UVOD
Bliži se 10.veljaće 2017.godine,dan kada se navršava 70 godina od potpisivanja Mirovnog sporazuma na Konferenciji u Parizu 10 .veljače 1947.godine o razgraničenju između Italije i Jugoslavije. Još u javnosti vlada nametnuto mišljenje da je za to zaslužan isključivo Josip Broz Tito,što naravno nije cjela povijesna istina. Veliku i presudnu ulogu u tom procesu odigralo je istarsko svećenstvo predvođeno sa Msgn.Božom Milanovićem.
ISTRA U RAZDOBLJU OD 1920-1943
Istra je raspadom Austro-Ugarske monarhije nakon 1.svjetskog rata Rapalskim ugovorom između Italije i Kraljevine SHS 12.studenog 1920.pripala Italiji. Taj je ugovor potpisan na temelju tajnog Londonskog sporazuma iz 1915 godine,kojim su Saveznici u 1.svjetskom ratu (SAD,Rusija,Francuska,Engleska) obećali Italiji Istru,bez Kastva,dio Primorja,Zadar i otoci Cres,Lošinj,Unije,Susak,Lastovo i Palagruža,kako bi Italija ušla u rat na njihovij strani. Gradu Rijeci je bila priznata slobodna država,koja je ukinuta nakon što je Italija obračunala sa D’Annunziom,(koji ju je bio okupirao,)na Božić 1920 godine. Tada je granica bila pomaknuta do Rječine na Sušaku.
Istarski Hrvati nisu se mirili sa talijanskom vladavinom Istrom ,koja je bila obilježena velikom represijom i talijanizacijom ,sa ciljem da se uništi identitet hrvatskog naroda. Čak se išlo tako daleko da su istarske Hrvate podrugljivo svodili na roblje. Nazivali su ih “Slavi -schiavi” Slaveni -robovi. Talijanske vlasti zatvorile su sve škole na hrvatskom jeziku. Dovedeni su učitelji iz Italije ,a hrvatski su učitelji protjerani.Zabranjena je svaka komunikacija na hrvatskom jeziku ,čak su i nadgrobni spomenici ispravljani na talijanski. Potalijančeni su svi toponimi,imena i prezimena,spaljivane su knjige na hrvatskom jeziku i to sve po Zakonu o zabrani smješnih imena iz 1928 i 1936 godine. Zapaljeni su Narodni domovi u Puli i Trstu,proganjani su hrvatski intelektualci,mnogi su deportirani u zatvore i logore po Italiji. Na udaru talijanskih fašističkih vlasti bili su i autohtoni istarski Talijani,kojima je fašistički režim ukinuo građanske i demokratske slobode. Naročito je na meti bilo istarsko svećenstvo,koje je ostalo uz narod. Kada su fašističke talijanske vlasti zatvorile hrvatske škole.a hrvatski intelektualci protjerani ili su pobjegli iz istre,narod se uzdao još samo u svoje svećenike,koji su ostali uz njih. Zbog toga su svećenici bili proganjani,maltretirani ,a mnogi su i razmješteni izvan Istre.
Sav taj teror izazvao je najveći egzodus hrvatskog naroda Istre i Primorja,jer su se istarski Hrvati koji nisu nikako mogli prihvatiti talijansku fašističku vlast masovno iseljavali u Jugoslaviju i prekomorske zemlje.Naravno da ni istarski rodoljubi nacionalno osvješteni nisu mirovali.
Prvi veliki ustanak protiv talijanskog fašističkog terora je pobuna seljaka Proštine početkom veljače 1921 godine tzv Proštinska buna.Proština je područje jugoistične Istre 20tak kilometara od Pule ,koja obuhvaća sela od Kavrana do Krnice I Raklja. Pobuna je ugušena 05.travnja 1921 godine kada su talijanski fašisti spalili selo Šegotići i odveli u pulski zatvor oko 400 seljaka ,a 12 njih je optuženo i kasnije pomilovano. Proštinska buna je prvi organizirani oružani otpor fašizmu u Europi.
Druga velika pobuna bila je gotovo istovremeno Labinska republika,pobuna rudara u Labinu 02.ožujka 1921 godine,kada su rudari preuzeli upravljanje rudnikom i prvi uveli samoupravu pod geslom “Kova je naša” (jama je naša).Labinska republika trajala je oko mjesec dana dok nije ugušena!
Oba ova ustanka organizirao je Ante Ciliga(Šegotići 20.veljače 1898-Zagreb 21.listopad 1992) istarski političar,novinar i publicist,koji je bio i komunistički disident. Napisao je više knjiga,koje su prevedene na mnoge svjetske jezike ,pa čak i na japanski.
Sva ta zbivanja prikazuju situaciju u Istri između dva svjetska rata.
ISTRA NAKON KAPITULACIJE ITALIJE 1943 DO OSLOBOĐENJA 1945
08.rujna 1943.Italija je kapitulirala. Istarski rodoljubi su to spremno dočekali samoorganiziravši se,razoružali su talijanske vojnike ,karabinjere i fašiste.Poskidana su sva talijanska fašistička obilježja .Pod oružjem se tako našlo 10-15 tisuća ustanika. Narodni ustanak naišao je na odobravanje naroda Istre ,pa je do 11.rujna oslobođen gotovo cjeli poluotok ,osim Pule i Vodnjana. 13.rujna održan je skup pod vodstvom Joakima Rakovca na kojem je pročitan proglas kojeg je sastavio Ljubo Drndić pod nazivom ” Istarski narode”
“Svojim vlastitim snagama ne čekajući da mu drugi donesu slobodu,Istrani su ustali ,jurnuli na kasarne,uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke ,da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica i pušteni na slobodu dični sinovi nikada pokorene Istre. Nećemo nikada dozvoliti da se našom sudbinom drugi poigrava. U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest.Dokazao je svima i svakom da je Istra Hrvatska zemlja i da će Hrvatska i ostati. ŽIVJELA HRVATSKA ISTRA-RODOLJUBI ISTRE”
Nakon ovog proglasa i masovnog samoorganiziranog ustanka naroda Istre,Josip Broz Tito je saznavši za to donio odluku da se taj pokret stavi pod nadzor i zapovjedništvo Narodnooslobodilačke vojske NOV,pa je u Istru poslao Savu Vukelića kao zapovjednika i Jožu Skočilića kao političkog komesara novoosnovanog Operativnog štaba NOV Hrvatske za Istru. Došavši u Istru stavili su sve ustanike pod svoje zapovjedništvo ,nekog milom ,nekog silom i ubrzo organizirali Sabor narodnih predstavnika Istre u Pazinu 25 i 26 rujna 1943,godine gdje su potvrđene odluke od 13,rujna 1943,godine o ukidanju svih talijanskih zakona te priznavanje nacionalnih prava talijanskoj manjini u Istri.
U ovoj drugoj odluci od 26.rujna spominje se Jugoslavija ,dok joj u prvoj nema spomena. Po tome se vidi utjecaj KP.Tragično je završilo vodstvo i većina istarskih rodoljuba,koji su bili pod utjecajem starćevićanske ideje Dr.Matka Laginje,a nisu se priklonili KP. Komunistička ideologija njie bila prihvaćena od istarskih seljaka,nešto je malo bolje kod radništva,naročito među rudarima u Labinu i Raši.
Fizički likvidiravši predvodnike narodnog ustanka ,među njima i Joakima Rakovca,komunisti su otklonili potencijalnu oporbu i uspjeli se nametnuti kao jedini tumači antifašizma i hrvatskog nacionalnog identiteta u Istri. A sam Ljubo Drndić autor prvog proglasa nikada više nije kročio na istarsko tlo dok je bio živ.Rođen je 27.srpnja 1919 u Pazinu,a umro u Zagrebu 20.veljače 2013,i pokopan u Karojbi kraj Motovuna.
Međutim kratkotrajno je bila Istra slobodna. Već krajem rujna 1943 Njemci su svojom ofenzivom savladali istarske ustanike ,pri čemu je poginulo oko 2 500 Istrana,popaljena su mnoga sela i pobijeno mnogo civila. Jedan dio ustanika uspio se domoći Gorskog kotara i pridružiti se partizanima. U Gorskom kotaru formirana je u travnju 1944.godine 43.istarska divizija” Vladimir Gortan” Ratnim operacijama u proljeće 1945 godine NOV oslobodila je Istru i Trst čime su završen rat. Međutim tek tada je je započela političko-diplomatska borba za Istru i Slovensko primorje!
PRIPOJENJE ISTRE RVATSKOJ ODNOSNO JUGOSLAVIJI 1945-1954
Oslobađanje Istre ,Slovenskog primorja i Trsta od strane NOV nije bilo dovoljno da ta područja i pripadnu Hrvatskoj,Sloveniji odnosno Jugoslaviji. Saveznici ,odnosno SAD,Velika Britanija,Francuska i Italia nisu bili skloni da ti krajevi pripadnu Jugoslaviji,pa su oformljene dvije okupacijske zone,Zona A obuhvaćala je Trst,Pulu,Tržić i Goricu, a njome je upravljala Saveznička Vojna uprava.Preostali dio Istre i Slovenskog primorja sačinjavali su zonu B i bili pod upravom NOV jugoslavije.
Komunističko vodstvo Jugoslavije nije sa naklonošču gledalo na ulogu koju su u narodu imali istarski svećenici. Za vrijeme Njemačke vlasti uspjeli su ishoditi da se narod može služiti svojim hrvatskim jezikom,pa su tiskani u Pazinu molitvenici,kalendari i čitanke i tako se sačuvao nacionalni identitet istarskih Hrvata. Međutim komunisti su zato optuživali svećenstvo da su kolaboracionisti i reakcionari. Poznato je da je komunistička ideologija ateistička i da isključuje vjeru. Tako su mnogi katolički svećenici bili ubijeni od komunističke ruke. Na velikoj proslavi povodom oslobođenja Istre u pulskoj Areni 12.svibnja 1945,godine u nazočnosti 30 000 ljudi javno je prozvano istarsko svećenstvo za ” protunarodnu djelatnost”Tom je progodom prozvan i Trščansko-Koparski biskup Antonio Santini i optužen kao reakcionar! Uostalom poznati su nam ti komunistički pamfleti. Kao posljedice takvog huškanja protiv Crkve i svećenstva imao je tragične posljedice. Trščanski biskup Santini napadnut je sa više svećenika u Kopru 1946 godine ,pretučeni su i ranjeni,spasili su se bjegom u Italiju.
Međutim kako nisu uspjeli riješiti pitanje zona A i B,jugoslavensko partijsko i državno vodstvo uvidjelo je da nemaju ni dokumenata ,a ni osoba koji poznaju problematiku Istre koje bi im vodile pregovore sa Saveznicima. Savjetovavši se sa lokalnim NOO t.j predstavnicima lokalne tek formirane vlasti odlučili su da ipak pokušaju nagovoriti istaknute svećenike da im pomognu. Stoga je u Trstu na inicjativu Ivana Motike i Dušana Diminića održan sastanak 16.srpnja 1945 godine sa Mons.Božom Milanovićem, na kojem je dogovoreni uvjeti međusobne suradnje. Predstavnici NOO dobili su od Milanovića obećanje da će istarsko svećenstvo podržati NOV,a Motika i Diminić da će osigurati svećenstvu normalno pastoralno djelovanje. No taj dogovor nije bio dobro primljen kod Trščansko-Koparskog biskupa Antonia Santinia,i kod Porečko -Pulskog Raffaelle Radossia. Svećenici u Pazinu njih 30 tak pristali su na takav dogovor,pa su zbog zabrane svojih Biskupa nastupili kao civilne osobe.Sastavili su Memorandum kojim su potvrdili da pristaju na priključenje spornih područja Jugoslaviji,ali ne komunističkoj,već demokratskoj i narodnoj. Naivno su vjerovali u tu mogućnost!
Sa tim je Memorandumom Edvard Kardelj otišao na Konferenciju o razgraničenju između Italije i Jugoslavije u London (od 11.rujna do 2. listopada 1945). U Memorandumu su između ostalog navedeni etnološki razlozi ,brojnost,gustoća i sastav stanovništva kao najvažniji faktor u odlučivanju kome će koji teritorij pripasti. Sa talijanske strane njihov predstavnik Alcide De Gasperi,koji je imao potporu Trščansko -Koparskog Biskupa Santinia,žestoko se usprotivio takvom kriteriju.
Londonskom konferencijom zaključeno je da će se poštivati etnički sastav stanovništva ,sa time da što manje Hrvata ostane u Italiji ,a što manje Talijana u Jugoslaviji.Formirana je posebna saveznička Komisija koja će izaći na teren i utvrditi stvarno stanje. Saveznička komisija imala je 37 članova od toga 7 Engleza, 8 Amerikanaca,13 Rusa i 9 Francuza. Obje strane pokušavale su pridobiti članove Komisije na svoju stranu.
Presudna je bila Spomenica Zbora svećenika Sv.Pavla u kojoj je bila točno navedena nacionalna struktura stanovništva ,rađena po matičnim župnim i katastarkim knjigama . U spomenici su naglašene sve nepravde koje su Hrvati i Slovenci proživljavali u vrijeme Talijanske vladavine. Bila je oštra i žustra rasprava između talijanskih Biskupa i Istarskih svećenika,jer Talijanima nikako nije bilo jasno da je istarsko svećenstvo izabralo komunističku Jugoslaviju umjesto katoličku Italiju.
U toj se raspravi osobito istaknuo mladi svećenik Miroslav Bulešić,koji je u pismu Porečko -Pulskom Biskupu Radossiu izrazio nepovjerenje u talijanske vlasti, s obzirom na teror koji su provodile ,te se upravo zato opredjeljuje za komunističku Jugoslavensku državu od koje su dobili obećanje da će moći neometano pastoralno djelovati.
Na Mirovnu konferenciju u Pariz od 11,svobnja ,do 13srpnja otišli su svećenici Mons,Božo Milanović kao Hrvat i Anton Piščanec kao Slovenac ,oboje izaslanici Trščansko-Koparske biskupije,gdje su izazvali čuđenje opredjelivši se za komunističku Jugoslaviju. Tada je Mons. Božo Milanović izjavio ” Državne se granice određuju za stoljeća ,dok se režimi mjenjaju,a pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda”
Savezničko vijeće Ministara donijelo je odluku na četvrtoj Konferenciji u Parizu 01. srpnja 1946 godine da će Jugoslaviji pripasti cjela Istra,osim Buja i Kopra,a područje od rijeke Mirne do Trsta ,tzv. Slobodni teritorij Trsta biti će pod upravom UN,dok će sam grad Trst sa okolicom biti pod savezničkom upravom.Pula,Buje i Kopar do Mirne pripao bi Jugoslaviji.
Talijanski Biskup Radossi bio je strašno razočaran takvim ishodom ,pa je sa 50 tak svećenika napustio Istru. Tada je nastupio drugi egzodus Istrana ,ali ovaj puta Talijana. I Trščanski biskup Santini bio je također pogođen takvim rješenjem ,jer mu je Biskupija podjeljena i nikako to nije mogao prihvatiti. Za njega je to bila “nepravedna okupacija “
Konačno je razgraničenje potpisano u Parizu 10.veljače 1947,godine kao Pariški mirovni ugovor,no sa njime ni jedna strana nije bila posve zadovoljna,misleći da je ovo rješenje samo privremeno. Tako je i bilo. Izvor stalnih napetosti bila je zona Trsta ,pa je 1952 izbila velika kriza poznata kao “Trščanska kriza” Kriza je riješena tako da je Trst ,pošto je bio naseljen pretežno talijanskim stanovništvom,stavi pod talijansku upravu. Konačno rješenje granice sa Italijom postignuto je 10.studenog 1975 Sporazumom potpisanim u gradiću Osimu kraj Ancone poznatim pod nazivom ” Osimski sporazum”
ZAKLJUČAK
Usprkos velikim zaslugama istarskog svećenstva komunističke vlasti nisu naravno održale obećanje, da će svećenici moći nesmetano obavljati svoje vjersko poslanje. U Lanišću ,malom mjestu nA ćIćariji mučki je ubijen mladi svećenik Miroslav Bulešić i to pri dodjeli Svete Potvrde 24.kolovoza 1947.godine.Proglašen je blaženim 28.rujna 2013 godine na svečanosti u velebnoj pulskoj Areni. Pored Miroslava Bulešića također je nestao i nije do danas pronađen svećenik talijanske narodnosti Francesco Bonifacio ,kojega su “narodni stražari” 11.rujna 1946 odveli u nepoznatom pravcu i od tada mu se gubi svaki trag! Ukupne žrtve komunističkog režima među svećenstvom u Istri su 6 ubijenih svećenika ( 3 Hrvata i 3 Talijana) te 1 bogoslov.
HRVATSKE PRAVICE 