Sto godina je prošlo od rođenja Sv. Oca Pape Ivana Pavla II


Prije stotinu godina 

Pismo Benedikta XVI, Joseph Alois Ratzingera o Papi Ivanu Pavlu II

Papa-Benedikt-XVI_Oprostiti-ne-znaci-zanijekati-nego-preobraziti

Prije stotinu godina, 18. svibnja, papa Ivan Pavao II. rođen je u poljskome gradiću Wadowicama.
Nakon što je više od stotinu godina bila podijeljena između triju susjednih velikih sila – Pruske, Rusije i Austrije – Poljska je krajem Prvoga svjetskog rata ponovno stekla neovisnost. Bio je to povijesni događaj, koji je potaknuo rađanje nove nade, ali i koji je donio mnogo poteškoća, jer je nova država u procesu svoje reorganizacije i dalje osjećala pritisak dviju sila – Njemačke i Rusije. U toj situaciji ugnjetavanja, ali situaciji iznad svega obilježenoj nadom, odrastao je mladi Karol Wojtyła. Rano je izgubio majku i brata, a na
kraju i oca, od kojega je naslijedio duboku i toplu pobožnost. Mladoga su Karola naročito privlačili književnost i kazalište. Nakon što je maturirao, odlučio je to i studirati.
„Kako bi izbjegao deportaciju, ujesen 1940. počeo je raditi u kamenolomu kemijskoga postrojenja Solvay.” (usp. Dar i otajstvo) „Ujesen 1942. donio je konačnu odluku ući u krakovsko sjemenište, koje je krakovski nadbiskup Sapieha potajno osnovao u svojoj rezidenciji. Karol je već kao tvornički radnik počeo učiti teologiju iz starih udžbenika, i tako je 1. studenoga 1946. mogao biti zaređen za svećenika.” (usp. ibid.) Naravno, Karol nije učio teologiju samo iz knjiga, nego i kroz svoje iskustvo teške situacije u kojoj su
se našli on i njegova zemlja. To je jedna od karakteristika cijeloga njegova života i rada. Učio je iz knjiga, ali pitanja koja su one postavljale postala su stvarnost koju je on duboko doživljavao i živio. Kao mladome biskupu – pomoćnome biskupu od 1958. godine, a zatim od 1964. godine i krakovskome nadbiskupu – Drugi vatikanski koncil postao je školom cijeloga njegova života i djelovanja. Važna pitanja koja su se pojavljivala,
naročito u vezi s takozvanom Schemom 13, koja je kasnije postala pastoralnom konstitucijom Gaudium et spes, bila su i njegova vlastita pitanja. Odgovori koji su se razvijali na Koncilu pripremali su put za njegovo poslanje kao biskupa, a kasnije i pape.
Kada je kardinal Wojtyła 16. listopada 1978. izabran za nasljednika sv. Petra, Crkva je bila u dramatičnoj situaciji. Koncilska zasjedanja javnosti su bila predstavljena kao sukob oko same vjere, što je Koncil naizgled lišavalo njegove nepogrešive i nepokolebljive sigurnosti. Na primjer, jedan je bavarski svećenik situaciju komentirao govoreći: „Na kraju smo zapali u pogrešnu vjeru.” Taj osjećaj da više ništa nije sigurno, da se sve propituje, još je više bio pojačan metodom primjene liturgijske reforme. Na kraju se gotovo činilo da se liturgija može stvoriti sama od sebe. Pavao VI. zaključio
je Koncil s energijom i odlučnošću, ali nakon zaključenja suočio se s još ozbiljnijim problemima, koji su u konačnici dovodili u pitanje postojanje same Crkve. U to su vrijeme sociolozi uspoređivali situaciju Crkve sa situacijom Sovjetskog saveza pod vladavinom Gorbačova, tijekom koje se moćna struktura sovjetske države srušila pod težinom procesa reforme.

I tako se pred novim papom nalazio gotovo nemoguć zadatak. No Ivan Pavao II. je od prvoga trenutka probudio novi entuzijazam za Krista i Njegovu Crkvu. Njegove su riječi iz propovijedi na početku njegova pontifikata: „Ne bojte se! Širom otvorite vrata Kristu!” Taj poziv i ton karakterizirat će cijeli njegov pontifikat, i učiniti ga obnoviteljem  i osloboditeljem Crkve. To je bilo uvjetovano činjenicom da je novi papa došao iz zemlje gdje je Koncil bio pozitivno prihvaćen – prisutna je bila atmosfera radosne obnove svega, a ne stav sumnje i nesigurnosti u svemu.
Papa je putovao svijetom, bio na 104 pastoralna pohoda, naviještajući evanđelje kamo god je išao kao poruku radosti, objašnjavajući na taj način obavezu braniti što je dobro i biti za Krista.
U svoj 14 enciklika sveobuhvatno je predstavio vjeru Crkve i njezin nauk na human način. Čineći to, neizbježno je potaknuo proturječja u Crkvi Zapada, zamračenoj sumnjom i nesigurnošću.
Danas se čini važnim definirati pravo središte, iz čije perspektive možemo čitati poruku sadržanu u različitim tekstovima. To smo mogli primijetiti u času njegove smrti. Papa Ivan Pavao II. umro je u prvim trenutcima novoustanovljenog blagdana Božjega milosrđa. Dopustite da prvo dodam kratku osobnu opasku, koja mi se čini važnim vidom Papine naravi i djelovanja. Ivan Pavao II. od samoga je početka bio duboko dirnut
porukom Faustine Kowalske , redovnice iz Krakówa, koja je naglašavala
Božje milosrđe kao bitno središte kršćanske vjere. Nadala se ustanovljenju takvoga blagdana. Nakon savjetovanja, Papa je izabrao drugu uskrsnu nedjelju. No prije nego što je donesena konačna odluka, pitao je Kongregaciju za nauk vjere da izrazi svoje viđenje prikladnosti datuma.
Odgovorili smo negativno, jer tako star, tradicionalan i značajan datum poput Bijele nedjelje (in albis), koja zaključuje uskrsnu osminu, ne bi smio biti opterećen modernim idejama. Svetom Ocu sigurno nije bilo lako prihvatiti naš odgovor. No to je ipak učinio s velikom poniznošću, i prihvatio je naš negativan odgovor po drugi put. Na kraju je formulirao prijedlog u kojem je druga uskrsna nedjelja ostala u svojem povijesnom obliku, ali je u njezinu izvornu poruku sada bilo uključeno Božje milosrđe. Često je bilo
sličnih slučajeva u kojima sam bio impresioniran poniznošću toga velikoga Pape, koji se okanjivao ideja koje su mu bile drage jer nije dobivao odobrenja službenih tijela, koja je prema utvrđenim normama morao o dotičnoj stvari pitati.
Kada je Ivan Pavao II. prolazio kroz posljednje trenutke svojega ovozemaljskog života, upravo se bila završila molitva prve Večernje blagdana Božjega milosrđa. To je osvijetlilo trenutak njegove smrti: svjetlo Božjega milosrđa stoji nad njegovom smrću kao poruka utjehe. U svojojposljednjoj knjizi, “Sjećanje i identitet”, objavljenoj uoči njegove smrti, Papa je još jednom sažeo poruku Božjega milosrđa. Istaknuo je da je sestra Faustina preminula prije užasa Drugoga svjetskog rata, ali je već bila dala Gospodinov odgovor na sve te nepodnošljive patnje. Bilo je to kao da je Krist htio preko Faustine reći: „Zlo neće odnijeti konačnu pobjedu. Otajstvo Uskrsa potvrđuje da će dobro u konačnici pobijediti, da će život trijumfirati nad smrću, da će ljubav nadvladati mržnju.”
Kroz svoj život Papa je nastojao subjektivno prisvojiti objektivno središte kršćanske vjere, nauk o spasenju, i pomoći drugima da taj nauk postane i njihov. Po uskrslome Kristu Božje je milosrđe namijenjeno za svakoga pojedinca. Iako nam je to središte kršćanske egzistencije dano samo po vjeri, ono je također i filozofski značajno, jer kada Božje milosrđe ne bi bilo činjenica, onda bismo morali sami pronaći svoj put u svijetu gdje konačna snaga dobra protiv zla nije prepoznatljiva. U konačnici, onkraj tog
objektivnog povijesnog značaja, za svakoga je neophodno znati da je na kraju Božje milosrđe snažnije od naše slabosti. Usto, u ovoj se točki može također naći unutarnje jedinstvo poruke Ivana Pavla II. i temeljnih namjerapape Franje: Ivan Pavao II. nije moralni rigorist, kako su ga neki djelomično prikazivali. Središtem Božjega milosrđa on nam daje prigodu prihvatiti moralne zahtjeve pred čovjekom, čak i ako ih nikada ne možemo u potpunosti ispuniti. Usto, svoje moralne pothvate činimo u svjetlu Božjega
milosrđa, koje se pokazalo silom koja liječi našu slabost.
Dok je Ivan Pavao II. umirao, Trg svetoga Petra bio je pun ljudi, osobito mnogih mladih, koji su htjeli svojega Papu vidjeti posljednji put. Ne mogu zaboraviti trenutak kada je nadbiskup Sandri objavio vijest da je Papa preminuo. Više je od svega nezaboravan trenutak kada je tu poruku objavilo veliko zvono na Trgu svetoga Petra. Na dan njegova pogreba bilo je mnogo postera s riječima „Santo subito!” („Svetac odmah!”). Bio je to
poklik koji je proizlazio iz susreta s Ivanom Pavlom II. sa svih strana. Ne samo na Trgu nego i u različitim intelektualnim krugovima raspravljalo se o tome da se Ivanu Pavlu II. dadne naslov „Veliki”.
Riječ „svetac” ukazuje na Božju sferu, a riječ „veliki” na ljudsku dimenziju. Prema standardima Crkve, svetost se može priznati dvama kriterijima: herojskim krepostima i čudom. Ta su dva standarda blisko povezana. Budući da riječ „herojske kreposti” ne znače neku vrstu olimpijskoga postignuća, nego nešto što postaje vidljivo u nekoj osobi i kroz nju, što nije njegovo nego Božje djelo, a što postaje prepoznatljivo u njemu i po njemu. To nije neka vrsta moralnoga natjecanja, nego rezultat odricanja od vlastite
veličine. Poanta je u tome da osoba dopusti da Bog djeluje na njega, i tako Božje djelovanje i snaga postaju vidljivi kroz njega. Isto se primjenjuje na kriterij čuda: i tu se ne računa nešto senzacionalno što se dogodilo, nego vidljiva objava Božje dobrote koja liječi, koja nadilazi sve ljudske mogućnosti. Svetac je čovjek koji je otvoren Bogu i kojega Bog prožima. Svet čovjek je onaj tko vidi dalje od sebe, i tako nam pomaže vidjeti i prepoznati Boga. Provjeriti to u pravnome smislu, koliko god je to moguće, svrha je dvaju procesa, za proglašenje blaženim i proglašenje svetim. U slučaju Ivana Pavla II. oba su procesa provedena strogo prema primjenjivim pravilima. I tako sada on stoji pred nama kao otac, koji nam Božje milosrđe i dobrotu čini vidljivima.
Teže je ispravno definirati pojam „veliki”. Tijekom gotovo dvijetisućegodišnje povijesti papinstva, naslov „Veliki” nosila su samo dvojica papa: Leon I. (440. – 461.) i Grgur I. (590. – 604.) U slučaju obojice riječ „veliki” ima političke konotacije, i to upravo zato što je nešto od otajstva samoga Boga postalo vidljivo kroz njihov politički uspjeh. Dijalogom je Leon Veliki mogao uvjeriti Atilu, princa Huna, da poštedi Rim – grad apostolskih prinčeva Petra i Pavla. Bez oružja, bez vojne ili političke snage, snagom svojega uvjerenja
za vjeru, mogao je uvjeriti strašnoga tiranina da poštedi Rim. U borbi između duha i snage jačim se pokazao duh. Uspjeh Grgura I. nije bio tako spektakularan, ali on je više puta mogao zaštititi Rim od Lombarda – i tu je to učinio suprotstavljajući duh sili, i
odnoseći pobjedu duha.
Ako usporedimo obje priče s pričom Ivana Pavla II., sličnost je neoboriva. Ivan Pavao II. također nije imao ni vojne ni političke moći. Za vrijeme rasprave o budućem obliku Europe i Njemačke u veljači 1945. godine, govorilo se da se i Papina reakcija mora uzeti u obzir. Staljin je tada pitao: „A koliko divizija ima papa?” On nije imao vidljivih divizija, ali moć vjere pokazala se silom koja je u konačnici 1989. rastočila sovjetski sustav moći i
učinila novi početak mogućim. Neprijeporno je da je Papina vjera bila ključni element u rušenju sila. Tako je i ovdje zasigurno vidljiva veličina koja je bilauočljiva kod Leona I. i Grgura I.
Ostavimo otvorenim pitanje hoće li epitet „Veliki” ostati ili neće. Istina je da su Božja snaga i dobrota postale vidljivima svima nama u Ivanu Pavlu II. U vremenu kada Crkva ponovno pati pod ugnjetavanjem zla, on je za nas znak nade i pouzdanja.
Dragi sveti Ivane Pavle II., moli za nas!
Benedikt XVI.

Lili Benčik/hrvatskepravice


Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s