubravac
Lili Benčik/hrvatskepravice
HRVATSKE PRAVICE 