Helikoptersko osvajački desant SPC na Cetinje


Nije u slavu Boga živoga, to je bogohuljenje, skrnavljenje Boga

Srpska pravoslavna crkva priredila je predstavu  iz akcijskih filmova.  Sa specijalcima pod punom ratnom opremom, sa pancirnim  pokrivačima spustili su se u  Cetinjski manastir patrijarh SPC Porfirije Perić i vladika budimljansko nikšićki Joanikije Mićović radi ustoličenja vladike Joanikija za metropolita crnogorsko-primorskog.

Sramotne neviđene scene helikopterskog desanta radi ustoličenja,  ne priliče niti jednoj vjeri, ni Crkvi, ali kada je Srpska pravoslavna crkva u pitanju ništa nas ne treba iznenaditi.

Opće poznato je ponašanje SPC-a u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i BIH 90-tih godina prošlog stoljeća. SPC je glavni pronositelj velikosrpske ideologije i glavni rasadnik četničkog pokreta. Tako je SPC pored toga što je autokefalna-državna crkva, postala i politička institucija, ideološki širitelj velikosrpske ideologije i rasadnik četničkog pokreta.

Nema to više nikakve veze sa kršćanskim naukom! To je zloupotreba vjere u političke svrhe, koja se eto koristi i demonstracijom sile, tamo gdje stanovništvo pokaže da nije dobro došla i da je neželjena. Kada se uz primjenu ovakvih scena desanta sa specijalcima dolazi u Božji hram, znači da je vjera umrla, da je na djelu čisto bogohuljenje,  skrnavljenje  Boga.

Prepoznatljiva politika koja SPC-a koja koristi svoju moć za  indoktrinaciju i huškanje stanovništva,  a ne samo vjernika:

  • 90-tih u Hrvatskoj su ustaše strah i trepet za Srbe, a Srbi su „strašno bojažljiv, ugrožen, goloruku narod, da su im Hrvati neprestana „opasnost“,
  • U BIH su muslimani-balije, koji su isto tako velika „opasnost“ za ugroženo srpstvo,
  • Na Kosovu-šiptari, koji Srbima  ne daju da se šepure po njihovoj “vekovnoj otađbini, kolevci srpstva“ Kosovu.

Pa stvarno za povjerovati u te priče treba imati „visoki“ kvocijent inteligencije! Nijedan narod u susjedstvu nije ugrožen, nego samo Srbi? Zar se nitko od njih ne zapita zbog čega, nije li to obrnuto, da ustvari oni –Srbi ugrožavaju sve susjedne narode? Izgleda da ne, da  nisu dostigli taj stupanj razvoja svijesti!

Tri su glavne karakteristike SPC koje je prokazuju kao političku instituciju koja provodi velikosrpsku politiku, koja nema nikakve poveznice sa kršćanstvom:

  • Sveci koji to nikako, po niti jednim kriterijima ne mogu biti
  • Valerijanov memorandum
  • Presuda za poticanje na genocid u Srebrenici, jedina Crkva koja ima pravomoćnu presudu za pomaganje u genocidu.

SPC  je nagovorio   papu Franju  kako Stepinca nipošto ne smije proglasiti svetim jer toga „nije dostojan“, na osnovu  optužnice komunističkog montiranog procesa koji ga je 1946. osudio na 16 godina robije, a hrvatska strana (uzalud) upozorava na gomilu arhivske dokumentacije koja svjedoči suprotno,  ukazuje i na brojne primjere spašavanja Židova, Srba i hrvatskih antifašista od ustaškog nasilja, javno protivljenje rasnim zakonima, netrpeljivost s Pavelićem ( Esther Gitman , židovska povjesničarka istraživala je i u svojim knjigama ponudila mnogo dokaza), a sama SPC ima na popisu svetaca Nemanjiće među kojima ima bratoubojica, umobolnika, pedofila… i četnike koljače .

1.Sveti Stefan Nemanja (1113./1114. – 1199.)  Stefan Nemanja je bio klasični srednjovjekovni vladar koji ničim nije zaslužio da bude proglašen svetim. Cijeli život je ratovao, ubijao ljude, borio se za vlast i za teritorij.

Sveti kralj Milutin (1253. – 1321.)

Moćan vladar i jedan od najuspješnijih ratnika među Nemanjićima, koji je osvojio sjevernu Albaniju i veći dio Makedonije. Ženio se pet puta, a bizantski car Andronik II. ponudio mu je svoju sestru Eudociju za ženu, no ona je pobjegla smatrajući Srbiju barbarskom zemljom. Milutin je prihvatio drugu ponudu: petogodišnju carevu kćer Simonidu, a svoju tadašnju ženu, bugarsku princezu Anu dao je kao taokinju u Carigrad!

Tadašnji kroničari sa zgražanjem pišu kako je Milutin osmogodišnju Simonidu seksualno iskoristio i uništio joj maternicu! Kako je vrijeme prolazilo, nesretna djevojka bila je objekt stalnog maltretiranja ljubomornog starca, pa je iskoristila priliku i pokušala pobjeći u Bizant kad joj je umrla majka. Nije uspjela, pa je putem ušla u samostan kako bi postala monahinja. No, brat joj je strgao redovničku halju i vratio je Milutinu.

Milutinov sin Stefan Dečanski usprotivio se ocu i pobunio, na što ga je otac uspio privoljeti da mu se vrati i da će mu sve biti oprošteno. No, Milutin ga je bacio u tamnicu i oslijepio ga! Vidimo kakvog je čovjeka Srpska crkva proglasila za sveca dvije i po godine nakon smrti: svirepog, sebičnog, pohotnog, sladostrasnika, pedofila!

Sveti Stefan Dečanski (1285. – 1331.)

U borbi za vlast s polubratom Konstantinom, obećao mu je milost, no došlo je do bitke i Konstantin je zarobljen.

Stefan ga je dao „opružiti na jednom komadu drveta, pa mu klinovima probi mišice i butine, pa ga onda rasječe na dvije polovice, po sredini“. Drugi izvori navode kako je razapeo na križ te ga prepilio po polovici tijela.

Sveti Stefan Lazarević (1377. – 1427.)

Despot i najveći ratnik među srpskim vladarima, turski vazal, proglašen za sveca 1927. godine. Presudno je doprinio da na čelo Turaka dođe grana Osmanlija koja je iznjedrila Mehmeda II. Osvajača i Sulejmana Veličanstvenog. Despot Stefan bi zapravo trebao biti muslimanski, a ne kršćanski svetac! Spasio je islam u Europi u bitki kod Nikopolja. U rudnicima u Srebrenici je 1419. godine došlo do pobune protiv Stefanovog upravitelja Vladislava, kojeg su pogubili.

Stefan se razjario i poveo osvetnički pohod na Srebrenicu, no glavnina pobunjenika je pobjegla, a on se osvetio na onima koje je zatekao sijekući im ruke i noge.

Sveti Joanikije Lipovac (1890. – 1945.)

Za vrijeme Drugog svjetskog rata mitropolit Joanikije je  upravljao  Crnogorsko-primorskom eparhijom. Tijekom rata bio je suradnik talijanskih fašista, a komunisti su ga likvidirali bez suđenja u srpnju 1945. godine, nakon što su ga uhvatili u pokušaju bijega prema Austriji.

Za vrijeme  rata, dok se krv u potocima tekla  Crnom Gorom, Lipovac je pozivao na borbu protiv partizana i komunista, a za situaciju okrivljavao Židove,  Joanikije diže zdravicu okupatorskom fašističkom zločincu Pirciju Biroliju u vrijeme kad je on, zajedno sa četnicima, organizirao zatvore i logore za porobljene Crnogorce, u kojima je zatvarano, strijeljano, mučeno i deportirano u okupatorske logore preko 50 Crnogoraca.

Sveti Milorad ‘Maca’ Vukojičić (1917. – 1945.)

U svibnju 2005. na saboru u manastiru Žitomislić SPC je kanonizirala nekoliko užasnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata među kojima se po zlu ističu Milorad ‘Maca’ Vukojičić i Slobodan Šiljak, pravoslavni popovi, koje je 1945. osudio i strijeljao Vojni sud komande u Beranama pod optužbom da su sudjelovali u teškim zločinima nad stanovništvom u Pljevljima 1943. i 1944. godine.

Posebno su bili okrutni prema suprugama partizana. Na ovu crkvenu odluku reagirale su obitelji poklanih,  ali im je odgovoreno kako je to „unutarnja stvar Crkve“  Crnogorska televizija snimila je dokumentarac u kojem pljevaljski svjedoci pričaju o užasnim Macinim zločinima.

Nikolaj Velimirović (1881. – 1956.)

Episkop žički, školovan na Zapadu, u mladosti je bio zastupnik liberalnih ideja i ekumenizma. U međuratnom razdoblju okreće se antieuropejstvu i konzervativizmu, prezirao je europsku kulturu, znanost i napredak. Osnivač je desničarske političke ideologije svetosavskog nacionalizma, smatra se duhovnim inspiratorom Ljotićeve organizacije ZBOR.

Često je kritiziran zbog antisemitskih stavova, Hitler ga je odlikovao 1934. godine, a Velimirović je uspoređivao njemačkog kancelara s djelom svetog Save. Njegovoj  se kanonizaciji protivio srpski patrijarh Pavle, ali ipak je proglašen svecem 2003. godine.

U svibnju 1945. pobjegao je s Milanom Nedićem u Austriju, a potom u Ameriku, dok je u Jugoslaviji smatran suradnikom fašista i izdajnikom. Državljanstvo mu je oduzeto, a ime stavljeno na listu autora čija se djela nisu mogla objavljivati u zemlji. Tijelo mu je 1991. preneseno u Srbiju, a u vjerskim krugovima Velimirovića redovito uspoređuju sa svetim Ivanom Krstiteljem i svetim Ivanom Zlatoustim!

Žalosno, pokvareno, licemjerno i bogohulno!

SPC je proglasila je 114 svojih svetitelja, pretežito svećenika i monaha doista uzorna života, ali i gotovo sve srednjovjekovne srpske vladare, te grupe mučenika: prebilovačke (žrtve ustaša iz 1941., kanonizirani 2015.), jasenovačke (žrtve ustaškog logora 1941. – 1945., kanonizirani 2016.), momišićke (spaljeni od Turaka 1688., kanonizirani 2012.), prnjavorske (žrtve Prvog svj. rata iz 1914., kanonizirani 2014.).Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović je 2013. za svoju eparhiju (Sinod SPC je odbio prijedlog jer nije bilo uvjeta) svetiteljem proglasio crnogorskog državnog poglavara, vladiku i književnika Petra II. Petrovića Njegoša, nazvaši ga „Lovćenskim tajnovidcem“ Tako je crnogorski nacionalni ponos postao srpski svetac, pa tom analogijom i – Srbin!

https://slobodnadalmacija.hr/kultura/cudni-kriteriji-srpske-pravoslavne-crkve-stepinac-ne-moze-biti-svetac-a-koljaci-i-pedofili-mogu-431554

I eto objašnjenja helikopterskog desanta na Cetinje!

SPC je i u 2.svjetskom ratu bila uz velikosrpsku politiku.

2.Valerijanov memorandum

Četnik dr. Stevan Moljević  pisac je projekta „Homogena Srbija 1941.“ Projekt je podržala Srpska Pravoslavna Crkva (SPC) svojom propagandnim memorandumom „Valerijanov memorandum“. Pisac memoranduma je episkop Valerijan, vikar njegove svetosti Patrijarha. „Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC-a, predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu ( njemačkom generalu Ludwigu Schröderu 9. srpnja 1941.), a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. optužio Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. u drugoj do 8. kolovoza 180.000 (predan generalu Heinrichu Danckelmannu) a u trećoj do rujna mjeseca iste godine čak i do 300.000 Srba pobijenih u NDH.“ Jasno je da u tako kratkom roku (4 mjeseca) vlasti NDH nisu mogle napraviti masovne zločine kako su SPC i srbijanska propaganda navodile. Te patološke srbijanske laži su smišljene da se u pogodnom trenutku (nakon Drugog svjetskog rata) hrvatski narod proglasi genocidnim

Jasno je da u tako kratkom roku (4 mjeseca) vlasti NDH nisu nikako mogle napraviti masovne zločine kako su to SPC i srbijanska propaganda navodile. Te patološke srpske laži su smišljene da se u pogodnom trenutku (nakon 2.svjetskog rata)hrvatski narod proglasi genocidnim.

 Međutim Jugoslavenska i velikosrpska politika, namjerno su dugo sakrivale ovu tragičnu činjenicu i počinjen genocid nad židovskim narodom, kao i činjenicu da je Srbija tijekom cijelog Drugoga svjetskog rata bila saveznica Hitlerove Njemačke. Za razliku od Srbije, prema pisanju dr. Ester Gitman, Židovke i stradalnice holokausta, u Hrvatskoj je postojao široki općenarodni pokret i ljudi, koji su spašavali Židove, od kardinala Stepinca, ministra u Vladi NDH dr. Ivana Petrića do najobičnijih građana. https://direktno.hr/direkt/esther-gitman-srbi-iskrivljavaju-povijest-zuroff-i-greif-im-pomazu-a-zna-se-tko-su-bili-pokretaci-antisemitizma-u-jugoslaviji-112132/

 Pravoslavna crkva u Srbiji bila je lojalna Nedićevu režimu. Nikada se od Srpske pravoslavne Crkve nije čula ni riječ osude genocida, logora smrti, rasizma i likvidacija. Predstavnici SPC-a odmah su se po dolasku Nijemaca išli pokloniti i pismeno izjavili lojalnost. „Sveti Arhijerejski Sinod izvršavat će zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti i utjecat će preko svojih organa na potpuno održanje reda, mira i pokornosti.“  Također su tri episkopa, preko 500 srpskih intelektualaca  u kolovozu 1941 .godine javno dali podršku kvislinškoj Nedićevoj Vladi i Nijemcima. 

Prema podacima koje je prikupio don Anto Baković ubijeno je 667 katoličkih svećenika, od čega 88 bogoslova i sjemeništaraca te 31 časna sestra. Dok je do podataka o ubijenim pravoslavnim svećenicima teško doći, jer su mnogi bili u četničkim postrojbama. Veći dio svećenstva i skoro cijeli episkopat SPC-a surađivao je s Dražom Mihailovićem, vođom četničkog pokreta.

3. Presuda SPC u Parizu, koju Srbija krije kao “zmija noge“

„Patrijarha Pavla odveli su 1995.godine  u spaljenu Foču, nazvali su je tada Srbinje, i raspisala se evropska štampa – posebno Le Mond, Figaro i Liberation u Parizu – da SPC u Bosni podržava etničko čišćenje. Navedeno je bilo i ime patrijarhovo, pa je SPC podnela tužbu u Parizu protiv tih listova. Mučno i tužno. Na suđenju u Parizu svedočili su mnogi, među njima istoričar Paul Garde i srpski vizantolog Ivan Đurić. Branio je SPC vladika Atanasije Jevtić i to tako „dobro“ da se suđenje završilo sudskom osudom SPC. Ne, kazao je sudija, fakta su fakta, a francuska se istina ne može ućutkati. I tu je gorku čašu ispio pokojni patrijarh – a da li smo i svi mi sa njim, o tome je rano suditi. Jeste, stigao je da kaže i da ponovi kako neće ne veliku, nego ni najmanju Srbiju, po cenu zločina – i to će mu biti s pravom zapisano – ali ga sabraća arhijereji slušali nisu, još manje pak raspomamljene ratovođe! „ Mirko Đorđević, Peščanik.net

Srpska pravoslavna crkva je crkva samo po nazivu. Po sadržaju ona je politička organizacija koja propovijeda i provodi velikosrpsku politiku, koju je sada bez imalo ustručavanja Aleksandar Vućić nazvao Srpski svet i otvoreno prisvaja tuđe teritorije. Je li to huškanje na neku novu agresiju, s obzirom na slike helikopterskog desanta na Cetinje, nema dvojbe!?

Lili Benčik/hrvatskepravice

Kao prilog objavljujem otvoreno pismo crnogorskog pisca Milorada Popovića patrijarhu SPC Porfiriju Periću

Milorad Popović

Gospodine Porfirije Periću,

„Zadatak je smj’ešan ljudska sudba/ ljudski život snoviđenje strašno“, rekao bi Njegoš. Do prije samo par mjeseci čuo sam o Vama birane riječi od mojih prijatelja iz Zagreba: bili su puni hvale za mitropolita SPC, zbog njegovih umjerenih javnih nastupa u kojima zagovara ekumenizam, pomirenje među ljudima i religijama. A onda se taj isti bogougodnik, čim je izabran za patrijarha srpskog, pretvorio u punokrvnog sljedbenika jerarha SPC koji su podbunjivali srpski narod u Hrvatskoj, blagosiljali ratne zločince u Bosni i Hercegovini, govorili o muslimanima da su lažna vjera, nacionalne Crnogorce proglašavali Đilasovom kopiladi napravljenom u „Titovom jajcu“. Zato su danas neki Vaši zagrebački prijatelji ožalošćeni zbog toga što su bili lakovjerni, što nijesu pretpostavljali da su Vaše pomirljive riječi prema Hrvatima bile neiskrene, iznuđene novim demografskim i političkim okolnostima poslije izgubljenoga rata šešeljevsko-miloševićevske armade.

GREŠNI OSJEĆAJ MOĆI          

Istina, ja nijesam bio toliko naivan da povjerujem kako Vas je Aleksandar Vučić postavio zbog hrišćanskih vrlina, ali vjerovao sam da ćete, kao inteligentan čovjek, tu istu velikosrpsku politiku, osramoćenu razaranjem Vukovara, genocidom u Srebrenici, razaranjem Sarajeva, etničkim čišćenjem, sprovoditi sofisticiranije, opreznije, s više stila, kako biste zabašurili nečovječnu ulogu Srpske pravoslavne crkve, aktivnu duhovnu i političku potporu njenog monaštva i sveštenstva u bestijalnim ratnim zločinima devedesetih godina. I na taj način pokazati da srpska nacija civilizacijski sazrijeva, da je sposobna živjeti u miru i tišini s drugim nacijama i kulturama, implicitno opovrgavajući imbecilnu, autošovinističku i istorijski netačnu tvrdnju Dobrice Ćosića da Srbi dobijaju u ratu a gube u miru.

U tom starom načertanijevskom, pašićevsko-ćosićevskom duhu, gordosti, nesnošljivosti i prezrenja prema ostalim Južnim Slovenima, osobito nacionalnim Crnogorcima, namjeravate da u Cetinjskom manastiru intronizujete Joanikija Mićovića za mitropolita crnogorsko-primorskog. Zbog notornog osjećanja moći i prezira prema toj „šaki jada separatista“, nijednom se nijeste upitali zbog čega to danas protestuju Cetinjani i Crnogorci? Je li to zaista grupica fanatika opijena mržnjom i „brozomorom“, kako je to govorio Amfilohije Radović, pa su se ostrvili na svoju svetinju, na novoizabranog mitropolita koji veli da je nasljednik starih crnogorskih vladika, koji su vjekovima istim duhom i dahom živjeli i disali s Cetinjanima i okolnim plemenima, ili je u pitanju nešto drugo?

ČAST CETINJA 

Zbilja, jesu li Cetinjani i nacionalni Crnogorci ljudi bez časti, bez svijesti o svojoj tradiciji i kulturi? Zapitaste li se nekad, gospodine Periću, kako taj izopačeni demonizovani „otpadak srpstva“ – kako to piše u Vučićevim tabloidima – koji ljubi italijanske i hrvatske fašiste, albanske iredentiste, samo zbog mržnje prema Srbima, ne zapali nijednu srpsku zastavu, a crnogorske zastave u nezavisnoj, međunarodno priznatoj Crnoj Gori svakodnevno se skrnave, cijepaju, gore? Kako to da u današnjoj Crnoj Gori nacionalni Crnogorci nemaju više prava nego Kurdi ili krimski Tatari? Tačnije, zašto se ponižavaju, progone, ostavljaju bez posla govornici crnogorskog jezika, poštovaoci i vjernici Crnogorske pravoslavne crkve? S druge strane, pronađoste li u javnom prostoru u Crnoj Gori, od bilo kojega Crnogorca, pisca, novinara, političara, javnog djelatnika, neku šovinističku izjavu o srpskoj naciji, kulturi, tradiciji, iako svakodnevno čujemo da nas nazivaju „milogorcima“, „kopiladima“, „izmišljenom nacijom!“?

No, opet, poslije svega – poslije litija, i instaliranja velikosrpske vlasti na čijem čelu je Amfilohijev pojac – iz svega glasa Vaši politički patroni i saveznici viču da su Srbi, srpska crkva, srpska kultura, srpska nacija – ugroženi u Crnoj Gori!? Jeste li zaista povjerovali u ove stupidne laži ili beskrupulozno manipulišete, kao što su to radili svi silnici ovoga svijeta kad naume uništiti neku zemlju i naciju? Ja znam odgovor na ovo pitanje, a znam da ga i Vi znate. Ali, zbog javnosti, domaće i inostrane, zbog izmanipulisanih, lakovjernih, sluđenih ljudi, u Crnoj Gori i Srbiji, podsjetiću Vas na nekoliko stvari.

POLUISTINE 

U svom javnom istupu povodom intronizacije Joanikija Mićovića izrekli ste jednu poluistinu da su se svi crnogorski mitropoliti ustoličavali na Cetinju, ali ste „zaboravili“ da ih je vjekovima birao crnogorski Zbor, a ne nikakav izvanji sinod, ove ili one crkve. O tome svjedoče riječi Svetoga Petra Cetinjskoga: „Moga prijestola nije dostojan niko ko je biran bilo đe no na Cetinje, i od bilo koga do Crnogoraca“. (Tek poslije nestanka crnogorskog kraljevstva 1918. cetinjske mitropolite biraju u Beogradu).

Takođe ste zaboravili da je Cetinjski manastir, barem dva vijeka, bio ne samo duhovno nego i svjetovno sjedište Crne Gore, da su prvosveštenici autokefalne crnogorske mitropolije bili duhovni, politički i moralni uzori, braniči crkve i plemena, koji su se s najvišom brigom i poštovanjem odnosili prema Cetinjanima i ostalim Crnogorcima.

Danas, gospodine Porfirije, SPC se prema Cetinjanima i nacionalnim Crnogorcima odnosi s prezrenjem: ne daju im ni pristup ćivotu Svetoga Petra Cetinjskog. Podsjetiću Vas da je na Petrovdan 1991. godine, u samoj crkvi manastirskoj brutalno pretučen mladić koji je rekao da nije Srbin i da su ga nakon toga okrvavljenog izbacili ispred Manastira. Revoltirani građani su se okupili ispred Manastira, a onda su Amfilohijeve pristalice iz vatrenog oružja ranile dvojicu Cetinjana.

Nakon toga je Amfilohije na Badnji dan 1991. pozvao Arkana da ga brani od Cetinjana. Ova praksa se nastavila do danas, i Amfilohijevog nasljednika Joanikija – od potomaka onih koji su nebrojeno puta branili i odbranili, Cetinjski manastir, Ostrog, Manastir Moraču i ostale crkve i manastire – štite još brojnije organizovane kriminalne grupe!

KONTINUITET NEGIRANJA 

Gospodine Periću, prepuniste mješinu grijehom.

Protest Cetinjana i nacionalnih Crnogoraca nije protiv Srba, pa ni protiv SPC, jer u Crnoj Gori ima dosta vjernika te crkve. Ne bi bilo protesta ni protiv Joanikija da je bio malo razboritiji, da se, recimo, hrišćanski pokajao i rekao: „Braćo Crnogorci, mi se u nekim stvarima ne slažemo, ali da vidimo oko čega se možemo saglasiti: da ne gledamo poprijeko jedan drugoga, da dijelimo zajedno zlo i dobro, a ne da ja sjedim ovdje odvojen od vas, zatočen u Manastiru, kao sultan Džem u Kastel Kapuanu“.

Umjesto toga ovaj slaboumni jerarh se poziva – kaže da je od njega puno naučio o Crnoj Gori! – na fašistu-rasistu A. Rakovića, koji kaže da su „Crnogorci defektni“. Kako nakon toga misli on, i Vi koji ste mu starješina, da tražite poštovanje i ljubav od Cetinjana i Crnogoraca?

Gospodine Periću, gordost, kao i laž, svjedoče o duhovnoj praznini, o ništavilu duše. Da biste ponizili Crnogorca, prikazujete ih kao apatride, bića bez svijesti o sebi, razuma i ponosa: ne samo da nam uskraćujete ljudska prava – vjerska, kulturna, nacionalna – nego nam i drsko kradete vjekove duhovne i kulturne tradicije.

Komunisti su – kao i svetosavci kojima istorija civilizacije počinje 1219. godine – držali da je istorija prije Vukovarskog kongresa sekundarna, ali ipak oni nijesu negirali provjerljive istorijske činjenice: na primjer, da se dogodio Prvi srpski ustanak ili Berlinski kongres. A Vi ste, poslije mnogih Vaših sljedbenika, ponovili jednu drsku i lako dokazivu laž, o osmovjekovnom kontinuitetu svetosavske crkve u Crnoj Gori.

Tako ste negirali pet vjekova crnogorske duhovne, kulturne i istorijske samobitnosti, od Ivana Crnojevića do 1918, i hiljade primarnih istorijskih izvora, između kojih i Ustav knjaževine/kraljevine Crne Gore, u čijem članu 40. piše: „Crnogorska crkva je autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno-pravoslavnom Vaseljenskom Crkvom“.

Nebrojeni su dokazi, posredni i neposredni, gospodine Porfirije Periću, da ste naumili silom, ucjenom i manipulacijom da uništite crnogorsku naciju, svijest Crnogoraca o svojoj istorijskoj i kulturnoj posebnosti. Ali nije vino pošto priđe bješe. Za razliku od 1918. Crna Gora nije napuštena od svojih zapadnih saveznika, ne možete više vršiti masovni teror, premda su vaši ministranti gotovo završili etnička čišćenja u ministarstvima kulture i prosvjete, službama bezbjednosti i odbrane. No, umjesto straha i podaništva, stvorićete, to jest, već ste stvorili, prkos i nepokornost.

OTPOR ŠOVINIZMU 

Ima još jedna stvar zbog koje će Crnogorci, koliko god su malobrojni, podijeljeni, i na razne načine ranjivi, ipak, preživjeti: pored svih iskušenja oduprli su se ideologiji mržnje i šovinizma, i na taj način očuvali lojalnost i povjerenje ostalih etničkih i nacionalnih zajednica, među njima i građanski opredijeljenih Srba.

Vjerujem da ovaj fenomen otpornosti na šovinizam izvire iz jedne specifične tradicije koja je ovu malu ljudsku zajednicu održala kroz vjekove, u nemogućim okolnostima, u okruženju neprijateljskih evroazijskih imperija.

Bastion tog slobodarskog i slobodoištućeg duha, istorijska prijestonica Cetinje je od svog sazdanja 1482, samo šest godina u Prvom i Drugom svjetskom ratu – ako se ne računa period karađorđevićevske države – bila okupirana, i zato u njemu nikad nije bilo mržnje prema bilo kojoj naciji i religiji. O tome bi Vam najbolje posvjedočila familija atletičarke Marije Vuković, etničke Srpkinje, čiji su otac i majka 1995. godine iz Knina izbjegli na Cetinje. Svih ovih godina nijedan Cetinjanin, mali i veliki, prema njima nije uputio nijednu pogrešnu riječ niti ih mrko pogledao.

I Vi ste, gospodine Periću, dobrodošli na Cetinje, i kao Prvoslav, i kao Prle, i kao Porfirije, i kao istoričar umjetnosti, i kao roker, i kao kaluđer i kao patrijarh SPC, kao Srbin, Bosanac, Vojvođanin, kao hrišćanin, skrušeni pokajnik, dobroželatelj Srba i Crnogoraca, Grka i Jevreja. Ali, ne kao okupacioni general koji stiže – poslije bezbjednosne procjene BIA-e i njene podgoričke podružnice ANB – u bornim kolima i vojnom helikopteru, na intronizaciju nedostojnoga mitropolita koji nacionalne Crnogorce smatra „defektnima“, to jest podljudima.

Molim Vas, zamislite tu intronizaciju u crkvi Cetinjskog manastira: dok sveštenstvo i vjernici SPC budu uzvikivali „Aksios“, iz hiljada grla, iza Njegoševe Biljarde koju će opasati gvozdenom ogradom, ispred cijevi pušaka specijalne policije, Cetinjani i Crnogorci će odgovarati – „Nije dostojan“. Takvo bizarno ustoličenje jednog crkvenog velikodostojnika nije se dosad dogodilo u istoriji cijelog hrišćanstva.

U tom scenariju dogodi li se kakva nesreća, Vi kao poglavar SPC ćete snositi najveću moralnu odgovornost: na Vašim rukama, na rukama Srpske pravoslavne crkve, neće više biti samo nevina krv djece i nejači iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, nego i krv onih koja bi bila prosuta zbog mržnje prema antiratnom Cetinju, koje je s Dvorskog trga, nadomak Cetinjskog manastira, još u jesen 1991. pjevalo: „Sa Lovćena vila kliče/ oprosti nam Dubrovniče“.

Poznatim propagandnim tehnikama opet biste dželate da prikažete žrvama, a one koje brane elementarnu čast i dostojanstvo ekstremistima, ali više nećete moći nikoga prevariti niti odgovornost prenijeti na Joanikija Mićovića, jer on nema intelektualni kapacitet, još manje moralnu osjetljivost: da razumije kamoli da odustane od ustoličenja na katedru Svetoga Petra Cetinjskoga, koji je cijeli vijek mirio Crnogorce, jer njemu je važno da ispuni svoj naum, i nije ga briga hoće li taj stari zetsko-crnogorski prijesto biti okrvavljen niti kako bi s takvom hipotekom stolovao u Manastiru Rođenja Presvete Bogorodice.

Nadam se da znate da se Skupština opštine Cetinje izjasnila protiv intronizacije mitropolita Joanikija Mićovića u Cetinjskom manastiru, i na taj način potvrdila da ogromna većina Cetinjana i Crnogoraca, govornika crnogorskog jezika, poštovalaca i vjernika Crnogorske pravoslavne crkve, ali i ateista i inovjernih građana, više neće trpjeti svakovrsna poniženja od strane klirika SPC i tzv. vjernika – koji su ritualno hrišćani a na svaki način sramote duh Jevanđelja.

Ova poruka je upućena i Vama, kao što su to Crnogorci kroz vjekove poručivali onima koji su bili naumili gaziti Prava, Čast i Slobodu Crne Gore i Crnogoraca.

Još se, ipak, uzdam u Vašu zdravu pamet.

Ostajem Vaš dobroželatelj

Cetinje, prvi septembar 2021.

 Milorad POPOVIĆ, pisac


Jedna misao o “Helikoptersko osvajački desant SPC na Cetinje

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s