Piše: Mariana Jurković
Hrvatska se opet dijeli – po dobro poznatom obrascu. S jedne strane imamo pjesmu, zastavu, narod koji još vjeruje u svoju prošlost i budućnost. S druge strane – mediji, ideolozi, politike šutnje i manipulacije. Jer, znate, uvijek je lakše stvoriti problem gdje ga nema, nego objasniti zašto šutite o problemima koji zaista prijete narodu.
Ovih dana glavna meta je aktualni koncert Marka Perkovića Thompsona. Mediji su se raspisali: koliko će ih zaista biti, jesu li “kontroverzni”, jesu li “prihvatljivi”, od kakvih bolesti boluju posjetitelji, spominju se mrtvi..
Novinski naslovi zvuče kao da se događa nacionalni skandal jer će tisuće Hrvata doći zapjevati svoje pjesme, ponosne i bez isprike.
Ne, gotovo u isto vrijeme, u sjeni koncerta, dogodilo se nešto bitnije – i opasnije. U Hrvatskoj je, kako neslužbeno doznajemo, stiglo gotovo 17.000 migranata. Bez objava MUP-a. Bez rasprave. Bez pitanja. Bez znanja naroda.
Šutnja. Medijska. Politička. Institucionalna.
Zato pitam: je li Thompson zaista problem? Ili je problem što se narod još uvijek okuplja pod hrvatskom zastavom, pjeva na hrvatskom jeziku, još se nije raspustio u bezlični europski identitet? Jer danas nije zabranjeno biti Hrvat – ali je poželjno da prestaneš to biti.
SELEKTIVNA OSJETLJIVOST
Kad se na jednom mjestu okupi pola milijuna ljudi s križevima, zastavama, vjerom i pjesmom, tada se podiže medijska uzbuna. Prebrojava se tko je što rekao, koliko je bila temperatura, kakve su političke poruke.
Kad u zemlju uđe 17.000 ljudi za koje se ne zna ni porijeklo, ni namjera, ni pravni status – tada vlada tišina. Zar to nije jasna poruka da živimo u ideološkom režimu gdje nije problem ono što se događa, nego tko to čini?
Hrvatski građani više ne smiju pitati tko dolazi u njihovu zemlju. Ako pitaš – stigmatiziran si. Ako se brineš – desničar si. Ako kažeš da Hrvatska pripada Hrvatima – etiketiran si. Ako pjevaš domoljubne pjesme – opasan si. Ali ako potičeš masovnu imigraciju bez suglasnosti naroda, ako promičeš kulturološki inženjering, ako se zalažeš za nestanak identiteta – tada si napredan, human, europski.
HIPODROMSKA DRŽAVA
Nije problem što netko dolazi. Problem je što netko ne pita. Niti narod, niti struku, niti sigurnosne službe. I nije problem što se nekome pomaže – problem je kad to postane sustavna zamjena stanovništva bez ijedne javne riječi.
Jedan policajac mi je šapatom rekao: “Bit će ih hrpa na Hipodromu. Ne brinite. Postajemo sve manje država hrvatskog naroda.” Šapatom, jer više ni službenici države ne smiju javno govoriti istinu. To više nije samo migrantsko pitanje. To je pitanje suvereniteta, pitanje jezika, kulture, sigurnosti, budućnosti.
A ŠTO ĆEMO S KRISTOM?
Kao kršćanka, ne mogu šutjeti. Jer Krist nas ne poziva da budemo kukavice. Poziva nas na istinu. A istina je da država ima granice. Obitelj ima dom. Crkva ima nauk. Narod ima identitet. I sve to mora biti zaštićeno – ne iz mržnje prema drugome, nego iz ljubavi prema svome.
Isus nas nije učio da izgubimo svoj narod da bismo dokazali koliko smo “inkluzivni”. Učinio je suprotno: plakao je nad Jeruzalemom jer je znao da narod koji izgubi vjeru i sebe – biva razoren.
ZA KRAJ
Možda je Thompson problem onima koji više ne žele Hrvatsku. Oni koji Hrvatsku žele rastopiti u širem projektu u kojem se briše sve: povijest, jezik, Bog, narod.
Ali onima koji još mole, koji još pjevaju, koji još vjeruju – jasno je:
Ne. Thompson nije problem.
Šutnja je problem.
Namjerno zataškavanje.
Tiha zamjena.
Tiha predaja.
A mi nećemo šutjeti.
HRVATSKE PRAVICE 