HRVATSKE PRAVICE

GORAN GEROVAC ,KOLUMNIST VEČERNJEG LISTA U SVOJOJ KOLUMNI U OBZORU OD 29.SRPNJA 2017 PIŠE OVAKO:

TITOVO HEROJSTVO I STEPINČEVA SVETOST DIO SU ISTOG PROCESA SPREČAVANJA DEMOBILIZACIJE DRUŠTVA

“Hrvatskom društvu ne treba nikakva ideološka pomirba,nego mu hitno treba demobilizacija. I to demobilizacija svih političkih,vjerskih,ideoloških i razbojničkih paramilitarnih formacija koje ne dozvoljavaju da se u dinamici društvenog razvoja prijeđe iz militantno kvazinacionalnog u iskreno građansko i civilno. Istovremeno neobično dugo i kratko traje ta prisilna identifikacija kroz iracionalnu kategoriju kao što je nacija ,koja i nije ništa drugo nego  skup zbunjujuće različitih pojedinaca koje na okupu mogu držati isključivo bubnjevi,trube i poziv na juriš.Dugo,jer različiti oblici mobilizacije ne jenjavaju dobrih 150 godina,a kratko je pamćenje tih istih pojedinaca u okviru zidova nacionalne kasarne toliko kratko ,da se svaki put s istom lakoćom odazove na prvi znak mobilizacijske uzbune ,koja se zasvira kao ključni preduvjet manipulacije i ubijanja i ono malo samovoljnih pojedinaca i utapanje njihovoh atipičnosti u formularu kolektivne smrtovnice.Demilitarizacija društva napokon bi pojedinačni potencijal izvela na vidjelo,ostvarila bi od šutljive nadarenosti prave stvaraoce nacionalne fizionomije ,razobličujući istovremeno suvremene nacional -mitraljesce i bombaše kao fundamentalne ljudske veleizdajnike. Biti bez uniforme znači biti sam ,ali to znači i i biti svoj,što nije pametno ni praktično. Ali ni provincijalno. Militarizacija provincijalizma ili provincijalizacija militarizma jednaka je priči o kokoši i jajetu,jer nije važno što je bilo prije kad jedno bez drugoga ne ide.Ne tako davno vojnici partije dezertirali su da bi postali vojnici nacije u borbi koja je za njih posve jednaka ,jer nama razlike u gaženju preko leševa. Strah i od najmanje naznake mogućnosti demilitarizacije jest tolik da se u sprečavanju potežu i one krajnje mjere ,da se na razini sumnjivih simbola vodi naizgled principjelna polemika oko temeljnih društvenih pitanja. U suvremenom hrvatskom društvu ta je činjenica možda i najbolje oslikana kroz tretman sudbina Tita i Stepinca, dvije naizgled suprostavljene ,a u biti isprepletene povijesne ličnosti. Kao što je bivše društvo pomanjkanje vlastitog legitimiteta i odbijanje prelaska u civilnu komponentu gradilo na apsurdnom proglašavanju Tita trostrukim narodnim herojem,što ne da je devalviralo čin herojstva ,nego je devalviralo i narod,tako suvremena hrvatska država svoju civilnu neminovnost nastoji zaobići na isto tako apsurdnoj Stepinčevoj svetosti. Jer ako bismo doista željeli u okviru suvremenog katoličanstva pronaći nekog našeg tko se po dosezima svetačkom,a tu prije svega mislim univerzalno vrijednom i bitnom,približio tom unutarcrkvenom herojstvu,zašto nikome ne pada na pamet Franjo Šeper,koji je svojim djelovanjem doista mijenjao katoličku fizionomiju i iz kasnog je srednjeg bijeka uvodio,da binariziram stvar ,u digitalno doba. No Šeper je bio baš to ,previše univerzalan ,nepotentan za uniformu ,da bi mogao poslužiti provincijalnom militarizmu za koji pak Stepinac kao da je dušu dao. Ruku na srce ,cjelokupna Stepinčeva svetost može se svesti na otpor nasilnom boljševičkom sustavu i svim onim strahotama koje su posve logične u velikim prevratima kada se jedan militarni provincijalizam zamjenjuje drugim. Stepinac bi bez ikakve sumnje bio puno bliže univerzalnoj svetosti da je istim žarom stao u obranu čovjeka -građanina i u predboljševičkoj epohi ,čak i po cijenu vlastitog života.Ovako je pokazao ili da nije bio spreman žrtvovati se za vjeru i u krajnjoj konzekvenci za ljude,ili je ideja njegove vjere puno bliža bila karađorđevićevskoj ili ustaškoj militantnosti,nego boljševičkoj,čime je dovoljno toga poručio i samom narodu.I koliko god to zvučalo paradoksalno upravo na tom besmislenom i besramnom suđenju,koji je danas glavni argument njegova posvećivanja ,Stepinac je izgubio univerzalni argument svetosti. Učinio je isto što je Tito svojevremeno učinio; obznanio je da priznaje sud svoje partije.No tu ne prestaju zanimljivosti. Tito se u Prvom svjetskom ratu borio na strani Austro -Ugarske ,Stepinac je bio srpski dobrovoljac. Komunističku partiju imperjalistički Karađorđevići iz beogradskog Belog dvora stavljaju izvan zakona i tjeraju u ilegalu,dok Stepincu isti taj dvor daje zeleno svjetlo da preuzme zagrebačku prvostolnicu.Tito smatra fašizam najvećim zlom 20.stoljeća ,Stepincu je to komunizam.  I Tito i Stepinac bezrezervno su odani centralama moći i vlasnicima u inozemstvu. Tito vazalni odnos s Kominternom prekida tek onda kad ostaje bez izbora,Stepinac ne želi afirmaciju od Vatikana, ni kad mu se ponudi osnivanje hrvatske katoličke crkva . I Stepinac i Tito spremni su žrtvovati glavu za svoje ideje,ali ne da bi pokazali civilizacijsku principjelnost,nego da manifestiraju partijsku mobiliziranost. Uostalom ,Tito politički cilj ne bi ostvario bez onakvog rata ,a o Stepinčevoj svetosti se ne raspravlja mimo konteksta odnosa s Titom i Pavelićem. Tita je boljševizam proglašavao narodnim herojem kad je ideologiji ponestalo ideja ,a hrvatskoj državi  sveti Stepinac dobro bi došao kad kao sustav uopće nema ideju ideologije.Nije li bar suspektna svetost koja se gradi u petlji između dva diktatora ,koji su svoj društveni legitimitet,a time posve neposredno i legitimitet Stepinčeve svetosti gradili na -uniformi. Nemam nikakve dileme oko Titova herojstva i Stepinčeve svetosti. Ne zaslužuju ih. Uostalom .svetost koja se određuje između poglavnika i maršala! U tom rangiranju koji bi svetački čin zaslužio Stepinac? Svetac 1. klase?”

ANALIZA TEKSTA

Zadivljuje me kako pojedini novinari traže i nađu način za diskreditirati i obezvrijediti sve što predstavlja vrijednost za hrvatski narod. Kada se ne nađe ništa drugo dobra je ideja univerzalnog  i utopističkog mirotvorstva kao jedan od načina diskreditacije hrvatskih svetinja ,čega se ne bi ni sam Goebbels postidio. Goran Gerovac pisac ovog članka studiozno je obradio temu tako da preko ideje mirotvorstva diskreditira proglašenje svetim Bl. Alojzija Stepinca! Preko univerzalne svetosti ,univerzalnog mira ,univerzalne demilitarizacije kao kvazi raja na zemlji ,pokušava izjednačavanjem  Tita i Bl. Alojzija Stepinca diskreditirati Stepinčev lik i djelo. Već kada Tito odlazi u ropotarnicu povijesti, perfidnim povlačenjem paralele Tito -komunizam i Stepinac Vatikan, ,treba povući i Stepinca i na bilo koji način ga diskreditirati.

Kaže Goran Gerovac u svojoj teoriji militarizma”.Ne tako davno vojnici partije dezertirali su da bi postali vojnici nacije u borbi koja je za njih posve jednaka ,jer nama razlike u gaženju preko leševa.” A gdje su mu tu dragovoljci ,koji nisu nikada bili “vojnici partije”? On očito ne pozna taj naziv ,ne njemu je to nemoguće ,jer on to nikada ne bi bio zbog svog univerzalnog mirotvorstva .Eto kako razmišlja čovjek koji ne poznaje ljubav i osjećaj prema svojem narodu,svojoj naciji i svojoj domovini. Tako razmišlja čovjek kojemu su ti osjećaji strani ,koji je univerzalan ,svjetski čovjek,čovjek “novog doba i novog svjetskog poretka” Po Gerovcu ne postoji ni obrambeni rat,jer “nema razlike u gaženju preko leševa” Znači li to da se treba prepustiti agresoru i da svi koji su se branili trebaju postati leševi ? Znači nema obrane u toj borbi ,jer ” je za njih posve jednako” biti napadnut ili se braniti? Nije logično Goran Gerovac!

U početku teksta stoji” kroz iracionalnu kategoriju kao što je nacija ,koja i nije ništa drugo nego  skup zbunjujuće različitih pojedinaca koje na okupu mogu držati isključivo bubnjevi,trube i poziv na juriš.” Kakva zlonamjerna i perfidna definicija nacije ,samo da bi poslužila kao dokaz u tekstu. Čisto sumnjam da Goran Gerovac ne zna definiciju nacije ,ali stvarna definicija nacije nikako mu se ne uklapa u njegovu interpretaciju militarizma. Da definiramo naciju ; Nacija je skupina ljudi koji dijele zajednički identitetr,odnosno nacionalnu svijest,koja se temelji na zajedničkim elementima ,a to su jezik, vjeroispovjed,kultura ,povijest i zajedničko podrijetlo. Očito on prema svom narodu ništa ne osjeća , niti takav osjećaj poznaje.

Kada tvrdi da je se “o Stepinčevoj svetosti se ne raspravlja mimo konteksta odnosa s Titom i Pavelićem. ” Gerovac pokazuje elementarno nepoznavanje kauza svetosti. U tom smislu mogao se bar malo raspitati, jer je o tome njegova matična kuća  Večernji list pisala još 10.veljače 2005 godine.Da bi se nekoga proglasilo svetim postoje kriteriji koji sigurno nisu”Nije li bar suspektna svetost koja se gradi u petlji između dva diktatora ,koji su svoj društveni legitimitetr,a time posve neposredno i legitimitet Stepinčeve svetosti gradili na -uniformi.” ovi koje je zlonamjerno i u svrhu diskreditacije ne samo Stepinca nego i Katoličke crkve Goran Gerovac napisao. E tu me Gerovac razočarao,previše je htio dokazati svoju teoriju pa se malo sapleo u svoje konstrukcije. Dakle da bi netko bio proglašen svetim mora se dokazati krepostan život , život u molitvi, mučeništvo, čudesna ozdravljenja, a upravo  dva slučaja čudesnog ozdravljenja sa potpunom medicinskom dokumentacijom su osnova za proglašenje svetim Bl. Alojzija Stepinca, a ne konstrukcija militarnosti kako Gerovac navodi! Spominjanje Franje Šepera kao Gerovčeva kandidata za svetost umjesto Stepinca da bi potvrdio svoju univerzalnost, je čista podvala,jer Gerovac i sam znade da o tome autonomno odlučuje isključivo Katolička crkva i sam Papa.

“,Stepinac je izgubio univerzalni argument svetosti. Učinio je isto što je Tito svojevremeno učinio; obznanio je da priznaje sud svoje partije.” Kakve li nebulozne usporedbe! Zar je vjera partija? Zar je Božji sud ,sud partije? Stepinac priznaje samo Božji sud,a Bog nikako nije partija i neusporediv je sa partijom. Vjera je stara dva tisućljeća ,a Titova partija niti jedno stoljeće! Totalno promašenao uspoređivanje . Možda i nije za Gorana Gerovca, jer je vidljivo iz teksta da ne poznaje osnovne postulate vjere.

A tek ova rečenica je posvemašnji promašaj Gorana Gerovca”Ovako je pokazao ili da nije bio spreman žrtvovati se za vjeru i u krajnjoj konzekvenci za ljude,ili je ideja njegove vjere puno bliža bila karađorđevićevskoj ili ustaškoj militantnosti,nego boljševičkoj,čime je dovoljno toga poručio i samom narodu.” Na vašu žalost ,a na našu sreću Goran Gerovac narod je veoma dobro shvatio i prihvatio Stepinčeve poruke ,što vi niste sposoban ni shvatiti ,ni prihvatiti,jer jednostavno sa tim narodom niste ničim povezan. Ne djelite sa tim narodom ni elementarne osjećaje pripadnosti i zbog toga ga niti ne razumijete. Točno ste napisao da je proces protiv Stepinca bilo “besramno i besmisleno suđenje” ali nije bilo beskorisno. Tito je htio podvaliti Stepincu Hrvatsku katoličku crkvu ,što naravno Stepinac i svećenstvo nisu prihvatili. Stepinac je bio spreman žrtvovati svoju glavu kao što ste napisao za svoju vjeru i Crkvu ,ali Tito čisto sumnjam da bi svoju žrtvovao za svoju Partiju. Uostalom poznato je da se volio sakrivati u pećinama za vrijeme rata, baš herojski ,da bi sačuvao svoju glavu!

Biskupi su se brzo organizirali i 27.kolovoza 1946 po svim crkvama pročitala se poslanica kao odgovor na Titovu Hrvatsku katoličku crkvu” Kidanje odnosa s Papinskim Rimom značilo bi likvidaciju živog krščanstva i propast katolicizma u Jugoslaviji. To znaju dobro oni koji nam savjetuju da raskinemo svoje veze s Petrovom stolicom u Rimu. Mi ih nećemo poslušati. Svi napadaji na Papinstvo za nas će biti pobuda i opomena da se još tješnje povežemo s Ocem kršćanstva na Petrovoj stolici.”

ZAKLJUČAK

Članak je napisan sa očitom namjerom diskreditacije Bl.Alojzija Stepinca, a pisac Goran Gerovac je čovjek koji nema nikakvu emocionalnu povezanost sa hrvatskim narodom i sa hrvatskom nacijom . Iz samog teksta razvidno je potpuno nerazumjevanje značaja i povezanosti hrvatskog naroda sa svojom vjerom i sa Bl. Alojzijem Stepincem. Goran Gerovac uopće ne poznaje značaj vjere u identitetu hrvatskog naroda ,jer se nikako ne može poistovjetiti sa tim identitetom,ne razumije ga,jer u protivnom ovakav članak ne bi ni napisao. Nekompetentan je da sudi o Bl.Alojziju Stepincu i određuje njegovu svetost !