Zašto za  zločine komunizma nitko nije kažnjen? I danas traže zabranu i kažnjavanje svih simbola zločinačkih režima,  samo ne komunizma! 2.dio


Hrvatski sudovi također su poništili neke presude iz bivše Jugoslavije, na što je reagirao portal Novosti SNV-a naravno optužujući za revizionizam, što je za njih prepoznatljivo. Da je drugačije pitali bi se što se to sa njima zbiva. Dovoljno je pročitati naslov: “Praonica zlikovaca“

https://www.portalnovosti.com/praonica-zlikovaca

Hrvatski sudovi do sada su rehabilitirali šest osoba osuđenih za  zločine nakon sloma NDH: nadbiskupa Stepinca, Paraginog djeda Arsena Pozaića, pravnika Niku Ljubića, trgovca Jurja Ostermana, vukovarskog podžupana u NDH Luku Aždajića, pa čak i urednika ustaških listova Hrvatski narod i Spremnost Tiasa Mortigjiju. U pet slučajeva DORH se nije ni žalio.

Paragin zahtjev za revizijom presude iz vremena Jugoslavije jedan je od njih ukupno 88, koliko ih je do ljeta 2018. pred hrvatskim sudovima okončano pravomoćnim presudama i rješenjima. Uvidom u odluke, koje je donijelo 13 različitih županijskih sudova, ustanovljeno je da je 45 zahtjeva prihvaćeno u cijelosti, dva djelomično, a da je 41 odbijen.

Novosti, odnosno njihove novinare redom mrzitelje svega hrvatskog osobito smeta poništenje presude nadbiskupa Alojzija Stepinca, kojeg su komunističke vlasti 1946. godine osudile na 16 godina zatvora i prisilnog rada te petogodišnji gubitak političkih i građanskih prava. Na zahtjev njegovog nećaka Borisa Stepinca Vijeće zagrebačkog Županijskog suda na čelu s Ivanom Turudićem u srpnju 2016.godine, i to u samo pet radnih dana, privelo je kraju postupak, čiji spis sadrži gotovo četiri tisuće stranica. Revizijom, koja je izazvala podijeljene reakcije u javnosti, u cijelosti je poništena presuda Vrhovnog suda NR Hrvatske. Njome je zagrebački nadbiskup, između ostalog, bio osuđen zbog toga što je „pod rukovodstvom odbora trojice, kojem je on bio na čelu, vršeno prisilno prevođenje Srba na katoličku vjeru“. Iako se takva kvalifikacija prema jugoslavenskom Zakonu o krivičnim djelima protiv naroda i države smatrala ratnim zločinom, u presudi koju potpisuje sudac Turudić navodi se da „prinudno prevođenje na drugu vjeru nije taksativno propisano kao modalitet počinjenja ratnog zločina u važećem Kaznenom zakonu ili drugog djela koje je RH dužna progoniti po pravilima međunarodnog prava“.

Za Novosti čija je uređivačka politika rigidno yugokomunistička, svako diranje u povijest koju su pisali yugo-komunisti je povijesni revizionizam. U te njihove dogme, ne smije se nitko dirati, a svi povjesničari trebali bi valjda pitati novinare Novosti u istraživanju povijesnih činjenica, a ne pisati povijest po dokumentima koje pronalaze.

https://www.portalnovosti.com/praonica-zlikovaca

Suđenje visokim hrvatskim časnicima u svibnju 1945.godine u Beogradu

Suđenje 35-torici visokih časnika HOS-a započelo je pred Vojnim vijećem Vrhovnog suda Demokratske Federativne Jugoslavije 13. rujna 1945.godine i trajalo je do 22. rujna iste godine. Ovako neobično dugo suđenje od devet dana (nedjelja je neradna) vrlo je neuobičajeno za komunistička suđenja neposredno nakon rata. Razlog tomu bio je što su optuženi bili bivši pripadnici vojske Kraljevine Jugoslavije, koji su prešli u službu novonastale NDH. Zbog toga je većina, optuživana za izdaju „otadžbine“. Predsjednik sudskog vijeća bio je pukovnik dr. Josip Hrnčević, dok je tužbu zastupao potpukovnik Josif Malović. Sam tijek suđenja bio je čista farsa.

Dobacivanja iz, za to pripremljene, publike, prekidanje svakog pokušaja odgovaranja na optužbe, kako optuženih tako i njihovih odvjetnika, osim u slučaju odvjetnika dr. Marijana Šabera koji je započeo svoje izlaganje obrane riječima „Sramota me što moram braniti ustaše, najozloglašenije koljače našeg naroda“. Ozračje suđenja možemo zamisliti i u crtici kada predsjednik suda upita Tomislava Sertića kako to da govori sedam jezika (aludirajući na to da jedan takav intelektualac nije imao što raditi s ustašama).

1.Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolački, 11. Muhamed Hromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julije Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Schlacher, 18. Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Poić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niederlander, 35.Dragutin Čanić

Svi visoki časnici Vojske NDH. Sve  generali i pukovnici koji su se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu… …gdje su sprovedeni nakon što su ih Englezi izručili u grupi s više stotina vojnika, dočasnika i časnika jugoslavenskim vlastima.

Dana 7. lipnja 1945.godine, prevezeni  su u Beograd u logor Banjicu. Putovali su u prenatrpanom stočnom vagonu na kojem je velikim slovima pisalo „Vodimo ustaše – koljače na suđenje“.  što je izazivalo bacanje kamenja i blata prolaskom kroz sela naseljena srpskim stanovništvom. Dolaskom u Zemun nakon dva dana postrojeni su u kolonu ispred koje je išao partizan na motociklu i pozivao narod da vidi „ustaške koljače“. Ubrzo se stvorio „špalir“ iz kojega su bili gađani najčešće kamenjem pa je tako pukovnik Julio Niederlander bio smrtno pogođen.

Svi su osuđeni na smrtnu kaznu, okrivljenici su se morali ukrcati u kamion samo u gaćama te su odvedeni u selo Jajince u blizini Beograda i tamo pobijeni i zakopani na groblju Marinkova bara. Radi se o lokalitetu koji je koristila njemačka vojska kao i Nedićeve snage za masovna strijeljanja pa su pobijeni časnici HOS-a jednostavno umiješani u masovnoj grobnici s prijašnjim žrtvama kako bi im se što više zametnuo trag.

https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/ustaski_pukovnik_na_jugoslavenskoj_postanskoj_marki-1311979 – vojnapovijest.vecernji.hr

Suđenja u Hrvatskoj u vrijeme političke represije: „veliki sudski procesi“ u Hrvatskoj 1945-1948.godine

Brojna politička suđenja bila su pretvorena u montirane sudske procese, farse, potkrijepljene iznuđenim priznanjima optuženika. Takozvani veliki sudski procesi vođeni su i postavljeni bez mogućnosti  efikasne procesne obrane optuženika. Posebno onih iz državnog sustava NDH, iz redova pristaša HSS-a i redova katoličkoga svećenstva. Mnogi od njih bit će optuženi , pogubljeni i podvrgnuti kazni u montiranim sudskim procesima.

Optužnica i presuda protiv “Filipovic-Majstorović Miroslava i družine ”objedinjavala je zbog “racionalizacije” procesa pedeset i osam međusobno nepovezanih optuženika različitih zvanja i vjera. Očito, zbog “zvučnosti” procesa prvooptuženi je bio Miroslav Filipovic-Majstorović, fratar, ustaški bojnik, odgovoran za masovne zločine nad srpskim stanovništvom u NDH, koji je, među ostalim, obnašao dužnost zapovjednika u logorima Jasenovac i Stara Gradiška, a zbog zločina prozvan “fra Sotona”, te isključen iz franjevačkog reda.

Optuženo je i osuđeno, osim vjerskih poglavara, evangeličkog biskupa dr.Philippa Poppa, mitropolita Hrvatske pravoslavne crkve u NDH Germogena i zagrebačkog muftije Ismet ef. Muftić i niz drugih istaknutih crkvenih dužnosnika katoličke, evangeličke, grkokatoličke, pravoslavne i islamske vjeroispovijesti, kao i niz civilnih osoba .

“Osuđeni su za krivično djelo ustaštva ( bez obrazloženje koja su to krivična djela). bili članovi zloglasne terorističke organizacije tzv. „ustaša” koja je bila u službi stranoga zavojevača.” piše u optužnici.

Točno bi bilo Ustaški pokret, jer u dokumentima piše pokret

-Ustav Ustaše  hrvatskog  oslobodilačkog pokreta (1932), organizaciona struktura pokreta

-Načela hrvatskog ustaškog  pokreta (1933), sadrži program i ideologiju

Na kaznu smrti vješanjem, trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine osuđeni su

1./Filipović-Majstorović Miroslav, 2/ Mifka Spiridon, 3/ Lukić Stjepan, 4/ Guberina Ivo, 5/Pavelić Luka, i 6/ Marković Ivan,

Na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine:

1./ Germogen Maksimov, mitropolit zagrebački HPC, 2/ Šegvić Kerubin , 3/ Kupčevski Serafim, 4/ Rukavina Ivan, 5/Lazić Petar, 6/ Timka Ivan, 7/ Popp Filip, 8/ Vijant Petar, 9/ Muftić Ismet, 10/ Mrihin Dimitrije , 11/ Šarić Mijo, 12/ Pavletić Dragutin, 13/ Kramar Stjepan , 14/ Borisov Aleksej,15/ Kovačić Nikola, 16/ Radić Tomo, 17/ Glavaš Radoslav, 18/ Cvijanović Joco , 19/Bažinski Željko, 20/ Grbac Zora, 21/ Šplajt Fanika, 22/ Pavušek Ivan, 23/ Savnik Martin,24/ Zbornik Anica , 25/ Borić Petar, 26/ Supanc Franjo 27/ Stipetić Blanda 32, 28/ Smrekar Mirko, 29/ Matov Stjepan, 30/ Somek Albert, 31/ Gretić Julius, 32/ Stanić Klement, 33/ Frey Anton, 34/ Krečinić Omer, 35/ Glavuzina Vladimir, 36/ Šikić Šimun, 37/ Bartolomej Petar,38/ Janjetić Stjepan, 39/ Brajdić Stjepan, 40/ Herceg Ivan, 41/ Prpić Ivan, 42/ Jug Branko i 43/ Tončić Gustav.

https://dokumen.tips/reader/f/presuda-vojnog-suda-komande-grada-zagreba-miroslavu-filipovicu-

Treća grupa suđenja visokim dužnosnicima NDH

U Zagrebu je u lipnju 1947.godine u odmakloj životnoj dobi osuđen i pogubljen ministar hrvatskog domobranstva, vojskovođa i doglavnik Slavko Kvaternik. Sudski proces Kvaterniku odgovarao je politici toga vremena. U komunističkom režimu stvarao se mit o ustaškim ministrima »ratnim zločincima« Nitko ne poriče da je ustaški pokret u svom ekstremnom obliku počinio neoprostiva nedjela, ali moralna osuda nije još povijesno objašnjenje.

“Ako se ustaškom pokretu ne prizna barem dio iskrenosti u nacionalnom htijenju, teško se može shvatiti što su bile ustaše i njihovo vrijeme. ”Nada Kisić – Kolanović, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Sredinom svibnja 1947.godine Javno tužilaštvo NRH pokrenulo je protiv Kvaternika i šestorice ministara (Muhameda Alajbegovića – ministra vanjskih poslova, Osmana Kulenoviča – predsjednika vlade NDH, Miroslava Navratila -ministra oružanih snaga, Ivana Perčevića – šefa poglavnikova vojnog ureda, Vladimira Košaka – ministra financija i Siegfrieda Kaschea, opunomoćenog predstavnika Njemačke u NDH) optužnicu za izvršenje najtežih djela ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti. Glavna je rasprava započela 29. svibnja 1947. u Zagrebu (u dvorani Više škole za fiskulturu u Kačićevoj ulici), a završila je 4. lipnja.

„Optužbu je zastupao javni tužitelj NR H Jakov Blažević. Kvaternikovu je obranu preuzeo zagrebački odvjetnik europske reputacije dr. Ivo Politeo. Politeo nije osporavao tužiteljeve inkriminacije i Kvaternikovu krivnju, ali je osporavao odluku o stupnju krivnje i vrsti kazne. Upozorio je tužitelja da proces pretvara u trijumfalističko ponižavanje optuženog i da uopće ne govori o motivima njegove djelatnosti. Budući da je Kvaternik politički djelovao u težnji za „boljom Hrvatskom od one koju je preživio u staroj Jugoslaviji“.

Politeo je smatrao da izricanje smrtne kazne nije pravično. Ono što je Kvaterniku davalo snagu na suđenju jest postojano domoljublje. Na pitanje javnog tužitelja: „Jeste li  vi izdajnik hrvatskog naroda?“ Kvaternikov je odgovor bio spontan i prirodan: „Gospodine javni tužioče, tog osjećaja nisam nikad imao“

Kvaternik se na sudu služio čudnom mješavinom nacionalnog ponosa i kajanja za nečovječnost ustaškog režima. U svojoj završnoj sudskoj besjedi razloge za ponos nadovezao je na razloge za kajanje: „Iskreno priznajem moju odgovornost i duboko žalim što sam sudjelovao u jednom režimu, koji je bio zločinački i donio hrvatskom i srpskom narodu najveću nesreću“. Sa velikom željom  da njegovo ime u kolektivnom sjećanju ne bude vezano za „izdaju domovine i zločine“, uložio je molbu za pomilovanje. Njegova je molba 10. lipnja 1947. odbijena.

„Činjenica da je umro smrću osuđenika ne čini ga manje vjerodostojnim likom u povijesti svih hrvatskih poraza i pobjeda.“ Napisala je povjesničarka Nada Kisić-Kolanović

Suđenje Slavku Kvaterniku, dr. Vladimiru Košaku, dr. Mehmedu Alajbegoviću, dr. Osmanu Kulenoviću, generalu Miroslavu-Friedrichu Navratilu, generalu Ivanu Perčeviću i bivšemu njemačkom poslaniku u NDH, Sigfriedu Kascheu, završilo je smrtnim kaznama.

https://hrcak.srce.hr/file/312709

Nezadovoljstvo Jugoslavenske vlade neizručenjem dr.Ante Pavelića

Jugoslavenska Vlada je bila vrlo nezadovoljna nemogućnošću da se domogne Ante Pavelića. U veljači 1946. godine, američka komanda u Wiesbadenu priopćila je vlastima da je Pavelić u rukama Engleza, ali nije dopušteno UDB-inim oficirima da tamo otputuju radi njegova uhićenja. Savezničke vlasti kasnije su se oglušile o jugoslavenski zahtjev za izručenjem Pavelića navodno zbog nepoznata mjesta njegova boravišta. Usp. Izjava D. Bakica, Vjesnik od 15. kolovoza 1946.godine,

Po preuzimanju vlasti u Jugoslaviji 1944.-1945. godine komunisti, predvođeni Titom, počinju u državi provoditi staljinistički oblik komunizma, kao i masovne zločine nad njemačkim kolaboracionistima, kapitalistima, poduzetnicima, brojnim uglednicima, intelektualcima te političkim disidentima (neistomišljenicima ili antikomunistima…) Jedan represivni režim zamijenio je drugi. Umjesto slobode kojoj  se radovao slobodan svijet, komunizam je donio teror i represiju za sve, čak i komuniste koji su kritički promišljali o novoj vlasti.

Jugoslavenska je vlada kod Komisije za ratne zločine UN registrirala ukupno 7.812 „ratnih zločinaca“ jugoslavenskih građana. Velikom odlučnošću odmah je zatražila izručenje 1862 osobe, a izručene su joj samo 42.

Represivni režim započeo je  8. svibnja 1945. masovnim likvidacijom onih Hrvata i drugih stanovnika Hrvatske i njihovih obitelji koji su bili hrvatski suverenisti, odnosno zagovarali samostalnu hrvatsku državu. Broj likvidiranih mjerio  se u stotinama tisućama, a točan broj vjerojatno se nikada neće utvrditi. U razdoblju od 1945. do 1990.godine brojni Hrvati osuđeni su  na vremenske kazne s prisilnim radom u logorima,  kazneno-popravnim domovima i zatvorima u kojima su mnogi bili mučeni i ubijeni. Bili su  jednostavno likvidirani bez optužbe i suđenja, maltretirani, diskriminirani, na poslu, u JNA, ubojstva i otmice hrvatskih emigranata,  što je sve dovelo do masovnog iseljavanja iz Hrvatske (samo u razdoblju od 1965. do 1976. bilo je 900 000 iseljenika Hrvata) i njezinog osiromašenja.

Zatiranje hrvatske suverenosti i uništavanje Hrvata i njihove nacionalne memorije, počevši od 1918., a nastavivši se 1945., odvijalo se kako na materijalnom i na duhovnom planu zabranom rada hrvatskim piscima, novinarima, umjetnicima, profesorima, zabranom čitanja ili uništenjem knjiga hrvatskih pisaca i umjetnika, putem izbacivanja hrvatske nacionalne povijesti iz udžbenika, prekrajanjem povijesti i književnosti, represijom prema Katoličkoj crkvi i vjernicima, te ukinućem Hrvatske pravoslavne crkve.

Hrvatska pravoslavna crkva opširna je tema o kojoj ću nekom drugom prigodom, dovoljno je napomenuti da su pobijeni svi svećenici na čelu s mitropolitom zagrebačkim  Germogenom  Maksimovim  koji je osuđen i strijeljan 30. lipnja 1945. godine.

Jugoslavenski, odnosno velikosrpski hegemonizam i hrvatski suverenizam dvije su nepomirljive opcije, koncepcije ili  ideologije,  koje do dan danas nisu razriješene, jer Hrvatskom još  uvijek vlada  jugoslavenstvo ili jugoslavenske komunistički vrijednosni sustav.

Sustavno kršenje ljudskih prava bilo je uobičajeno.  Sve je bilo  pod kontrolom Komunističke partije odnosno Saveza komunista Jugoslavije, NO-a, SUBNOR-a, MUP-a, OZN-e ili UDB-e i drugih službi koje su održavale taj  totalitarni  režim.

„Bratstvo i jedinstvo, klasni neprijatelj, narodni neprijatelj, vanjski i unutarnji neprijatelj“ bili su termini kojima se služilo za represiju i održavanje jednoumnog i totalitarnog režima. Jugoslavenske vlasti i  Jugoslavenske tajne službe uklanjale su svakoga za koga su sumnjale da bi stvarao prijetnju političkom poretku. UDB-a, OZN-a, KOS, emigracija, represija, progoni, ubojstva i likvidacije…..

Jugoslavenska tajna služba ubijala je i izvan granica Jugoslavije. 69 Hrvata ubijeno je u emigraciji.  Najpoznatija žrtva mučkog ubojstva bio je Bruno Bušić, koji je ubijen u Parizu 1978. godine. Ivo Protulipac ubijen je u Italiji 1946., Marijan Šimundić 1967. u Njemačkoj, Mile Rukavina 1968. u Njemačkoj, Josip Senić i Branko Jelić 1972. u Njemačkoj, Stjepan i Tatjana Ševo u Italiji 1972., Stipe Mikulić u Švedskoj 1975., Petar Bilandžić 1981. u Njemačkoj, Franjo Mikulić 1983. u Njemačkoj, Stjepan Đureković 1983. u Njemačkoj, njegov sin Damir 1987. u Kanadi, i zadnji Ante Đapić 1989. u Njemačkoj…

Nekolicini (Bušić, Jelić, Šimundić…) posmrtni su ostaci preneseni u domovinu i pokopani. Na žalost, bilo je vrlo malo istraga i osuda u slučajevima ubijanja emigranata. Vinko Sindičić osuđen je zbog pokušaja ubojstva Nikole Štedula u Škotskoj 1988., a Krunoslav Prates tek je 16. srpnja prošle godine u Münchenu osuđen na 25 godina zatvora zbog ubojstva Stjepana Đurekovića.

Jugoslavenske tajne službe sudile su u Hrvatskoj Andriju Artukovića , ministra unutarnjih poslova NDH i to 1986. godine kada je izručen iz SAD gdje je živio! Način na koji je A. Artuković izručen komunističkoj Jugoslaviji i u njoj osuđen na smrt (da bi nakon toga njegovi posmrtni ostatci netragom nestali, zahvaljujući promjeni propisa poduzetoj upravo za tu svrhu), očito još nije okončana priča, jer ima puno nelogičnosti i nedorečenosti.

Suđenje Perković-Mustač u Njemačkoj  očiti je dokaz nespremnosti osude komunističkih zločina

Ulaskom Hrvatske u EU promijenili su se kriteriji. Poštivanje prava i zakonitosti, Hrvatska je morala ugraditi u svoje pravno zakonodavstvo. Famozno poglavlje 23. Pravosuđe i temeljna prava, za koje nije postojala zajednička pravna stečevina dugo je bila posljednja stepenica koju je trebalo prijeći na putu u EU.

Poznata titova uzrečica da se suci ne drže zakona kao pijan plota, vladala je u jugoslavenskom i hrvatskom pravosuđu. Zbog neprovedene lustracije, neujednačenost sudske prakse i nejednakost pristupa optuženicima samo se preselila   i u samostalnu hrvatsku državu. Takva praksa jasno se očitovala u optuživanju komunističkih kadrova. Poznata je  i ona uzrečica:“ Pojavu osuditi, druga osloboditi“

Nepostojanje neovisnosti Pravosuđa i njegova povezanost sa vladajućima jasno se i sramotno očitovala, na opće čuđenje u Hrvatskoj i EU upravo na slučaju Perković-Mustač sa Lex Perković.

O mogućem suđenju hrvatskim špijunima u Njemačkoj govorilo se godinama, još od vremena kada je Perković, kao bivši dužnosnik Službe državne sigurnosti (SDS), poznatije pod starom kraticom UDBA, postao jedan od šefova hrvatskih tajnih službi u novostvorenoj državi. Većina hrvatskih emigranata od onih 69 sa popisa ubijena je upravo u Njemačkoj.

U nakani zaštite Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, kao dokazanih šefova jugoslavenske i hrvatske komunističko-represivne nomenklature izvodile su se eskapade i egzibicije u Hrvatskom Saboru i tadašnjoj Vladi RH na čelu sa premijerom Zoranom Milanovićem.

Bivši direktor u naftnoj kompaniji INA i prebjeg iz socijalističke Jugoslavije Đureković brutalno je smaknut hicima iz pištolja te udarcima sjekirom 1983.godine  u Wolfratshausenu, tridesetak kilometara od Münchena. Ubijen je u improviziranoj tiskari smještenoj u garaži drugog hrvatskog emigranta, Krunoslava Pratesa, koji je istovremeno uređivao iseljenički tisak i informirao UDBA-u. Četvrt stoljeća nakon atentata Prates je osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog pomaganja u ubojstvu, a tijekom suđenja isplivala su i imena „jugošpijuna“ Perkovića i  Mustača koji će zajedno biti osuđeni na doživotni zatvor.

Pod pritiskom uvođenja sankcija od strane EU,  Hrvatska je postigla dogovor s Europskom komisijom (EK), i promijenila  zakon o primjeni europskog uhidbenog naloga (EUN). Hrvatski sabor je s 83 glasa za, 28 protiv i osam suzdržanih, na prijedlog Vlade izmijenio Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s EU-om, tzv. „Lex Perković“. Tim je izmjenama izbrisano ograničenje primjene europskog uhidbenog naloga na kaznena djela počinjena nakon 7. kolovoza 2002.godine.

Tako  je omogućeno uhićenje i izručenje Perkovića i Mustača Njemačkoj na suđenje u Münchenu. Na suđenju Perković-Mustač u Njemačkoj sadašnje vlasti u Hrvatskoj su, kako su ustvrdili i njemački tužitelj i sud, bojkotirale suradnju na ovom slučaju.

Ivan Krmopić, jedan od svjedoka  i njegova obitelj zatražili su zaštitu od  njemačkog pravosuđa zbog prijetnji. To je slika Hrvatske!

https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/tko-je-ivan-krmpotic-i-zasto-ga-stiti-njemacka-policija-20150422

I nakon osuđujuće presude na doživotni zatvor. Hrvatska vladajuća „elita“ olakšala im je  izdržavanje doživotne kazne prebacivanjem u Hrvatsku. Pitanje je hoće li je uopće i odslužiti do kraja, jer su već počele igre i igrice kako bi ih se pomilovalo.

Perković i Mustač tako su prvi i jedini osuđeni za zločine počinjene u ime komunističke ideologije.

https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/pogledajte-detaljnu-kronologiju-slucaja-perkovic-mustac-20160803

Progonili  su komunisti i svoje. Nakon Rezolucije Informbiroa, napunili su se Goli otok, Lepoglava i Stara Gradiška, logori i zatvori po Jugoslaviji.

Informbiro (skraćeno od Informacijski biro komunističkih i radničkih partija – IB), savjetodavno i koordinacijsko tijelo devet komunističkih i radničkih partija (SSSR-a, Poljske, Čehoslovačke, Madžarske, Rumunjske, Bugarske, Jugoslavije, Italije i Francuske), osnovano potkraj rujna 1947.godine  u Varšavi. Zadaća mu je bila informiranje i savjetovanje predstavnika centralnih komiteta partija članica radi usklađivanja njihovih politika. Bio je pod dominacijom sovjetske Svesavezne komunističke partije (boljševika), koja je potaknula njegov osnutak. Služio je interesima SSSR-a u odnosu na savezničke države i partije, radi nadzora komunističkih pokreta. Do proljeća 1948.godine sjedište mu je bilo u Beogradu, a potom u Bukureštu. SSSR se koristio Informbiroom u sukobu s državno-partijskim vodstvom Jugoslavije, nakon političkog razlaza J. Broza s J. V. Staljinom. Na drugome zasjedanju u Bukureštu, 28. VI. 1948.godine, donesena je rezolucija O stanju u KP Jugoslavije, u kojoj je odbijanje jugoslavenskog vodstva da se podredi sovjetskoj politici označeno kao izdajničko i protusovjetsko (na trećem zasjedanju u Budimpešti, potkraj studenoga 1949., Informbiro je donio rezoluciju Jugoslavenska kompartija u rukama špijuna i ubojica). Sovjetski se režim promidžbeno koristio Informbiroom u opravdavanju niza staljinističkih sudskih procesa u državama istočne Europe.

»Ibeovaca«  je prema izvješću jugoslavenske policije sačinjenom 1963. godine bilo ukupno 30.113. Prema republikama njihov je broj: Srbija 15.421 osoba; Hrvatska 4.657 osoba; Crna Gora 3.739 osoba; Bosna i Hercegovina 1.567 osoba; Makedonija 1.567 osoba i Slovenija 786 osoba. Arhiv Hrvatske, Zagreb (AH), Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP). Pregled broja kažnjenih i osuđenih pristalica IB-a, 1963., kut. 21., oznaka 21.011. 29

A sada osuđeni za masovne komunističke likvidacije u Jugoslaviji NITKO!

NEMA NIKOGA, NITKO

Nastavlja se

Lili Benčik/hrvatskepravice


Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s