HRVATSKE PRAVICE

Veliko ništa!

Hrvatska država stvarana je u ratu bez normalne mirnodopske tranzicije

Nažalost hrvatska država nije mogla prijeći tranziciju iz socijalističkog, planskog gospodarstva u tržišno normalnim putem, već u ratnim okolnostima, kada je trebalo organizirati obranu i skrbiti se za izbjeglice i prognanike.

Prema javnosti i vojsci radnika koji su u tranziciji izgubili posao proces privatizacije simbol je nepravednosti, otimačine i lopovštine, “pljačka stoljeća”.

Godine 1990., nakon četiri desetljeća vladavine, komunisti su na prvim demokratskim izborima izgubili većinu u Saboru, a na vlast je došao Tuđmanov HDZ. Političkim preokretom uvođenje tržišnog gospodarstva u Hrvatskoj postalo je “sveta krava”, imperativ. Društveno i državno upravljanje poduzećima preko noći je postalo nepoželjno jer je naprosto bilo neodrživo. Među novom vladajućom elitom, HDZ-ovcima, vladalo je uvjerenje da, barem kad su pretvorba i privatizacija u pitanju, ne treba ni trenutka čekati. Društvena poduzeća morala su se pretvoriti u dionička ili društva s ograničenom odgovornošću. Samim donošenjem zakona o pretvorbi i privatizaciji, mislili su oni, uspostavit će se tržišno gospodarstvo.

Jedna struja zastupala je stav da društvenu imovinu treba samo vratiti državi. Druga je bila za čisti vaučerski sustav, dok je treća struja inzistirala na čistom kapitalizmu, i to odmah. Pobijedila je treća struja. Da apsurd bude veći, novu vjeru u tržišnu ekonomiju prvi su prihvatili i najbučnije propovijedali bivši komunistički direktori. Nakon što su već bili “omastili brk” Markovićevim modelom privatizacije, jer oni su imali kapital, a ne radnici,  oni su pozorno pratili rasprave o pretvorbi i privatizaciji.

Dr. Mate Babić, autor prvog ekonomskog programa RH: “Interesantno je da nijedan od Tuđmanovih ulizica nije osiromašio. Nijedan nije propao. A Tuđman je imao tu slabost, volio je ulizice. Oni su primjenjivali neoliberalnu doktrinu što su je nametali MMF i Svjetska banka.”

U studenom 1990. godine Vlada RH stavila je izvan snage savezni zakon, a krajem prosinca 1990., kad je donesen Božićni ustav RH, donijela je i Program gospodarskog razvitka RH.

U taj program bila su unesena načela postupka pretvorbe. Stoga je priprema Zakona bila lagan posao, koji je desetak ljudi danonoćnim radom obavilo brzo. Zakonsku osnovu za hrvatsku pretvorbu, odnosno privatizaciju opet je pripremao akademik Jakša Barbić zajedno s timom eksperata.

Na blagdan sv. Jure, 23. travnja 1991., Sabor je donio Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća, međutim iz zakona su izuzete banke i osiguravajuća društva. Za regulatora i kontrolora pretvorbe bila je zadužena Agencija RH za restrukturiranje i razvoj. Bilo je predviđeno da pretvorbom društvena poduzeća postanu dionička društva (d. d.) ili društva s ograničenom odgovornošću (d. o. o.), nakon čega je upis dionica mogao početi.

Pravo na dionice i prednost pri kupnji imali su tadašnji i bivši zaposlenici uz osnovni popust od 20 posto i dodatnih 1 posto za svaku godinu radnog staža.

Poduzeće je imalo pravo samostalno birati način pretvorbe i/ili koristiti više načina pretvorbe.

Poduzeće se, na primjer, moglo pretvoriti prodajom, ulaganjem kapitala, pretvaranjem ulaganja i potraživanja u ulog, prijenosom dionica i udjela republičkim fondovima. Agencija za restrukturiranje trebala je sve to nadzirati i brinuti se o zakonitosti, ali nije. Prema izvornoj verziji zakona, poduzeće nije moglo kreditirati kupnju dionica, odnosno udjela, ni jamčiti za kredite koji se uzimaju u tu svrhu.

Odluku o pretvorbi poduzeća donosio je organ upravljanja poduzeća, odnosno radnički savjet koji bi to predložio upravi.

Dakle, dioničar je stekao pravo na udio u dobiti razmjerno uplaćenom dijelu vrijednosti dionica uvećanom za popust.

Drugi način pretvorbe poduzeća predviđao je da se dvije trećine vrijednosti poduzeća prenesu u Hrvatski fond za razvoj, a jedna trećina mirovinskom i invalidskom fondu. Takvim prijenosom zaposlenici i bivši zaposlenici imali su pravo prvenstva kupnje dionica ili udjela. Hrvatski fond za razvoj i fondovi mogli su dati na upravljanje poduzeće domaćim i stranim fizičkim i pravnim osobama. Ugovor se sklapao uz suglasnost Agencije.

U dokumentu je jasno izražen stav o vlasništvu i potrebi brze i široke privatizacije bez obzira na okupaciju trećine teritorija, ratnu situaciju i još uvijek nestabilan međunarodni položaj države. Prvim višestranačkim izborima, osamostaljivanjem, otporom agresiji i međunarodnim priznanjem Republika Hrvatska početkom 1992. godine došla je u priliku da suvereno uređuje svoj razvitak .

Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća promijenjen prvi put. Bilo je to 2. prosinca 1992. Prema toj promjeni, Hrvatski fond za razvoj je, među ostalim, sredstva ostvarena prodajom poduzeća bio dužan uplatiti u državni proračun, što znači da se sredstva od prodaje nisu dalje ulagala u razvoj. Usto, Hrvatski fond za razvoj bio je dužan bez naplate ustupiti dionice ratnim vojnim invalidima ….

Početkom prosinca 1992. Sabor je izglasao i Zakon o Hrvatskom fondu za privatizaciju (HFP), a sam HFP je osnovan 1. Svibnja 1993. Fond je naslijedio i preuzeo ulogu i nadležnost Agencije RH za restrukturiranje i razvoj te Fonda za razvoj RH. Fondom je upravljao upravni odbor od devet članova, a vodio ga je predsjednik Fonda. Prvi predsjednik Hrvatskog fonda za privatizaciju bio je Ivan Penić , koji je tu dužnost obavljao do 1995. U to vrijeme predsjednik Vlade RH bio je Nikica Valentić (3. travnja 1993.- 7. studenog 1995.). a Borislav Škegro je u proljeće 1993. postao potpredsjednik Vlade RH za gospodarstvo i automatizmom zakona ujedno i predsjednik upravnog odbora Hrvatskog fonda za privatizaciju. Imperativ vlade je bio što više poduzeća privatizirati.

Pod snažnim pritiskom lobija, budućih tajkuna i dijela političara, u listopadu 1993. donesena je druga izmjena Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. Prema tim izmjenama , neotplaćene dionice kupljene na obročnu otplatu, znači neotplaćene  dionice, njihov imatelj (prenositelj) mogao je prenijeti na druge osobe, a stjecatelj dionica je mogao preuzeti prenositeljev dug prema Hrvatskom fondu za privatizaciju, s tim da stjecatelj preuzima sva prava i obaveza.

Privatizacija Tvornice cementa Našice bila je jedna od prvih afera u privatizaciji uopće. U javnosti se tu aferu povezivalo sa Stipom Mesićem, odnosno njegovom kćeri Dunjom. Privredna banka Zagreb prenijela je 10. prosinca 1992. na račun Hrvatskog fonda za razvoj ustupljena potraživanja za staru deviznu štednju u iznosu od 9,3 milijuna DEM. Banka je dala povoljne kredite 1993. Cementara iz Našica bila je u ranoj fazi privatizacije, a krajem 1992. vlasnici dionica bile su Privredna banka Zagreb i Slavonska banka, zatim 42 fizičke osobe s dionicama bez popusta, mali dioničari i neznatno državni fondovi. Zanimljiv je popis dioničara koji su uzeli kredit u PBZ-u. Ivan Ergović uzeo je 2,3 milijuna DEM, Dunja Mesić 447.195,95 tisuća DEM. Osim Dunje Mesić, još šest osoba uzelo je isti iznos, a pet osoba dobilo je kredit od 238.597,56 tisuća maraka, pet osoba od 143 tisuće, a ostali su dobili po 95 tisuća, 71 tisuću i 47 tisuća DEM. Ukupno je plasirano 9,3 milijuna DEM.

Među ljudima iz takozvane desne struje HDZ-a , nije bilo ni jednog tajkuna i većinskog vlasnika nekog značajnijeg poduzeća, procesima pretvorbe i privatizacije rukovodili su direktori koji su na svoje pozicije došli još u komunizmu.

Takvo mišljenje dijeli i vlasnik Klinike Svjetlost, oftalmolog dr. Nikica Gabrić, koji je 80-ih godina prošloga stoljeća u Zagrebu bio politički djelatnik u socijalističkoj mladeži. On dobro poznaje ljude i odnose u tadašnjoj politici i tvrdi da su u pretvorbi 90-ih godina sudjelovali ljudi bliski bivšem, komunističkom režimu i jugoslavenskim obavještajnim službama, a radili su u strateškim poduzećima, Genexu, Astri, te imali povlaštene informacije. Osim Gabrića, i mnogi poslovni ljudi iz 90-ih godina prošloga stoljeća tvrde da su u privatizaciji itekako sudjelovali i ljudi iz nekadašnjeg jugoslavenskog obavještajnog miljea, odnosno UDBA! Udba je sudjelovala u privatizaciji, itekako. Sve jače sisteme kao što su Astra, Ingra, JAT, Genex, Jugoturs i uvoznici, djelomice struktura Ine, Inaturs, držala je Udba. Bilo je tih direktora za koje nitko nije znao što rade. Koliko je toga išlo za pokrivanje njihovih troškova, možemo samo pretpostaviti?!   

Kako je Željko Čović osvojio Plivu? Pliva je, naime, 1989. godine imala 7360 zaposlenih. Ta je tvrtka živjela od izvoza desetljećima, uspješno. Početkom 90-ih Pliva je prošla kroz pretvorbu i privatizaciju, u početku su većinski vlasnici bili državni fondovi dok su mali dioničari držali samo petinu dionica.Svu vlast u Plivi uzima Čović 1993., a njegov najbolji prijatelj je, ne treba zaboraviti, bio vrlo moćni Mladen Vedriš. To je pak značilo da su tehnomenadžeri već tada uspostavili kontrolu nad Plivom.

Rezultate pretvorbe do travnja 1994. otkriva magistarski rad Ivana Penića na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Penić je bio predsjednik Fonda za privatizaciju (1993. – 1995.) te ministar privatizacije (1995. – 1996). Za manje od godinu dana, od 1. svibnja 1993. do travnja 1994., kada je Penić objavio magistarski rad – podneseno je 2877 zahtjeva za autonomnu privatizaciju. Suglasnost je izdana za 2434 poduzeća, a pretvorbu je izvršilo 2258 poduzeća. Ukupna procijenjena vrijednost 2208 poduzeća (za 50 nije bilo podataka) tada je iznosila 19,8 milijardi DEM. Od toga je u cijelosti bilo privatizirano 1069 poduzeća, koja su vrijedila 1,8 milijardi DEM. Većim dijelom privatizirana su bila 982 poduzeća ukupne vrijednosti 9,7 milijardi DEM. HFP i mirovinski fondovi u tim poduzećima imali su samo manji dio vlasništva, a veći udio vlasništva, oko 80 posto, imali su u 347 poduzeća, ukupne vrijednosti 8,3 milijarde DEM.

Javni poziv za prodaju od svibnja 1993. do travnja 1995. objavljen je za 733 poduzeća, postupak je okončan za 521 poduzeće, a ugovor je bio sklopljen sa 354 poduzeća. Sklopljeni ugovori imali su nominalnu vrijednost 210,2 milijuna DEM, a plaćeno je tek 89,2 milijuna DEM. Na Zagrebačkoj burzi rezultati su bili još mršaviji. Ponuđene su dionice 467 poduzeća, a prodano je dionica u vrijednosti 34,1 milijun DEM. Međutim, kad je u pitanju stara devizna štednja, dakle, trampa javnog duga za dionice, rezultati su u navedenoj godini bili puno bolji. Na prodaju je bilo ponuđeno 37 poduzeća u vrijednosti gotovo milijardu DEM (989,6 milijuna DEM), a prodano je 215,1 milijun DEM.

– Kad sam ja bio predsjednik HFP-a, među ostalim, privatizirana su turistička poduzeća Rivijera Poreč, Plava laguna, Istraturist, neka turistička poduzeća na području Dalmacije itd., međutim nisu potpuno privatizirana. Ta su poduzeća zapravo dobila titulara, dijelom su dionice dane Mirovinskom osiguranju, dijelom državi, a dijelom su ih kupili radnici i bivši radnici, mali dioničari.

Nije problem u tome što su preuzeli poduzeća nego je problem to što oni u biti nisu bili poduzetnici. Oni su samo preuzimali imovinu. Kupili su za jednu vrijednost nekretnine, a prodavali ih 20-50 puta skuplje. Atmosfera je stvorila špekulante, tako smo stvorili vlasnike imovine, a ne poduzetnike, osim nekolicine njih koji su doista bili poduzetnici. Kako je kod nas rasla cijena imovine tako je rasla potraga za nekretninama, svi su mislili da nekretnina donosi vrijednost. Nismo stvorili poduzetnike nego vlasnike imovine – objašnjava Ljubo Jurčić devijacije u hrvatskom modelu pretvorbe i privatizacije, odnosno razloge zbog kojih su tajkuni kupovali poduzeća zbog nekretnina.

U travnju 1994. mirovinski fondovi bili su u posjedu dionica u vrijednosti od 3,3 milijarde DEM, a HFP je imao 6,5 milijardi. Ostatak je već bio privatiziran. Kad su pak strana ulaganja posrijedi, ona nisu iznosila više od 225 milijuna DEM. Neka od tih ulaganja bila su pun pogodak – Nikola Tesla, Koromačno, Zagrebačka pivovara, Montkemija, Karlovačka pivovara, Istra cement, Chromos Arena, Elektrokontakt. Te su se akvizicije i privatizacije pokazale kao odlične, međutim, sve je stalo na tome. Ostala poduzeća osvojili su špekulanti.

Valom privatizacije u tajkunskoj maniri bila su ponajviše pogođena upravo proizvodna poduzeća, pa je RH za samo nekoliko godina ostala bez mnogih tvornica i proizvodnji….. cilj novopečenih vlasnika-tajkuna često nije bio unapređenje poslovanja i razvoj poduzeća, već što brže izvlačenje kapitala i njegov transfer u inozemstvo…

Teret privatizacije 

Gdje god je naletio val privatizacije, radnici su prvo je ostajali bez plaće, a ubrzo zatim i bez zaposlenja vrlo velik broj radnika i stručnjaka. Njima se kao jedina mogućnost nudila burza, ili, ako su bili nešto starije dobi, bijedna mirovina. Radnici su doslovno upućivani na ulicu gdje su se, prepušteni sami sebi, morali snalaziti kako znaju i umiju kako bi s članovima obitelji preživjeli na rubu bijede.

Očito i medijski veoma dobro popraćen primjer je Uljanik. Znači da se ni nakon 28 godina nije ništa pokrenulo na bolje. Uljanik je upropašten  po točno navedenom obrascu privatizacije, radničkim poluotkupom dionica i menadžersko-tajkunskim  upravljanjem i isisavanjem novca u privatne džepove.Do sada je 2000 radnika otišlo u potrazi za egzistencijom, većinom u inozemstvo.

Privatizacija nije, kako se obećavalo, pridonijela rastu produktivnosti, proizvodnji, modernizaciji privrede, dohotku ni zaposlenosti. Njome je uništeno sve ono dobro što smo imali govore autori koji su se godinama bavili privatizacijom i pretvorbom koju nazivaju i “epohalni zločin“ koji je HDZ i SDP počinio protiv hrvatske države, hrvatskog gospodarstva i tolikih  tisuća naših malih ljudi. Taj zločin stvorio je enormnu nezaposlenost i siromaštvo te veliku unutarnju i vanjsku zaduženost. U jednoj rečenici sažeto: destrukcija, uništenje egzistencijalnih poduzeća, gubitak tržišta, povlačenje pred stranom konkurencijom, stvaranje vojske nezaposlenih ( samo do 1999 godine zatvoreno je preko 700 000 radnih mjesta) i premladih umirovljenika. Hrvatska je danas uništena i propala država s potpunom krizom društva i njegova morala. 

Dok su drugi davali svoj život za Domovinu uski krug se enormno bogatio, što je u konačnici dovelo do procesa socijalnog raslojavanja našeg društva. Određeni broj ljudi – tajkuna u Hrvatskoj tako danas raspolaže bogatstvima od 10 do 300 milijuna EUR-a, koji voze skupocjene automobile i stanuju u raskošnim vilama s bazenima. Bogatstvo je ostvareno putem pljačke. Svi tajkuni, maheri i domoljubi mogli su se obogatiti, raditi ono što su radili zahvaljujući političkim zaštitnicima od najvišeg političkog vrha do lokalnih razina, ovisno o veličini počinjenih djela. Da nisu imali zaštitu sigurno se ne bi, do te mjere, usudili raditi što su radili.

Prvenstveno najgori u tom lancu su Pravosuđe, Hrvatski Sabor i Policija pod kontrolom stranke na vlasti. Da je samo Pravosuđe radilo svoj posao, do pljačke ovih razmjera ne bi moglo doći ili bi bile sankcionirane!

Dok je evidentno kako će “političke elite” i njihovi poltroni i dalje raditi na spašavanju njih i njihove imovine, ali za osobnu korist i korist tajkuna i kapitala što bi bilo činjenje prave stvari za ostatak Hrvatske?

Koje je riješenje?

Uz proglašenje privatizacije i pretvorbe ratnim zločinom predlaže se i donošenje zakona o poništenju istih. Uz to i oduzimanje protuzakonito stečene imovine kao i donošenje zakona o superviziji pretvorbe. Uz još neke mjere valja napomenuti i provođenje nacionalizacije financijski i kriminalno opljačkane društvene imovine.

Prava stvar bi bila detronizacija tih uništavatelja naše zemlje, našeg naroda i naših društvenih i nacionalnih bogatstava. Skinuti ih sa pozicije vlasti, jer nisu radili u korist javnog dobra.

Prava stvar bi bila okaniti se “ćorava posla“ i davanja povjerenja partijama koje kao imaju najviše šansi promijeniti ili bolje rečeno samo na vlasti zamijeniti vladajuću strukturu.

Samo stranke i nekompromitirani ljudi sa jasnom vizijom budućnosti, sa idejama koje nose vrijednosti demokracije, slobode, humanosti, pravednosti i pravde, solidarnosti i jednakosti, zdravog razvoja i napretka , koje nose stvarne promjene i koje uistinu žele raditi prave stvari sa svojim narodom i svim građanima Hrvatske zaslužuju povjerenje.

https://www.stormfront.org/forum/t1018937/

---

Evo što o toj temi piše Mate Ćavar.

Jasno se očitovala svekolika zločinačka klika hrvatskih jugosferaša koji po treći put žele obnavljati jugosferu na ovim hrvatskim prostorima. Otkuda i po čemu Hrvatska spada u njihovu “zapadnobalkansku sferu”.
Sada plus Albanija bez Slovenije. Zašto bi Hrvati pripadali balkancima bez Slovenaca, kada nemamo nikakvih civilizacijskih veza s Balkanom, već smo zemlja katoličke uljudbe! Mi smo srednja Europa s kojom smo neprestano bili sve do engleske strategije na ovim našim hrvatskim prostorima.
Upravo sada Republikom Hrvatskom vladaju engleski agenti izdajnici hrvatskog naroda jugosferaši petokolonaši što se jasno vidjelo i po ovoj nedjeljnoj emisiji gdje je gost bio hrvatski sudac Mislav Kolakušić koji je cijeli jedan sat vremena govorio o podlo smišljenim zakonima kojima se uništava Republiku Hrvatsku kao državu. On jasno govori kako se radi o stručno podmukloj zavjeri protiv Hrvatske kojom se kriminalizira preko pedeset milijardi kuna što je suma ravna onoj ratne pretvorbe koja je također bila iznuđena od istih engleskih stratega.
I odmah sutra u ponedjeljak gostovao je na Hrvatskom radiju glavni engleski strateg ministar Slavko Linić koji na sve načine obmanjuje hrvatsku javnost u ispravnost njegove “predstečajne nagodbe” u kojoj on i njegova Kukuriku vlada odlučuju koga će se tom predstečajnom nagodbom oslobađati dugovanja u milijunima i milijardama kuna, što je već iskoristilo skoro tisuću dužnika.
A toga istoga ponedjeljka u London su pozvani svi zapadnobalkanski čelnici među kojima i hrvatski Zoran Milanović da im drži predavanje o hrvatskoj ulozi u formiranju nove treće jugosfere prema engleskoj strategiji na ovim hrvatskim prostorima. Engleski politički zlodusi se ne mogu osloboditi svojih kolonijalnih strategija na hrvatskim prostorima još od onoga Prvog svjetskog rata sa Germanima i svekolikih zločina nad Hrvatima nakon Drugog svjetskog rata koji su stjecajem borbe za svoju državu bili na strani Germana i srednjoeuropskih naroda.
Zoran Milanović je sa Ivom Josipovićem i Stipom Mesićem glavni pristaša te engleske strategije nad Hrvatskom koja je za oslobađanje ispod jugosfere i Srbije prolila potoke krvi. Dok je danas Njemačka ekonomska sila ona je obični politički patuljak koja još uvijek ne smije niti podignuti desnu ruku u zrak.
A također se Vesna Pusić istog ponedjeljka našla u Beogradu da im se ispričava za hrvatsku tužbu protiv strašnog genocida nad Hrvatima u njihovoj zadnjoj agresiji. Za uzvrat je dobila fotografije hrvatskih prostora koji su pored ostalog opljačkani tijekom srpske agresije. I to bi bilo sve za sada jer u Srbiji ostaju još tisuće hrvatskih dragocjenosti koje se ne vraćaju Hrvatskoj i Hrvatima.
Zato bi bio red da Engleska ukloni svoje strateške pipke sa hrvatskih prostora i da Hrvate i Hrvatsku jednom ostavi na miru u našoj slobodnoj domovini Hrvatskoj.”Mate Ćavar

Mate Ćavar

 

Iz tablice vidimo da je u samo pet godina stopa iseljavanja u Njemačku skočila za 1000 posto! Treba naglasiti i to da da je razmjer hrvatskog iseljavanja nezabilježen u EU. Prosjek iseljavanja iz istočnoeuropskih EU zemalja je oko 10.000 godišnje, dok  iseljavanje iz Hrvatske zadnje tri godine iznosi preko 50.000 godišnje (EUROSTAT i DESTATIS).

Hrvatski su radnici dok su na bojišnici čuvali, branili i stvarali samostalnu Hrvatsku ,opljačkani, ostali bez posla, ostali bez domova, bez firmi…. U Hrvatskoj je bez ljudskog dostojanstva, otišlo u inozemstvo , oko 350 000  ljudi.   U  blokadi je krajem veljače bilo 262 760 osoba; Hoće li i oni proslaviti Praznik rada?

 

 

https://www.stormfront.org/forum/t1018937/