HRVATSKE PRAVICE

Zapamti. 23. kolovoza –Dan sjećanja na žrtve Staljinizma i Nacizma

https://ipn.gov.pl/en/news/735,23-August-the-European-Day-of-Remembrance-for-Victims-of-Stalinism-and-Nazism.html

Europska mreža sjećanja i solidarnosti nastavlja se,  inicijativa je započela prošle godine, cilj kojih je da Europljani povezuju datum 23. kolovoza sa simbolom  sjećanja na žrtve totalitarnih režima 20-tog stoljeća – koji su nestali pod smeđim i crvenim terorom. Važan element ove kampanje je značka posebno dizajnirana za tu priliku: ona nosi poruku „Zapamti. 23. kolovoza ‘. Značku možete naručiti ili preuzeti elektroničku verziju s web stranice: www.enrs.eu/august23 . Organizatori inicijative potiču popularizaciju i dijeljenje ovog simbola sjećanja. Ove godine službeno obilježavanje Europskog dana sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma održat će se u Latviji.

Europski dan sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma proglasio je Europski parlament 23. rujna 2008. godine sa 409 glasova Za. Njegov je cilj spomen na žrtve masovne deportacije i istrebljenja, kao i promicanje demokracije, mira i stabilnosti u Europi. Prva svečana proslava ovog dana organizirana je 2011.godine u Varšavi, pod pokroviteljstvom poljskog predsjedništva. Taj je datum označio usvajanje ‘Varšavske deklaracije’, čiji su potpisnici istaknuli potrebu očuvanja sjećanja na loše posljedice totalitarnih režima i pozvali Europsku uniju da istraži i prikupi dokumentaciju povezanu sa zločinima koji su počinili ti režimi. Potvrđen je točkom 15. Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2008. odlukom o proglašenju dana sjećanja na žrtve staljinizma i nacionalsocijalizma sa 533 glasova (44 protiv i 33 suzdržanih).U završnom dijelu Rezolucije pozvani su parlamenti i vlade svih država članica EU  da ih potpuno jasno osude. 

Službeno se obilježavaju Dani sjećanja na ;

Žrtve holokausta 27.siječnja

Žrtve komunizma 23.kolovoza

Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta obilježava se 27.siječnja

U Izraelu i u cjelome svijetu svake se godine na taj dan obilježava dan sjećanja na žrtve holokausta- Jom ha-Šoa

Na taj dan 1945. Crvena armija oslobodila je 7.500 zatvorenika koje su za sobom ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u Oświęcimu u Poljskoj. Proglasio ga je predsjednik SR Njemačke Roman Herzog  3. siječnja 1996. godine izdavanjem proglasa da se obilježava na  dan  27. siječnja, dan kada su 1945. godine,  vojnici sovjetske armije oslobodili zarobljenike iz koncentracionog logora  Auschwitz-Birkenau.

Tijekom holokausta stradalo je oko 6 milijuna Židova, što je gotovo dvije trećine ukupnoga broja europskih Židova. U holokaustu je stradalo i oko 5 milijuna pripadnika drugih naroda.

U provođenju politike progona Židova sudjelovale su i vlasti Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Neposredno nakon uspostave NDH, pod utjecajem nacističke Njemačke, doneseni su rasni zakoni, na temelju kojih su bili proganjani, zatvarani i ubijani pored Židova, Romi, Srbi i Hrvati. U proljeće i ljeto 1941. uspostavljeni su radni i koncentracijski logori Jasenovac i Stara Gradiška,  U radnom logoru Jasenovac godinu dana bio je zatočen i dr. Ante Ciliga, hrvatski političar,novinar i publicist. Za vrijeme boravka u logoru napisao je knjigu Štorice iz Proštine, na svojoj izvornoj čakavštini.

Komunističke i velikosrpske vlasti u bivšoj Jugoslaviji, krivotvorile su broj žrtava u logorima NDH, pa se brojka bila popela na milijun i 200 tisuća ljudi, da bi se spustila na oko 700 tisuća ljudi, i da bi danas na službenom popisi bilo 83 145 stradalih. Međutim nije ni ta brojka konačna, jer istraživači stalno nalaze nove dokumente i dokaze da su osobe umrle na nekom drugom mjestu registrirane kao žrtve Jasenovca.

‘Skupština parlamentaraca iz 46 europskih zemalja ujedinjeni u rezoluciji izražavaju da su ta djela nasilja uključila individualna i kolektivna pogubljenja, kao i smrt u koncentracijskim logorima, izgladnjivanje, deportacije, mučenje, ropstvo, prislini rad i druge oblike masovnog psihičkog terora ”

Oba su sistema totalitarna i ostavila su iza sebe ogromne žrtve. Računa se da su nacisti i fašisti, koji su započeli 2.svjetski rat iza sebe ostavili 55-60 milijuna žrtava, civilnih i vojnih, a u državama, u kojima su komunisti bili na vlasti, stradalo je u nemilosrdnoj „klasnoj borbi“, egzekucijama „narodnih neprijatelja“, „čistkama“, logorima i sl. oko 90 do 100 milijuna ljudi. Analitičari tvrde da su to minimalni izračuni,  jer se istraživanja nastavljaju. Činjenice, kazuju da su svi totalitarizmi uzrokovali tragedije ogromnih razmjera za čovječanstvo.

Obljetnica Holokausta medijski je veoma dobro popraćena. Po cijeli dan vrte se TV. prilozi, razgovori, intervjui, dokumentarne emisije o holokaustu. I neka, neka mediji djeluju edukativno, ali ne sugestivno, sugerirajući krivnju nama, rođenima poslije 2.svjetskog rata, pa čak i djeci rođenoj u Hrvatskoj za nešto što nismo učinili, ni mi ni naši roditelji?

Ove dvije obljetnice obilježavaju se službeno, što je točno, ali ipak ne u istom ozračju. Obljetnica Holokausta obilježava se optužujući cijeli hrvatski narod za fašizaciju, neoustaštvo i proglašavaju nas zločinačkim narodom, stigmatiziraju nas zbog NDH. A konkretno što na primjer, imaju  sa NDH, generacije rođene poslije 2. svjetskog rata, da ih se proglašava ustašama? Kako mogu biti ustaše svi rođeni poslije rata,  odgojeni i  odrasli u bivšoj Jugoslaviji? Skoro 30 godina, je prošlo od raspada Jugoslavije, ali u jednom djelu hrvatskog naroda, jugoslavenski mentalni sklop još nije izašao iz njih.

23.kolovoz europski je dan sjećanja na žrtve totalitarnih diktatura u Europi u 20. stoljeću.

Skupština Europskog parlamenta poziva se na svoju Rezoluciju 1096 (1996) o mjerama za razbijanje ostavštine bivših komunističkih totalitarnih sustava

Službeno se izražava pietet svim žrtvama , što je ljudski ispravno, jer žrtva je žrtva, bez obzira tko je zločine počinio;

Vijeće parlamentarne skupštine Europe je osudilo masovna kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima te izrazilo sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina.

Rezolucija Vijeća Europe 1481 (2006)  o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima izdana 25. siječnja 2006.godine  u Strasbourgu od parlamentarne skupštine Vijeća Europe , koja snažno osuđuje zločine komunizma..

Spomendan potječe od Praške deklaracije o zločinima komunizma (3. lipnja 2008.), koju je između ostalih predložio i potpisao Vaclav Havel i brojni članovi Europskog parlamenta. Podsjeća na pakt Hitlera i Staljina. Josif Visarionović Staljin i Joachim von Ribbentrop u rujnu 1939. u Moskvi. Spomendan obilježava pakt Hitlera i Staljina. Dana 23. kolovoza 1939. godine potpisan je njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju, poznat kao Sporazum Molotov-Ribbentrop, kojim je postignut javni sporazum o nenapadanju i tajni sporazum o podjeli interesnih sfera u Istočnoj Europi. U slobodnom svijetu na taj dan organizirali su se prosvjedi pod nazivom Dan crne vrpce s ciljem upoznavanja svijeta o prikrivanju zločina.

Staljinizam predstavlja sve zemlje u Europi koje su preuzele njegov  model  komunističkog uređenje države, a nacizam predstavlja i fašizam , jer su to dva društvena uređenja  sa istim značajkama.

Hrvatski sabor je odmah  2006. godine, kao svojevrsni odjek Rezolucije 1481, donio vlastitu deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. (dokument objavljen u “Narodnim novinama” br. 76/2006).

Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine ostala je mrtvo slovo na papiru.

Parlamentarna skupština Vijeća Europe -Rezolucija 1481 (2006)

Izvadci iz Rezolucije;

• Skupština Europskog parlamenta poziva se na svoju Rezoluciju 1096 (1996) o mjerama za razbijanje ostavštine bivših komunističkih totalitarnih sustava
• Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masivnim povredama ljudskih prava. Povrede su se razlikovale ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom periodu i uključivale su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i također nedostatak političkog pluralizma
• Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i principa diktature proletarijata. Interpretacija oba principa ozakonila je eliminaciju ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i kao takvih, neprijateljima totalitarnog komunističkog režima.Velik broj žrtava u svakoj zemlji su bili državljani te zemlje.
• Pad totalitarstičkih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen međunarodnom istragom zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio Nacionalsocijalizam (nacizam).
• Također, poziva sve komunističke ili postkomunističke partije da u svojim zemljama,  ako to dosada nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.

U Hrvatskoj se po tom pitanju nije ništa učinilo, ništa baš ništa za osudu komunističkog režima.

Bilo je razlika i između fašizma i nacizma, primjerice u tretmanu Židova. Ipak, nijedna od tih doktrina, ideologija i koncepcija nije bila nevina, jer su svi totalitarizmi  bili tragični.  Ostvareni totalitarni državni poretci,  konkretni sustavi vlasti, režimi,  imali su neka ista ili slična obilježja koja su bila jasno projektirana, obrazložena i pravdana: veličanje  države, veličanje vođe, diktaturu, masovne progone i egzekucije, policijski i partijski teror. Prohujali su i ovim našim prostorima poput pošasti pa nema obitelji u Hrvatskoj u kojoj netko nije stradao pregažen jednim od njih. Ovim ili onim. „Zbog takva njihova ostvarenog učinka, zbog „sjećanja na teror“ u svijesti građana, svako javno veličanje bilo kojega totalitarizma, propagiranje doktrina na čijim su temeljima izrasli, zagovaranje režima koje su ti totalitarizmi kreirali ili inspirirali valja tretirati na isti način, jednako ih politički i moralno proskribirati.“ Akademik Davorin Rudolf.

Čak suprotno od toga, pojačali su se napadi na Hrvatsku i hrvatski narod za fašizaciju i za ustaštvo. Istraživanja komunističke lažirane povijesti proglašavaju  se revizionizmom, traži se kažnjavanje, na djelu je prava medijska i politička hajka!

Dakle preduvjet, prvi korak u potpunom ozdravljenju i svakoj ozbiljnoj promjeni u društvenom, gospodarskom i političkom životu Hrvatske jeste zakon o lustraciji kojim bi se napokon sa svih ključnih mjesta makli kadrovi zločinačkog komunističkog sustava. Bez lustracije se cijela hrvatska politika vodi između lijevog i desnog krila Komunističke partije. Hrvatskoj treba promjena politike, a ne rotiranje starih komunističkih kadrova kroz različite stranke.

http://www.matica.hr/vijenac/508/je-li-komunizam-jednako-zlo-kao-i-fasizam-22257/

Parlamentarna skupština Vijeća Europe osudila je totalitarni komunistički poredak u svoje dvije rezolucije:

• Rezoluciji 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 25. siječnja 2006. godine i
• Rezoluciji 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 27. lipnja 1996. godine.

Usprkos tomu, od post-komunističkih država, među kojima je Češka prva donijela zakon o lustraciji 1991. godine, Hrvatska spada u red onih malobrojnih država kod kojih lustracija dođe tek kao nedosanjani san, a traženje uzora u ‘Europi’ u ovom slučaju na široko je zaobiđeno, što pak govori o selektivnosti hrvatskih vladajućih struktura, protkanih bivšim komunističkim kadrovima  i privrženosti starom komunističkom poimanju vladanja, a samim time i o količini nužnosti potrebe za lustracijom u Hrvatskoj, koja je tim veća.

Zakoni o lustraciji, iako nisu zaživijeli u potpunosti, doneseni su čak i u Albaniji i Srbiji, dok su u Hrvatskoj već i prijedlozi zakona odbijeni, prvi 1998., a drugi 1999. godine i to većinom vođenom HDZ-om.  Zakon je bio predložen od strane HSP-a . Dakle, dok je u ostalim zemljama bivšeg komunističkog sustava, osobama koje su sudjelovale u radu ili na bilo koji drugi način surađivale sa tajnim službama bivšeg sustava otvoreno dato do znanja da se sklone iz javnog života, to u Hrvatskoj nije bio slučaj.

Tko zna koliki još sudjeluju u javnome životu Hrvatske, a bili su u komunizmu umiješani u koješta, jer nije provedena lustracija. U Hrvatskoj su lustracija i osuda komunističkih zločina izostali i jednostavno stoga što je dolaskom demokracije došlo do velike ideološke seobe bivših komunista u novu vladajuću partiju, ili po novome stranku, kao i stoga što bi ona zakačila mnoge koji su nam se svih ovih godina prikazivali kao borci za hrvatsku stvar, a tko zna koga su sve prokazali ili ga došli glave, jer su surađivali s Udbom. Još k tome, znajući da su Hrvatsku preuzeli predstavnici upravljačkog,  nekonkurentnog sistema koji je propao prije svega u ekonomskom smislu i koji je kao takav neodrživ, prisjećajući se hrvatske pretvorbe i privatizacije na komunistički način, te da su te strukture i dalje ukorijenjene u Hrvatskoj potreba za lustracijom dolazi do stvarnog izražaja. Posljedice svega toga se osjećaju – ono što je danas ostalo od Hrvatske samo su formalne vertikale države u općenito.

Kao i u vremenu 45-ogodišnjeg komunističkog totalitarizma u Hrvatskoj se osjeća animozitet, ponajviše spram Crkve, koja je očito i danas unutarnji neprijatelj tadašnjeg bratstva i jedinstva, socijalnog poretka, bez obzira što ona predstavlja unutarnji izričaj velikog dijela hrvatskoga naroda. Zatim kao vanjski neprijatelj br.1 i dalje je hrvatska dijaspora, koja je tada bila glavna okosnica borbe za hrvatsku neovisnost, a danas po svemu sudeći predstavlja opasnost, komu, čemu? Negiraju se tradicionalne vrijednosti hrvatskog naroda, istodobno se omalovažavaju, minimaliziraju i predstavljaju zaostalima, a sve to uz držanje medija, nevladinih quasi-građanskih udruga i ključnih pozicija u gospodarskom, socijalnom, društvenom i političkom segmentu Hrvatske ,

Imena ulica i trgova po nazivima iz propale Yugo-države,  nisu  samo u Zagrebu ,nego i po mnogim hrvatskim gradovima! Osobito prednjače istarski gradovi, gdje IDS stranka na vlasti u Istri provodi neokumunističku politiku nepodobnosti svih koji osuđuju totalitarni komunistički režim, a sve zaogrnuto pod plaštom antifašizma.

Kako se može protumačiti naziv Kino Valli u Puli, kada se zna da je Alida Valli,  iako rođena Puljanka bila bliska sa Benitom Mussolinijem, čiji je fašizam nanio puno zla u Istrij?  A još k tome IDS-ovci se busaju u prsa da su veliki antifašisti? Bizarno!

Za njih i njihove sljedbenike J.B.Tito nije zločinac ,koji je izravno naređivao masovne progone i ubojstva i koji je  na listi najvećih svjetskih zločinaca! Upravo ti njegovi sljedbenici  sebe nazivaju antifašistima ,misleći time skinuti odgovornost za masovne progone,masovne likvidacije ,torture,zatočeničke logore bez suda i suđenja i veliku represiju prema neistomišljenicima.

Upravo zato treba osuditi i komunistički režim bivše Jugoslavije,  jednako kao i ustaški bivše NDH.