Zablude o omraženoj pretvorbi i privatizaciji u Hrvatskoj

Pretvorba i privatizacija u Hrvatskoj kod najvećeg dijela Hrvata asocira na velike prijevare i strašna kriminalna djela koja su gotovo nepopravljiva, ali Hrvatima, čini se, najviše smeta što su ta i takva djela prošla nekažnjeno. Pa ipak, kad je o pretvorbi i privatizaciji riječ, nedvojbeno je da i tu vladaju velike zablude. Jedna je od najvećih zabluda da je hrvatsko gospodarstvo iz komunističkog društvenog vlasništva pretvoreno i privatizirano u vrijeme vladavine prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

Činjenice koje smo utvrdili u bivšem Hrvatskom fondu za privatizaciju (HFP) govore sasvim suprotno, ali i samo sjećanje, uz uvjet da nije bombardirano svakodnevnim lažima u ‘mainstream medijima’, to će demantirati. Prvih deset godina suverene hrvatske države posredstvom Hrvatskog fonda za privatizaciju, modelom javnog natječaja, na prodaju je ponuđeno 3,6 milijarda kuna dionica što je 4,4 posto od ukupne pretvorene društvene imovine koja je iznosila 75,8 milijarda kuna. To je manje nego što je HFP rezervirao za naknadu imovine bivšim vlasnicima u visini 5,2 ukupne bivše društvene imovine. Naravno da Hrvatskom listu ne pada na pamet braniti nepravilnosti i bezakonje koje je vladalo tijekom pretvorbe i privatizacije. Ono je počelo prije negoli je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman demokratski izabran za predsjednika RH. Podsjećamo da smo u više navrata pisali o krajnje nezakonitoj pretvorbi i privatizaciji Zagrebačke banke i Tvornice duhana Rovinj koje su ukradene za vrijeme vladavine SKH krajem 1989. i početkom 1990. Ta je grupacija poslije u RH u duhanskoj industriji napravila monopol unatoč protivljenju raznim hrvatskim zakonima i tržišnim uzusima poslovanja.

Pokušat ćemo pobrojati samo neke zablude kojima su mediji hranili hrvatsku javnost u to vrijeme, a i dugi niz godina nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika.

Radnici su vlasnici imovine koja se privatizira, vladajuća stranka izabrala je model privatizacije koji je omogućio pljačku bivše društvene imovine, trebalo je svim građanima podijeliti sve dionice imovine nastale pretvorbom, u RH za razliku od ostalih tranzicijskih država mali je broj građana imao prigodu sudjelovati u privatizaciji. U ostalim tranzicijskim državama proces pretvorbe i privatizacije protekao je bez problema. HFP nije učinio ništa da spriječi nepravilnosti u pretvorbi i privatizaciji niti da olakša ukupno teško gospodarsko stanje u Hrvatskoj, a ovakvim sustavom privatizacije omogućeno je bogaćenje pojedinaca (tajkuna).

Dobro je poznato da ni u vrijeme socijalizma radnici nisu bili vlasnici poduzeća, nego su posredstvom radničkih savjeta tim poduzećima upravljali te je svaki radnik koji je stvarao imovinu poduzeća imao pravo po povlaštenim uvjetima kupovati dionice poduzeća. Oko milijun hrvatskih državljana sudjelovao je u privatizaciji bivše društvene imovine. Istina je da su u postkomunističkim državama bili različiti modeli pretvorbe i privatizacije. Češka je izabrala model vaučerske privatizacije, ali mu se kao mana pokazala zlouporaba privatizacijskih investicijskih fondova. Mađarska je godinama isticana kao primjer dobre pretvorbe i privatizacije, a posljedicu prevelikog ‘stranog strateškog ulaganja’ plaća danas tako da ima najveći PDV u Europi od 27 posto da bi servisirala svoje javne potrebe. Kad je premijer Orban odlučio stranim bankama uvesti porez na dobit, u Bruxellesu su se digli na zadnje noge da ga u tom spriječe. Poljska je odabrala vjerojatno najbolji model gdje su građani dobivali certifikate koje bi potom ulagali u investicijske fondove koji su bili u vlasništvu države i ona je jedina postkomunistička država koja je u odnosu na 1989. imala porast domaćeg bruto proizvoda.

Činjenice su jedno, a mit je drugo

Tuđman !

Oni malobrojni koji se u raščlambi pretvorbe i privatizacije služe istinom i zdravim razumom lako će doći do zaključka zašto je onda bila hajka na prvog hrvatskog predsjednika kojemu spočitavaju sve loše posljedice privatizacije. Još za njegova života veliki dio medija u Hrvatskoj bio je u stvarnom tuđinskom vlasništvu.

On se kao osvjedočeni domoljub protivio privatizaciji velikih gospodarskih sustava na način da kontrolne pakete pokupuju strane fizičke i pravne osobe,

• -protivio se rasprodaji banaka strancima s kontrolnim paketom, rasprodaji izvora proizvodnje i distribuciji energije, rasprodaji izvorišta pitke vode, rasprodaji strancima farmaceutske industrije. Za njegova upravljanja Hrvatskom ni jedan veliki gospodarski sustav nije prodan strancima iznad 50 posto.
• No nakon njegove smrti nove su vlasti prodale kontrolni paket HT-a, 93 posto bankarskog potencijala, kralježnicu hrvatske farmaceutske industrije Plivu, energetsku žilu kucavicu INA-u…Iz izvješća o radu HFP-a za prvih sedam godina (ta institucija utemeljena je 1993.) vidljivo je da su dobili 710 zahtjeva za nadzor pretvorbe od kojih su se 104 pokazala utemeljenima i u mnogima od tih pretvorba i privatizacija poništene su i ponovljene. HFP cijeli je rat pomagao invalide Domovinskog rata i obitelji poginulih, više od 270.000 tisuća prognanika i branitelja putem kuponske privatizacije steklo je dionice nominalne vrijednosti 13,8 milijarda kuna. Iz portfelja HFP-a financiralo se 30 posto cijene građevinskih radova u obnovi, a ukupno preko dvije milijarde kuna. Izdvajanjem dijela dionica poduzeća koja su privatizirana putem HFP-a stvoren je portfelj Fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja kao temelj socijalne sigurnosti umirovljenika. Široka je lepeza, ali transparentna, kuda se sve trošio novac od prodaje dionica putem HFP-a. Iako je hajka na nezakonite pretvorbe i privatizacije opravdana, žalosti spoznaja da se na prste jedne ruke mogu nabrojati slučajevi gdje je ‘neovisno’ hrvatsko pravosuđe donijelo pravomoćne presude za kriminal u pretvorbi i privatizaciji.

Oni malobrojni koji se u raščlambi pretvorbe i privatizacije služe istinom i zdravim razumom lako će doći do zaključka zašto je onda bila hajka na prvog hrvatskog predsjednika kojemu spočitavaju sve loše posljedice privatizacije. Još za njegova života veliki dio medija u Hrvatskoj bio je u stvarnom tuđinskom vlasništvu. On se kao osvjedočeni domoljub protivio privatizaciji velikih gospodarskih sustava na način da kontrolne pakete pokupuju strane fizičke i pravne osobe, protivio se rasprodaji banaka strancima s kontrolnim paketom, rasprodaji izvora proizvodnje i distribuciji energije, rasprodaji izvorišta pitke vode, rasprodaji strancima farmaceutske industrije. Za njegova upravljanja Hrvatskom ni jedan veliki gospodarski sustav nije prodan strancima iznad 50 posto. No nakon njegove smrti nove su vlasti prodale kontrolni paket HT-a, 93 posto bankarskog potencijala, kralježnicu hrvatske farmaceutske industrije Plivu, energetsku žilu kucavicu INA-u, turističke komplekse na Jadranu raznim spletkaroškim fondovima koji ih sustavno uništavaju i pripremaju prodaju onog što je preostalo, a to su vode, autoceste i HEP. Pri rasprodaji nacionalnog blaga dvije najveće stranke SDP i HDZ nimalo se ne razlikuju. Kod prodaje Plive, SDP zauzimao se da se ona proda islandskom Actavisu, a Sanader i njegovi pobočnici američkom Barru, ni jedna stranka , dakle, nije bila protiv prodaje.

Ako ovim tvrdnjama dodamo podatak da je Hrvatska u vrijeme smrti prvog hrvatskog predsjednika bila dužna 9 milijardi  dolara, a da je danas taj dug dosegao 50 milijardi eura, da se proračun u zadnjih 12 godina gotovo udvostručio, onda je opravdano pitanje – što to rade narodni zastupnicu u Hrvatskom saboru? Koga zastupaju? Kako je moguće da Hrvatska narodna banka (HNB) ne da najvišem predstavničkom tijelu vlasti podatke o 400 menadžerskih kredita koje su banke podijelile bivšem menadžmentu u društvenim poduzećima, a oni s tim kreditima pokupovali poduzeća. Odgovor je vrlo jednostavan. Time bi u cijelosti bio raskrinkan mit kako je prvi hrvatski predsjednik odgovoran za loše posljedice pretvorbe i privatizacije u Hrvatskoj. Kada bi pravosudna tijela osvijetlila skrbničke račune u Zagrebačkoj banci i njihove vlasnike, onda bi lako došli do odgovora na pitanje tko je pokrao najveći dio pokradenog u pretvorbi i privatizaciji. Riječ je malobrojnoj ekipi koja upravlja hrvatskom medijskom, političkom i financijskom scenom. Ti nikada nisu voljeli prvog hrvatskog predsjednika.

Tomislav Jelić
Hrvatski list

Objavljeno: 11. listopada 2012.

https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/13088-tko-je-i-kada-najvise-krao-u-privatizaciji.html