Dr Mijo Mirković, Subotica i Pravni fakultet u prvim godinama od njegovog dolaska
Jedan od najznačajnih ekonomskih povjesničara Jugoslavije, prof. dr.Mijo Mirković pomalo je zaboravljen u širim a pogotovo u lokalnim okvirima. U Subotici je proveo jedan dio svog bogatog života, od 1928. do 1939. godine kao nastavnik subotičkog Pravnog fakulteta. Ekonomsko-povijesna istraživanja međuratne Jugoslavije koja je obavio prof. Mirković i njegovi rezultati, teško da će biti prevladani , upotpunjuju i obogaćuju cjelovitu povijesnu spoznaju. Njihova interpretacija iz današnje perspektive zemlje u tranziciji, samo to potvrđuje.
O tom djelu njegova života i rada malo se zna i u Istri, iz koje je potekao i gdje je sahranjen.
Dr. Mijo Mirković bio je jedan od pedesetak tisuća istarskih Hrvata koji su napustili Istru u prvom egzodusu u povijesti Istre koji se dogodio nakon završetka 1.svjetskog rata. Naime Londonskim ugovorom iz 1915 godine sile Antante obećale su Italiji Istru, Primorje, otoke Cres, Lošinj i Palagružu, grad Zadar za sudjelovanje u ratu na njihovoj strani.
Realizacija tog dogovora potvrđena je Rapallskim ugovorom od 12.studenog 1920.godine između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije. Talijani su čim su ušli u Istru započeli sa nasilnom talijanizacijom, pa je veliki dio hrvatskog naroda iseljavao iz Istre. Mnogi su otišli u tadašnju Jugoslaviju, Europske zemlje i Ameriku.
Tako je bilo osnovano naselje Istrana u Zagrebu-Trešnjevka, Bukovac, Osijeku-Višnjevac, a Mijo Mirković je sa obitelji odselio u Suboticu.
Nisu bili ti doseljenici-migranti uvijek dočekani sa dobrodošlicom. Iz okupiranih djelova Istre dolazili su u Suboticu mnogi Istrani, gotovo redovno optirali su za državljanstvo, dobili ga i nastavili raditi i živjeti u Subotici i okolici. Neki od njih su bili: obitelj Žigante Ivana, Franje Flege iz Buzeta, obitelj Skaljer i mnogi drugi. Bilo je i slučajeva da su upravo oni nailazili na veoma loš prijem i progon, tako je npr. sačuvan predmet iz koga se vidi da je policijski narednik Milan Ćupurdija prijetio svom podređenom, koji je došao iz Istre – Mardešiću, za koga se zna da je imao diplomu, a i da su mu talijanski fašisti ubili ženu: „Vi ste antidržavni element – proteraću vas iz Subotice“, i on je doista dao otkaz.
„ Istorijski arhiv Subotica (dalje IASu), F. 47. Gr. 234/1925.
Milan Ćupurdija je ostao zabeležen i po progonu i maltretiranju drugih redara. Zabeleženo je da je tako jednoj grupi domaćih gradskih redara psovao katoličkog Boga, Uskrs, itd. IASu, F. 47. Gr. 62/1925.“
Sam pojam optanti sadrži i obuhvaća nekoliko podkategorija: od izbjeglica, poput onih iz okupirane Istre, ili Rusa koji su bili žrtve boljševika, preko kolonista, agrarnih migranata i zaslužnih ratnika iz prohujalog velikog rata, mahom iz Like i Korduna, Južne Srbije i drugih pasivnih krajeva – koje organizira i naseljava država, i daje im mogućnost da odaberu gdje će živjeti ; pa do svih ostalih koji su vođeni svojim osobnim motivima, ekonomskim, obiteljskim ili bilo kojim drugim, napuštali svoja ognjišta i svoje domove i doseljavali se na nova. Povijesno iskustvo pokazuje, da je svako novo doseljavanje određene grupe, imalo za posljedicu i iseljavanje neke druge, odnosno promjenu etničke strukture stanovništva.
Među doseljenicima bio je i Istranin dr Mijo Mirković – Mate Balota.
Potekao je iz istarskog sela Raklja, smještenog nad slikovitim Raškim zaljevom, Na nadgrobnoj ploči uz nadnevak rođenja, Rakalj, 28. rujna 1898., i smrti, Zagreb, 17. veljače 1963., piše da ondje počiva: težak, ribar, mornar, akademik, pjesnik, prvi Rakljan ki je napisa 50 knjig. Stoji i to, vrlo važno za Mirkovićev životopis, da je pokopan uz zvuke dragih roženic.
Objavljujući već kao đak u pazinskom listu Nada, Mijo Mirković služio se raznim pseudonimima. Mnogi suvremenici nisu ni znali da imena Mirković i Balota kriju istu osobu. Prvu pjesmu sročio je s devet godina. Teme svih Balotinih pjesama bio je težak život ribara, mornara i istarskog težaka. Već s devet godina ukrcao se na talijanski trabakul kojim je prevožen kamen.
Nakon osnovne škole, sa evakuiranim stanovnicima Istre odlazi u Čehoslovačku, u mjesto Zabreh, gdje 20.lipnja 1919. maturira klasičnu gimnaziju. Studira u Zagrebu i Beogradu a diplomira na fakultetu za ekonomske i socijalne nauke u Frankfurtu na Majni, gdje i doktorira ekonomske i društvene nauke kod mentora, tada čuvenog profesora F. Openheimer-a. Doktorska disertacija nosi naziv: Vom Hauptgrunde der geringen wirtschaftlichen Leistungsfähigkeit der slawichen Völker ( O glavnim uzrocima male ekonomske efikasnosti slovenskih naroda). Napisana je pod snažnim utjecajem djela Maksa Vebera, nikada nije bila objavljena, mada se dr. Mijo Mirković u drugim svojim djelima koristio njome i osnovnim tezama iznesenim u njoj.
Iz njegovog službeničkog kartona doznaje se da je služio vojsku u pješadiji i mornarici, u Puli i Tivtu, od 11.svibnja do 8.studenog.1918. godine.
Već 1924. godine on je imao položaj u državnoj službi kao honorarni šef novinskog odsjeka Ministarstva unutrašnjih dela. Nakon toga se sve više posvećuje profesorskom radu pa je tako 1925. bio privremeni predavač na Trgovačkoj akademiji u Osijeku, zatim 1925/26. na Pomorskoj akademiji u Bakru.
Bio je i službenik u aleksinačkim rudnicima, kao i urednik Privrednog glasnika koji je izlazio u Beogradu. On tada , već kao priznati stručnjak, dolazi u Novi Sad gdje se zaposlio u Trgovačkoj komori kao tajnik. To je bilo vrlo dobro plaćeno mjesto, sa mjesečnom plaćom od 7500 dinara, no on se u želji da nastavi naučno nastavničku karijeru, javlja na natječaj raspisan 31.svibnja 1927. godine za mjesto docenta na Pravnom fakultetu u Subotici. Na osnovu njegove molbe od 26.rujna 1927. godine, fakultetski Savjet ga je 26.studenog 1927.godine jednoglasno izabrao za docenta na ekonomsko-financijskoj grupi predmeta. Ali da bi započeo sa karijerom na fakultetu, trebala ga je potvrditi i Vlada i to je potrajalo gotovo godinu dana. Na to su utjecale tadašnje nestabilne političke prilike u Jugoslaviji.
Na posao se javio 15.studenog 1928. godine. U Suboticu nije došao sam, već sa cijelom obitelji.
Svečanu zakletvu „ Ja Mijo (Mihajlo) Mirković, zaklinjem se jedinim Bogom, da ću Kralju i Otadžbini biti veran ….“ je položio 13.travnja 1929. godine, i na tom poslu je ostao do 1939.godine.
U periodu dok je držao predavanja studentima u Subotici, nastala su i njegova najznačajnija djela. Objavila ih je izdavačko knjižarska kuća Geca Kon. To su: Trgovina i unutrašnja trgovinska politika (1931), Spoljna trgovinska politika (1932), Saobraćajna politika (1933), Zanatska politika (1934), Uvod u ekonomsku politiku (1935), Industrijska politika (1936). Studije su korištene i kao udžbenici za grupu predmeta ekonomske struke koje je predavao profesor Mirković.
S područja kulturne povijesti Mirković je 1960. objavio veliku znanstvenu monografiju Matija Vlačić Ilirik (Flacius), o istaknutom hrvatskom i europskom latinistu i reformatoru 16. stoljeća. Za tu je knjigu 1960 godine dobio nagradu Hrvatskoga sabora za životno djelo. U hrvatskoj književnosti Mirković je pod pseudonimom Mate Balota zauzeo istaknuto mjesto svojom zbirkom čakavskih pjesama Dragi kamen, romanom Tijesna zemlja, monografijama Stara Pazinska gimnazija i Puna je Pula te drugim proznim tekstovima. U Dragom kamenu Balota je ispjevao odu zavičaju, majci, ocu i ljudima svoga kraja kroz pjesme Mati. Dvi daske, Pramaliće , Koza ….
Osim što je predavao na Pravnome fakultetu u Subotici (1928–39) predavao je i na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Beogradu (1939–41), a nakon rata bio je sve do smrti redoviti profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Bio je sudionik više međunarodnih konferencija, među ostalima i Pariške mirovne konferencije (1946), koja je pridonijela pripojenju Istre Hrvatskoj. Od 1947.godine bio je redoviti član JAZU.
U 1930. godini kako se vidi iz obračuna plaća za mjesec studeni , dr.Mijo Mirković je od svih nastavnika imao najmanja primanja, pa mu je isplaćeno (neto) – 2980 dinara, dok je npr. dekan Miodrag Aćimović primio najviše – 9515. Posebno su im isplaćivani honorarni časovi, 50 dinara neto po satu. Ostalo osoblje je primalo od 850 do 1200 dinara. U tom periodu mjesečna plaća fizičke radnice u tvornici Fako d.d. iznosila je samo 300, a limara u građevinskom gradskom poduzeću do 1400 dinara.
Da je nova država cjenila znanje i sposobnosti dr Mije Mirkovića, svjedoči i to što mu je po odluci Ministrstva Prosvete, odobreno da od 15. do 22.veljače .1931. sudjeluje na konferenciji u Bukureštu, da bi zastupao Zavod za unapređenje spoljne trgovine.
Supruga mu je bila Stanka (Antonija) Naumović sa kojom se oženio u beogradskom hramu Sv. Aleksandra Nevskog, i sa njom je imao četiri sina: Marka rođenog 27.ožujka 1925, Ivana 17.studenog 1926, Vladimira 8.rujna 1928. i Antu 12.siječnja 1933. Sačuvan je podatak da je Ante kršten 19.veljače .1933. u Novom Sadu u pravoslavnom hramu. I sam Mijo prešao je na pravoslavnu vjeru.
U literaturi se nalazi podatak da je bio mason, član pokrajinske lože Mitrofan Stratimirović (Novi Sad).
Ivan Mužić, Masonstvo u Hrvata, http://holywar.org/txt/LibriInCroato/_Ivan-Muzic-Masonstvo-u-Hrvata.pdf ,
Zanimljivo je da se krajem srpnja 1929.godine prof.dr. Mirković obratio dekanu tražeći dozvolu boravka u inozemstvu (zavičaju) – u Raklju, Italija u mjesecu kolovozu za vrijeme školskih praznika.
„IASu, F. 228, 81.889/1929. Na to dekan odgovara: „…da nije vlastan davati dozvole za putovanja u inostranstvo ali se ista prima utoliko da se zna mesto gde će se molilac nalaziti u naznačenom vremenu.”
Nije poznato da li je uspeo da poseti zavičaj, ali u narednom periodu želeći da mu bude što bliže, letnje mesece, od 1934. provodi na Krku.“
Veliki je doprinos dr.Mije Mirkovića kao jednog od najistaknutijih jugoslavenskih ekonomskih povjesničara 20.stoljeća. Služeći se metodološkim postupcima mjerenja i komparacije privrednih parametara u zemlji, sa razvijenijim kapitalističkim sredinama, on je pokušavao i uspjevao otkriti uzroke velikog ekonomskog zaostajanja jugoslavenske države. Svoje rezultate je interpretirao preko teze da je industrijalizacija sudbina svake zemlje koja ne želi ostati na periferiji civilizacijskog napretka. Poznato je da Jugoslavija u periodu od 1918. do 1941. ostala u kategoriji agrarnih zemalja, zaostajući za industrijski razvijenim zapadnim državama. Od 14 milijuna stanovnika 1931. godine, 9,2 milijuna živjelo je neposredno od poljoprivrede i stočarstva. Na taj broj dolazilo je relativno malo obradive zemlje, selo je bilo prenaseljeno. Višak se prebacivao u gradove ili emigrirao. Kada 3/4 populacije živi od zemlje i kupuje samo nejneophodnije proizvode, petrolej, sol, šibice i najjeftiniju obuću, i onako malo tržište, suženo je još više. Kupovna moć gradskog stanovništva je također bila mala. Industrijski radnici, za čiju prosječnu nadnicu se moglo kupiti svega 4,5 kg kruha , nisu mogli biti masovni potrošači industrijske robe. Probijanje carinskih barijera, pronalaženje većeg tržišta, predlaže dr.Mirković kao rješenje za napredak cjelokupne privrede. Realnost je bila upravo suprotna. Carinska tarifa 1925. godine, uvozna i izvozna, učinila je od Jugoslavije jedan od najzatvorenijih, najzaštićenijih privrednih sistema, osiguravajući monopolski položaj nizu industrijskih grana, čuvajući je od strane konkurencije. Oskudica kapitala i višak radne snage je konstanta koja obilježava tadašnju jugoslavensku privredu. Ta objektivna činjenica, uočio je dr. Mirković, nametala je samo dvije mogućnosti za sve male agrarne zemlje. Privatni kapital i strane investicije. Dr. Mirković je isticao velike prednosti privatne industrije, njenu veću ekonomičnost, nad državnom, u kojoj je upravna vlast vršeći grube zloupotrebe, tražila samo izvore za osobno bogaćenje, zanemarujući opće dobro i razvoj cjelokupnog društva. Biti ministar, pomoćnik ministra, direktor ili načelnik, ma i najkraće vrijeme, ali baš u vrijeme kad se daju važni potpisi, značilo je od golaća, koji kupi mrvice sa kapitalističkog stola, postati kapitalist, imati svoj vlastiti stol, vilu, auto, dionice, tekući račun, članstvo u upravnim odborima poduzeća, ukratko prijeći u buržoaziju, osigurati se kapitalom u zemlji, i za svaki slučaj iznijeti nešto kapitala na svoj račun u Švicarsku ili Francusku.] Važnost ministarskih položaja cjenila se po tome koliko mogućnosti pružaju za malverzacije, pljačku državne imovine u korist privatnog bogaćenja. Velika svjetska ekonomska kriza koja je zahvatila i Jugoslaviju i izavala privredni krah, bila je po dr.Mirkoviću, slika i predznak političkog i vojnog rasula koje će se desiti 1941. godine. Moćni domaći politički faktori iznosili su zlato i devize iz zemlje, jasno pokazujući nesposobnost za brigu o općim narodnim, pa i državnim interesima.
Poznato zar ne ?
Pred rat dr.Mirković sa obitelji se seli iz Subotice i odlazi u Beograda, ali se 1941. sklanja i iz Beograda, neko vrijeme radi kao konobar na željezničkoj stanici u Vinkovcima i kao službenik u Narodnoj banci u Zagrebu, a poslije toga kao ribar u Malinskoj na otoku Krku gdje ga Talijani zatvaraju i odvode. Godine 1944. odlazi u partizane, a po oslobođenju prelazi u Beograd gdje je radio kao pomoćnik Borisa Kidriča na izradi petogodišnjeg plana. Bio je član JAZU-a. Umro je 1963. u Zagrebu.
HRVATSKE PRAVICE 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.