Bl.Miroslav Bulešić, u očima svojih suvremenika


U Istri su se kroz stoljeća izmjenjivale civilizacije, ideologije i vladari. Svi oni ostavili su trag u sjećanjima istarskog čovjeka. Naročito su ta sjećanja i nazacijeljene rane, zbog mnogih počinjenih nepravdi i nekažnjenih zločina izraženi kod hrvatskog naroda u Istri.

Komunistički totalitarni režim ostavio je iza sebe neviđene zločine protiv čovječnosti od kojih su mnogi ostali sakriveni zbog straha, a još više je prošlo nekažnjeno i što je još gore nagrađeno. Zločinci su nagrađivani rukovodećim položajima u poduzečima, imali dobre plaće, zaposjeli najbolje stanove, školovali djecu, koja su sada na njihovim mjestima.

Pogotovo je to izraženo snažnim previranjima i povijesnim događajima u 20-tom stoljeću.

Nakon raspada Austro-ugarske monarhije, dolaskom Talijanske uprave u Istru, hrvatski je narod bio izložen nasilnoj talijanizaciji. Omjer stanovništva bio je 2/3 Hrvata i 1/3 Talijana, sa time da je nakon dolaska Talijana uslijedio prvi egzodus iz Istre, kada je usred talijanizacije iselilo oko 60 000 Hrvata, a talijanske vlasti naselile su oko 30 000 Talijana iz Sicilije i Južne Italije.

Katolička crkva u Istri bila je podijeljena  do 1947. godine na sjeverni i središnji dio hrvatske Istre. Na temelju ranije bule pape Lava XII. „Locum beati Petri“ iz 1828. sjeverni dio pripadao je tršćansko-koparskoj biskupiji. Mnoge su župe bile prazne, ali se nije dopuštao pastoralni rad hrvatskim svećenicima. Porečka i Pulska biskupija obuhvaćale su prostor zapadne i južne istre podijeljene u 7 dekanata. Ovdje je još bila izraženija talijanizacija i pokušaj odnarođivanja, meda je većinu činio hrvatski živalj. Te dvije crkvene uprave vodili su biskupi talijani , a zadnji biskup Hrvat bio je mons. Juraj Dobrila od 1856. do 1875. koji je kao dobri pastir radio na političkoj, kulturnoj, društvenoj i vjerskoj emancipaciji Hrvata.

http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/novosti/987-mucenici-i-zrtve-u-poreckoj-i-pulskoj-biskupiji.html

Nakon kapitulacije Italije i Proglasa od 13.rujna 1943.godine, da se Istra priključuje matici zemlji i proglašuje sjedinjenje sa ” ostalom hrvatskom braćom” došlo je do nesuglasica između hrvatsko-slovenskog i talijanskog dijela svećenstva u Istri. Talijanskom svećenstvu nije bilo jasno zbog čega su se hrvatski i slovenski svećenici radije izjasnili za komunističku Jugoslaviju, umjesto za katoličku Italiju. Razlog je bio upravo prisilna talijanizacija, i želja da se u crkvama ponovno čuje hrvatski jezik, ili na slovenskom dijelu Istre slovenski.

Katoličko svećenstvo Istre zaslužno za pripojenje Istre tadašnjoj FNRJ, i umjesto zahvale komunističkih vlasti proživljavalo je zastrašivanja, zlostavljanja i ubijanja.

Komunističke vlasti htjele su u potpunosti eliminirati Katoličku crkvu u Istri , upravo zbog povezanosti sa narodom, kojemu je u vrijeme fašističke talijanske vlasti katoličko svećenstvo bilo jedina uzdanica i zaštita.

Stoga su progonili vjernike i svećenstvo, jer pored totalitarne komunističke ideologije nije smjela postojati nikakva druga vjera ni ideologija. Komunisti su u Istri ubili 8 svećenika, 23 narodnjaka i osudili na dugogodišnje zatvorske kazne 83 svećenika i bogoslova.

http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/novosti/987-mucenici-i-zrtve-u-poreckoj-i-pulskoj-biskupiji.html

U takvim je okolnostima došlo i do nereda u župi Lanišće, koja je tada bila u sklopu Tršćansko-koparske biskupije u sjevernoj Istri, prilikom kojih je mučki ubijen -zaklan mladi istarski svećenik Porečko-pulske biskupije Miroslav Bulešić. Iako se o njegovoj mučeničkoj smrti nije smjelo javno govoriti sve do devedesetih godina prošlog stoljeća, nije ostao zaboravljen. Strani su mediji izvještavali o njegovoj mučeničkoj smrti, a njegovi su suvremenici kasnije dali svoja svjedočanstva o njegovom životu i smrti.

Mons.Josip Pavlišić ( 5.svibnja 2000.godine, svjedočio)

Svjedok je poznavao Miroslava Bulešića kao sjemeništarca, kada je s drugima dolazio u Gologoricu, ali ga je bolje upoznao kada je Bulešić bio podravnatelj sjemeništa u Pazinu (1946./1947.), gdje je ovaj vršio službu duhovnika i ekonoma. Kaže kako su ondje bili sretni što je na mjesto odgojitelja došao svećenik Porečko-pulske biskupije. Opisuje ga kao zahtjevnog, principijelnog čovjeka s puno ideala, zahtjevnog prema učenicima, ali tvrdi kako nikada nije o njemu čuo ništa negativno. Učenici
su za njega govorili da je strog, ali pravedan. Smatrao je, kao i Pavlišić, da sve treba uložiti u narod i Crkvu. Vjerojatno u jesen 1946. godine, po pričanju svjedoka, on je razgovarao s Bulešićem o odgoju u
sjemeništu. Govorio mu je kako ne može svatko doživjeti crveno mučeništvo, ali se svatko mora boriti da u svom životu očuva svoje dostojanstvou borbi protiv napasti i kroz bijelo mučeništvo, ali mora
biti pripravan i na crveno mučeništvo. Tako je intenzivno govorio o tome zbog događaja koji su se dogodili u Buzetu. Svjedok kaže kako se nakon događaja u Lanišću prisjetio ovih Bulešićevih riječi. U Pazinu je 26. lipnja 1947. godine održan sastanak Zbora svećenika sv. Pavla za Istru. Vlasti su zahtijevale suradnju svećenstva u petogodišnjem planu, što je Bulešić odbio. Svjedok govori kako je zauzimao čvrst stav prema vlastima i želio dosljedno slušati svoje poglavare. Zbog nasilja nad biskupom Santinom u
Kopru, kao delegat u Istru pozvan je mons. J. Ukmar, Slovenac koji je znao i hrvatski. U sprečavanju krizme prisutna je bila očita mržnja prema Crkvi koja se osjećala i na Mirovnoj konferenciji u Parizu, tvrdi Pavlišić. On tvrdi kako problem nije bio samo vjerske, već i nacionalne prirode. Kaže kako su se napetosti osjećale i da su problemi bili očekivani, ali ipak ne do te mjere. Smetnje su bile prisutne u Trvižu, Tinjanu, a najviše u Buzetu, i tvrdi da je sve sigurno bilo direktiva vrha partije. Pokušavala se spriječiti djelatnost Crkve u Istri, a mržnja prema svećenstvu bila je podržavana. U jesen 1947., kada je došao papin pronuncij u Jugoslaviji mons. J. Hurley u Pazinskom sjemeništu razgovaralo se o Bulešiću. Na izjavu mons. Milanovića kako su Bulešićevom smrću mnogo toga izgubili, svjedok priča da je Hurley odgovorio da su mnogo više dobili nego izgubili, jer su dobili sveca i mučenika. Pavlišić kaže kako je uvjeren da je Bulešić ubijen jer je bio uzoran svećenik koji je vršio svoje dužnosti. Govori kako je postojalo mišljenje da bi bilo tko tada bio ubijen na njegovom mjestu da se tamo našao. Za Pavlišića, to je bilo ubojstvo in odium fidei za kojeg se Bulešić duhovno pripremao. Konačno, svjedok kaže kako je u svijesti katoličkih vjernika on nedvojbeno bio mučenik.

O. Berard Barčić (5. lipnja 2000.godine svjedočio)

Svjedok je dobro poznavao Bulešića s kojim je boravio i surađivao u istom sjemeništu tokom školske godine 1946./1947. Upoznali su se u Pazinskom sjemeništu, gdje je Barčić predavao prirodne znanosti. Osim što su radili zajedno, svjedok tvrdi kako su bili vrlo bliski prijatelji Bulešić je po njemu bio smiren i uzoran svećenik koji je zračio duhovnošću. Često su razgovarali o odgoju sjemeništaraca, a kaže kako je čuo da su učenici bili vrlo zadovoljni njime. Poratne godine Barčić opisuje kao vrlo teške za
svećenstvo, jer je vlast činila sve kako bi ljude, pogotovo mlade, udaljila od Crkve. Bulešić je, po njegovom svjedočenju, imao ispravan stav: bio je za priključenje Istre Hrvatskoj, ali je bio protiv komunističkih vlasti koje su imale protureligijski stav. Kaže kako s Bulešićem nije imao prilike osobno razgovarati o crkvenim potanjima, ali je čuo da je prema biskupima imao korektan stav. Komunisti, kaže, nisu voljeli biskupa Santina koji je kao svog delegata u Buzet poslao mons. Ukmara pa se njihova mržnja usmjerila
na njega. Mons. Banko je Barčiću i ostalima u Sjemeništu pričao o neredima u Tinjanu pa se strah uvukao među ljude u sjemeništu. Na dan ubojstva Barčić je poslijepodne došao u Sjemenište, zvali su ga, a kada je izašao, vidio je mons. Ukmara na malom kamionu unakaženog. Nosili su ga kući, a tada
je upitao župnika Ceka što je s Mirom. „Još gore! Zaklali su ga!“ , rekao mu je. Za Barčića, Bulešić je bio ideal i smatra kako je bio mučenik. Na sprovodu nije bio jer to nije bilo moguće, vlasti su zabranile.
Sva hajka na krizmi bila je, tvrdi Barčić, uperena protiv svećenika i Crkve i komunisti su počinili zločine in odium fidei. Smatra, kako kaže, da je mučenička smrt Miroslava Bulešića blagoslov za Crkvu u Istri,
Hrvatskoj i svijetu i nada se da će ga uskoro proglasiti blaženim (što se i dogodilo 2013. godine).

Ana Šverko (10. lipnja 2000. godine, svjedočila)

Svjedokinja je upoznala Bulešića prilikom podjele sakramenta u Lanišću jer je ona tada bila kuma dviju krizmanica. Nakon mise, po izlasku iz crkve, zadržala se cijeli dan pred župnim uredom pa je mogla vidjeti (i čuti) sve što se ondje dogodilo. Svjedokinja kaže kako je crkva bila puna ljudi jer je bilo puno krizmanika, a razlog tome je što dugo vremena u tom kraju nije bilo podjele krizme. Misa je održana ranije od predviđenog kako bi se pokušali izbjeći napadi. Kako je bila u sredini crkve, kaže da je mogla dobro vidjeti vlč. Bulešića i mons. Ukmara. Muškarci su stajali na ulazu u crkvu kako bi spriječili napadače da uđu unutra. Napadači su, kaže, bili iz okolnih mjesta pa su većinu njih stanovnici
poznavali. Za vrijeme mise bila je velika buka, a jedan od napadača je, prema njezinim riječima, izvana pucao pištoljem u prozor. Kaže kako je s obzirom na okolnosti misa prošla u redu. Svjedokinja kaže
kako su se mladi okupljali oko svećenika, da su po tradiciji stanovnici Lanišća bili vezani uz Crkvu i da je to komunistima očito smetalo. Vlč. Cek je djeci govorio da članovi partije ne mogu biti kumovi na
krizmi. Na dan krizme u Lanišću, okupila se masa protivnika oko crkve s namjerom da naprave nered i spriječe podjelu krizme. Nakon mise, svjedokinja je s većinom ostalih pratila svećenike od crkve do
župnog stana, gdje su se zadržali. Kaže da je mislila da će se sve smiriti nakon dolaska milicije, ali su oni otvorili vrata župnog stana pa su napadači ušli za njima. Ona se, zajedno sa svojom sestrom Marijom
i još dvojicom dječaka držala za rešetke na prozoru župnog stana pa su oni imali priliku svjedočiti samom ubojstvu. Nedugo zatim, svjedokinja citira posljednje Bulešićeve riječi: „Isuse, primi dušu moju.“ Napadači su na to odgovorili: „Sad ćemo ti je mi primiti.“ Vidjeli su, kaže, čovjeka kako leži u
krvi, ali nisu odmah raspoznali tko je to. Kaže kako su najprije mislili da je to župnik Cek. Na prozoru na katu vidjeli su partizanke („drugarice“) koje su pitale: „Da ga bacimo dolje?“, nakon čega su bacile talar
mons. Ukmara. Majka vlč. Ceka im je rekla da se on sakrio. Potom su, čini joj se, kaže, trojica napadača izašla krvavih ruku, a jedan od njih, Slavko Sanković, držao je nož u ruci. Kaže kako ih je sve poznavala
iz viđenja. Pitali su ih gdje bi si oprali ruke, a njezina sestra Marija je odgovorila: „Pilate, nikad ih više ne opereš!“ Slavkova teta je ondje također bila prisutna i upitala ga je što je to napravio, a on je, po
svjedokinjinim riječima, odgovorio: „Ono što smo namislili to smo i napravili!“ Nakon toga su si, kaže, oprali ruke u vodi na koritu koje je stajalo kraj crkve. Svjedokinja govori kako su napadači u zatvoru nakon suđenja bili svega par mjeseci zbog izazivanja nereda, a da su oni koji su branili crkvu bili zatvoreni po nekoliko godina. Tvrdi kako su ju na sudu optužili da je izvikivala: „Živjela fašistička vjera!“, ali ona
tvrdi da je možda samo rekla: „Živjela Kristova vjera!“, ali da su oni to protumačili na svoj način i samo čekali da kaže nešto protiv vjere i Crkve. Kaže kako je taj cijeli napad bila velika komunistička organizacija i da misli da su pojedinci bili potplaćeni za to. Svima je, kaže, bilo jasno da je to organizirala partija iz mržnje prema Crkvi. Atmosferu na sprovodu svjedokinja opisuje kao tužnu i mirnu. Sudjelovali su samo župljani iz Lanišća jer vlasti drugima nisu dopustile pristup. Sprovod je vodio mons. Pavić, jedini kojeg su vlasti pustile da dođe. Svi su, kaže, mislili da je umro mučeničkom smrću za vjeru te ga doživljavali kao mučenika i sveca, a mnogi i danas dolaze na njegov grob.

Svećenik Vjekoslav Sloković (10. Srpnja 2000.godine svjedočio)

Bulešića je upoznao u sjemeništu u Kopru, kada je Bulešić bio 6. razred, a susretali su se i kasnije. U sjemeništu su, kaže, osjećali poštovanje prema njemu kao mladom svećeniku, a osjećali su i njegov stav spram komunista. Govori kako ga je Bulešić vrlo toplo primio kada ga je jednom prilikom posjetio u Baderni. Također ga je, kaže, nekoliko puta posjetio dok je bio župnik u Kanfanaru. Osobito se dobro sjeća kada su 1946. godine u Zagrebu posjetili nadbiskupa Stepinca, s kojim je Bulešić htio razgovarati
nasamo. Za ubojstvo je doznao od Vjekoslava (Điđe) Hrvatina, vozača koji je Bulešića i mons. Ukmara vozio u Lanišće koji se autom razbijenog stakla vratio na Stari Pazin, gdje je tada bio i svjedok pa im
je usplahireno prepričao događaje iz Lanišća. Kaže kako je, nakon što je čuo za Bulešićevo ubojstvo, konačno odlučio postati svećenikom, a da je u toj odluci vjerojatno bilo i inata. Nakon ubojstva, i svećenstvo i laici bojali su se javno spominjati Bulešićevo ime. Kaže kako se nakon njegovog ubojstva
njegova slika širila među svećenstvom u znak borbe protiv komunizma, iako su znali da je to svojevrsni rizik. Među vjernicima se, kaže, odmah javilo ogromno poštovanje prema njemu. Svjedok iznosi kako
je svima tada bilo jasno da je zločin počinjen iz mržnje prema Crkvi i da je sve bilo unaprijed organizirano. Bulešića vidi kao hrabru osoba koje je u više navrata pokazivala spremnost na žrtvu za vjeru.

Mate Žmak – Matešić (8. Kolovoza 2000.godine svjedočio)

Svjedok je prvi puta vidio Bulešića kada je, zajedno s mons. Ukmarom, došao u Lanišće večer uoči krizme. Nakon toga ga je vidio dan poslije, kada je nakon mise išao prema župnom uredu. Za vrijeme krizme su u crkvi bili krizmanici i žene te dvojica muškaraca kao predstavnici kumova, a svi
ostali muškarci stajali su na ulazu kako bi spriječili nasilnike da uđu u crkvu, svjedok je stajao kod vrata sakristije. Svjedoči kako su oni kao branitelji bili nenaoružani i jedva su odoljeli napadima
naoružanih napadača koji su imali čekiće, kolce, a neki čak i pištolje. Po njegovoj ih je procjeni bilo oko 400, a kaže kako je većinu njih poznavao jer su bili iz okolnih mjesta. Vjeruje da su napadači dobili naređenje za napade iz vrha partije, ali da vjerojatno nisu dobili naredbu da nekoga ubiju,
već da samo nasilno spriječe krizmu na koju je čekalo mnogo djece, obzirom da se za vrijeme rata krizma nije održavala. Mladi su bili uz Crkvu, a to je vlasti iritiralo pa su nasilnim metodama pokušali
zaplašiti mlade i odvojiti ih od Crkve. Svjedok je, kaže, vidio kako je nakon mise Bulešić u sakristiji poljubio rane jednom starcu koji je ozljede zadobio prilikom obrane crkve. Kaže kako je taj čin doživio kao svjedočanstvo na njegovu spremnost na žrtvu zbog vjere. Nakon dolaska milicije pred župni
stan, kaže kako su mnogi odahnuli, misleći da će oni smiriti nerede. Međutim, nakon što je župnik Cek pustio jednog od njih u župni stan, neki od napadača ušli su za njim pa su se branitelji crkve primili za glavu sluteći da će doći do nevolja. Svjedok kaže kako je stajao svega 20-ak metara od ulaznih vrata i vidio je kada su napadači krvavi, a jedan s nožem u ruci, izlazili van. Kaže kako su mislili da su sva trojica svećenika ubijena. Svjedok je bio među ljudima kojima je komandir milicije naredio da se
pobrinu za tijelo ubijenog i očiste župni stan. Pripovijeda kako su pronašli tijelo na leđima na podu u sredini prostorije. Podigli su ga na stol, oprali do pojasa, navukli mu čistu košulju i potom očistili prostoriju od krvi. Sprovod vlč. Bulešića 26. kolovoza, kaže, protekao je dostojanstveno. Ondje su
bili svi stanovnici Lanišća, a taj dan se nije radilo. Njegov je grob odmah postao mjesto molitve, a sjećanje na njega održalo se, usprkos tome što su se ljudi nakon toga bojali javno govoriti o njemu.

Mons. Antun Bogetić (8. kolovoza 2000. godine, svjedočio)

Svjedok je upoznao Bulešića u sjemeništu u Kopru 1934. godine, kao klerici iste biskupije bili su dosta povezani, a pogotovo nakon što je Bulešić postao svećenik. U sjemeništu ga nije dobro osobno poznavao, ali kaže kako je bio ozbiljan sjemeništarac. Tek ga je kasnije bolje upoznao kao svećenika, a
kao bogoslov ga je jednom posjetio u njegovoj rodnoj kući u Čabrunićima. Bogetić svjedoči kako je Bulešić bio revan svećenik koji se brinuo za svoje župljane i zauzimao se za njih. Iako je, kaže, bio ozbiljan i strog, ljudi su ga jako voljeli. Bio je spreman žrtvovati se i riskirati pa je tako znao intervenirati kod njemačke komande da izbavi svoje župljane iz zatvora. Znao se voziti na biciklu po naseljima i tako obilaziti ljude. Propovijedao je ozbiljno i principijelno. Bogetić svjedoči o tome kako je čuo biskupa Radossija kako ga hvali kao dobrog svećenika i imenuje svojim posrednikom između sebe i narodne vlasti. Kaže
kako su općenito u to vrijeme komunističke vlasti širile protuvjersku propagandu i nastupale protiv Crkve, a da je događaj u Lanišću bio samo dio tog organiziranog pritiska. Za Bulešićevu smrt svjedok
je saznao u Pazinu, gdje mu je svećenik Anđelko Grubišić ispričao događaj u Lanišću. Potom je krenuo u Pulu, ali su ga na putu iskrcali iz vlaka i jedan ga je vojnik otpratio kroz šumu do zatvora u Fažanu
kako ne bi drugima govorio o svemu što je čuo. Ondje je bio par dana, a poslije su ga odveli u Opatiju.
Nikako nisu htjeli da dođe u Pulu i biskupu Radossiju prenese vijest o Bulešićevoj smrti. Nakon toga su, kaže, neki svećenici od straha pobjegli u Italiju, neki su se poslije vratili, a čitav se narod zgražao
nad tim događajem. Dio svećenstva je ostao povrijeđen jer su i sami glasali za priključenje Jugoslaviji.
U jednom su se, kaže, svi slagali, a to jest da je Bulešić ubijen iz mržnje prema vjeri. Prilikom postavljanja spomen-ploče u Svetvinčentu 1987. vlasti su, prisjeća se svjedok, također negodovale. Kaže kako osobno Bulešića smatra mučenikom koji je tu žrtvu svjesno prihvatio, a svojim napadačima oprostio.

Marija Šajina (12. rujna 2000.godine svjedočila)

Svjedokinja je Bulešića upoznala na dan njegove smrti za vrijeme mise i podjele krizme. Njezine dvije kćeri bile su krizmanice. Za vrijeme mise stajala je ispred glavnih vrata crkve kako bi branila
ulaz napadačima. Nakon mise je bila ispred prozora župnog stana i vidjela kad su napadači provalili u župni stan. Svjedokinja je osobno imala loša iskustva s UDBA-om koja ju je nakon rata natjeravala da
se odrekne vjere i kaže kako smatra da su takvi ljudi počinili zločin u Lanišću. Pripovijeda kako je za vrijeme mise golim rukama sprječavala napadače da provale u crkvu. Nakon završetka mise s ostalim
je ljudima pratila svećenike do župnog stana. Kad su napadači provalili, bila je kod prozora i uspjela se uspeti i primiti za prozorske rešetke, tako da je mogla vidjeti što se unutra događa. Vidjela je, kaže, dvojicu nasilnika kako guraju Bulešića i bacaju ga uz zid, takvom silinom da je sa zida pala slika, a iz usta mu je šiknula krv. Kaže kako je zatim dva puta čula Bulešićeve riječi: „Isuse, primi dušu moju!“, a kasnije je vidjela lagano micanje usana i sklapanje ruku dok su ga bacali. Govori kako je glavnog napadača
poznavala iz viđenja i znala da se zove Slavko, a kasnije je saznala da se preziva Sanković. Bulešića su bacili na pod kraj vrata i ostao je nepomično ležati na leđima. Sanković je iz desnog džepa izvadio nož,
dužine 10 do 15 centimetara, žute drške i u futroli. Potom se sagnuo i probio nož u Bulešića. Kad su ga proboli, prepričava, tijelo se nije pomaklo i ruke su mu ostale mirne, a samo je nogama polako tri puta udarilo o pod. Kad su krenuli van skočila je, kaže, s prozora i krenula prema ulazu, a zatim ju je
Sanković upitao gdje može oprati ruke, a ona je samo viknula: “Pilat, nikad drugo ruke oprat!”. Zaletio se prema njoj, ali je pobjegla među ljude. Nakon toga je oprao ruke na koritu. Kaže kako vani nije imao nož, samo da su mu ruke bile krvave. Vani je još čula nečije riječi: “Sad će ti primiti dušu…” Oko prozora ispred kuće bilo je puno ljudi, ali se, kaže, ne sjeća nikoga po imenu osim svoje sestre Ane i jednog dječaka Buždona. Na sprovod su mogli doći samo ljudi iz Lanišća jer je drugima bilo zabranjeno. Ona je bila na sprovodu i kaže kako je bila sva shrvana upravo zbog toga što je sve prethodno vidjela i čula.
Često je odlazila na njegov grob dok je bio u Lanišću. Kaže kako je uvjerena da je zločin počinjen iz mržnje prema vjeri i da je Bulešić istinski mučenik za vjeru.

Josip Bulešić (13. studeni 2000. godine, svjedočio)

Svjedok je mlađi brat Miroslava Bulešića. U početku svog iskaza svjedok spominje kako je njihova majka rodila četrnaestero djece, ali ih je devetero umrlo pa je ostalo samo njih petero; njih dvojica braće i tri sestre. U vrijeme dok je Miroslav bio u koparskom sjemeništu, Josip je bio petogodišnji dječak, ali se sjeća kako su ga s veseljem dočekivali na kolodvoru u Čabrunićima svaki put kad bi se vraćao kući za praznike. Tada je rado pomagao roditeljima u raznim poslovima na polju i oko kuće. Priča kako je sa svojim vršnjacima slavio prije njihova odlaska na regrutaciju na koju on nije išao jer su svećenici bili oslobođeni vojne službe. Sa školskim se prijateljima, kaže, rado družio i međusobno su se posjećivali, a mlađe je podučavao. Govori i kako se njegov stariji brat u mlađim danima osobito zanimao za tehniku, a osobito je volio slušati radio. Svjedok se, kaže, slabo sjeća njegovog ređenja, ali se zato sjeća slavlja mlade mise oko
koje se cijelo selo angažiralo. Svi su kasnije otišli u procesiju do župne crkve u Svetvinčentu, koja je bila udaljena od njihove kuće osam kilometara. Nakon smrti njihova oca, ostatak se obitelji, osim jedne sestre, preselio s njim u Badernu gdje je Miroslav obnašao dužnost župnika. Primijetio je da je bio discipliniran. Župljani su ga voljeli i on se puno dužio s njima. Skupljao je, kaže, hranu za sjemeništarce u Poreču
pa je bio u kontaktu s porečkim biskupom koji ga je dolazio posjećivati u Badernu, a preko praznika su dolazili i sjemeništarci. Zauzimao se za svoje župljane koje je spašavao i od sudbine u njemačkim logorima,
a u crkvi je propovijedao na hrvatskom pa je i to bio jedan od razloga zašto su ljudi voljeli slušati njegove propovijedi. Nakon Miroslavova preseljenja u Kanfanar, obitelj je pošla s njime. U Kanfanaru se, prisjeća
se svjedok, posebno zauzimao za kršćanski odgoj mladeži. Organizirao je misije u ožujku 1946. godine na koje se odazvao velik broj ljudi. Bio je otvoren, a ljudi su ga znali posjećivati i u njihovoj kući. Takav način
njegova djelovanja sve je više smetao komunističkim vlastima. Taj se, kaže, animozitet prema njemu sve više produbljivao dok ga nisu ubili. Kad je Miroslav prešao u sjemenište, svjedok je zajedno s njihovom
majkom i sestrom dobio stan na željeznici. Miroslav je nastavio dolaziti u Kanfanar i ondje služiti mise.
Primijetio je, kaže, kako bi on (Miroslav) radije ostao raditi u Kanfanaru kao župnik jer je volio raditi s ljudima. Za njegovu je smrt doznao dan nakon ubojstva. Zajedno s majkom i sestrama, isti je dan došao u Pazin, gdje su prespavali, da bi idući dan stigli u Lanišće. Na sprovodu nije smio prisustvovati nitko tko nije bio iz Lanišća, ali njih su propustili jer su obitelj. Njihovu je majku, kaže, najviše pogodila vijest da će se sprovod održati u Lanišću, te to što ga neće moći odnijeti kući u Svetvinčenat. Svjedok prepričava kako je u župnom stanu vidio tijelo svog brata i odmah opazio rane od udaraca na licu i povez oko vrata.
Samog se sprovoda sjeća maglovito jer je bio u velikom šoku. Proces za ekshumaciju tijela kod vlasti u Buzetu trajao je pet do šest godina dok nisu dobili dozvolu. Sam čin ekshumacije dogodio se na Miroslavov rođendan 13. svibnja 1958. On je ondje, zajedno s majkom i sestrom, bio prisutan. Posmrtne ostatke zatekli su u dobrom stanju, a sam prijenos tijela u novom lijesu u Svetvinčenat bio je strogo privatan čin, bez obavijesti u narodu. U Svetvinčentu je lijes postavljen u grobnicu pokraj ulaza u crkvu. Na tom mjestu nisu postavili nikakav spomenik, križ, ni natpis, nego je tek desetak godina kasnije ondje postavljen medaljon s njegovim likom. Majka je, kaže, jako željela da se njegovo tijelo prenese u rodni Svetvinčenat, a
kad se to napokon dogodila, dvadeset dana nakon toga je umrla. Govoreći u ime cijele obitelji, svjedok kaže kako im je drago da se pokrenuo proces njegove beatifikacije koju je on nesumnjivo zaslužio.

Zora Jelovac (5. veljače 2001.godine , svjedočio)

Svjedokinja je nećakinja vlč. Bulešića i često je u djetinjstvu dolazila u njegovu kuću. Bila je jako povezana s obitelji i sjeća se Miroslava dok je dolazio kući iz škole. Rado je, kaže, pomagao svojima u poslu na polju. Sjeća se i njegove mlade mise i procesije i govori kako je sve bilo svečano i lijepo.
Jednom je, kaže, bila kod Miroslava dok je on bio župnik u Baderni, a više je puta išla k njemu i baki Luciji dok je bio župnik u Kanfanaru. Sjeća se da je bio dobar prema siromasima i potrebitima, a osim toga je, kaže, čula i od drugih ljudi da je bio odlučan svećenik, da je od roditelja i mladih tražio
kršćansko ponašanje. Ljudi su ga, kaže, jako cijenili, sa svima je bio blizak, a i djeca su ga jako voljela.
Usprkos tome, bilo je i onih koji mu nisu željeli dobro, a to su najprije bili predstavnici vlasti koji su mu stvarali teškoće i širili protiv njega razne optužbe, poput one da im on stoji na putu („Dok je ovaj živ nitko neće dolaziti na naše sastanke…“) Pritisak na vjernike bio je velik. Svjedokinja
prepričava ono što je osobno vidjela kako bi prikazala Bulešićevu brigu za siromašne. Tako govori da je jednog dana došao u Kanfanar u župnu kuću siromašan čovjek kojemu je Bulešić, kada je vidio kakvu košulju ima, dao svoju košulju iz ormara. Kao drugi primjer navodi događaj kada je iznenada u Čabrunićima umro jedan čovjek, Bulešić je motorom došao iz Pazina i donio veću svotu novca kako bi pomogao udovici koja je ostala sama s troje nezbrinute djece. To su bila vremena brojnih prijetnji
protiv svećenstva. Kada je jednom Bulešić došao u Čabruniće, svjedokinja govori kako mu je njezin otac savjetovao da se skloni u Italiju, gdje će biti na sigurnom. Bulešić se tome usprotivio i rekao da je postao svećenik za svoj narod i da su svećenici potrebni ovdje, a da ih tamo ima dovoljno.
Ona je, kao i ostatak rodbine, za ubojstvo doznala idućega dana, kada je k njima došao sjemeništarac Mirko Štoković koji je njoj osobno priopćio tužnu vijest o Bulešićevoj smrti. Nije mogla, kaže, suspregnuti suze, tako da su ubrzo svi doznali što se dogodilo. Ona je osobno, zajedno sa svojom
sestrom Marijom, kasnije otišla vlakom do Kanfanara. Dok su se ukrcavale na vlak, jedan milicajac ih je upitao: „Što to treba nositi za popa…?”(aludirajući na crninu koju su nosile na sebi). Po dolasku
u Kanfanar, shvatile su da je ostala rodbina već krenula putem Pazina pa su se morale vratiti natrag u Čabruniće. Tako ona i njena sestra nisu mogle prisustvovati sprovodu na koji su željele doći. Poslije je, kaže, više puta s bakom Lucijom, Miroslavovom majkom, išla posjetiti i urediti grob u Lanišću, a s ocem je bila prisutna kod prijenosa Miroslavovog tijela iz Lanišća u Svetvinčenat. Kaže kako se od 1990.godine otvorenije govori o mučeništvu Miroslava Bulešića.

Svećenik Ivan Grah (5. ožujka 2001.godine, svjedočio)

Grah je Bulešića upoznao u pazinskom sjemeništu kao profesora dok je bio u sedmom razredu gimnazije. Bulešić mu je predavao vjeronauk i filozofiju, a ujedno mu je bio i razrednik. Predstavlja ga kao suzdržljivu osobu koja nije javno voljela opominjati druge. Kao profesora ga je vidio kao
strogog, ali pravednog. Svake je nedjelje, kaže, odlazio iz sjemeništa u ispomoć u druge župe. Kaže kako je uživao velik ugled među svećenicima i kao tajnik zbora svećenika sv. Pavla. Svjedok je vodio razgovor s Ivanom Motikom66 16. rujna 1993. u Rovinju( Taj je razgovor Grah opisao pod naslovom „Tko je sastavio optužnicu i presudu okrivljenima za krvavu lanišku krizmu“) i ovdje govori o njegovim izvještajima Okružnom komitetu KP Hrvatske za Hrvatsko primorje u svibnju i lipnju 1943. Ivan Motika bio je organizator 5. partizanske baze u šumi svetvinčenštine i kao takav je poslao ta dva izvještaja. U njima, tvrdi Grah, donosi neprovjerene tvrdnje i netočne informacije o svećenicima: da oni u Svetvinčentu organiziraju neku bijelu gardu i da rade po uputama Vatikana u narodu propagandu protiv partizana. Na pitanje kako je mogao bez provjere potpisivati i slati takva izvješća, ovaj mu je, tvrdi, odgovorio da u ratu nema vremena za provjeravanje vijesti. U tim izvještajima Motika spominje da
su u Svetvinčenat došla dva istarska svećenika iz Rima kao agenti Vatikana, da se jedan navodno zvao Pavić, a da drugome nije doznao prezime. To, govori Grah, nije točno jer u to vrijeme svećenik Ivan Pavić nije bio u Istri, ali su doista dva mlada svećenika u ono vrijeme (oko Uskrsa 1943.) stvarno
boravila u Svetvinčentu. Bili su to Miroslav Bulešić i Ratimir Beletić, a obojica su studirala teologiju u Rimu. Dakle, po navođenju svjedoka, Motikini navodi u partijskim izvještajima izričito ne spominju
Bulešića, tek nešto nagađaju i u stvarnosti su bez temelja. Grah govori kako mu je na pitanje kako je mogao donijeti onakvu presudu vlč. Ceku i župljanima Lanišća u Pazinu početkom listopada 1947.,
Motika odgovorio: “Ili izreći onu presudu ili dobiti metak u potiljak!“. Tvrdi kako je iz njihovog razgovora uspio izvući zaključak da je on kao predsjednik “Narodnog suda” imao aktivnu ulogu u tom
sudskom procesu, iako je Motika kazao da je istrage i procese vodila UDBA i da on tu ništa nije mogao promijeniti. Također, svjedok navodi i kako je osjetio potrebu da u svoj dnevnik zapiše svoje doživljaje o mučeništvu Miroslava Bulešića. Govori kako je i među vjernicima i među svećenicima
prisutno njegovo štovanje koje je izraženo u posebnim prigodama kao što je to npr. godišnjica njegove smrti. Osobno, kaže, često govori vjernicima o njemu kao uzoru i pravom mučeniku.
Mons. Ivan Grah, umirovljeni župnik, prepozit Pulskog kaptola, crkveni arhivist, povjesničar i predani suradnik Državnog arhiva u Pazinu, prikupljao je svjedočenja ljudi o tom mračnom razdoblju komunističkog progona i terora. Tako je zaboravu otrgnuo nevine žrtve rata i porača Crkve u Istri.

Marljivim sabiranjem pisanih izvora i svjedočenja suvremenika, od kojih pojedini iz razumljivih razloga nisu željeli da se objavi njihov identitet, uspio je samostalno objaviti dvije knjige: Istarska Crkva u ratnom vihoru 1943-1945. (IKD Juraj Dobrila – Josip Turčinovi≥ d.o.o., Pazin 1998) i Udarit Êu pastira : sudbina nekih crkvenih
djelatnika od 1940. do 1990. na podruËju današnje Porečke i Pulske biskupije (Josip Turčinovi≥ d.o.o., Pazin 2009). Tim je naslovima, okupivši u njima i ranije objavljivane biografske crtice, ostavio svojevrsnu historiografsku oporuku.

Lidija Legović (7. svibnja 2001.godine, svjedočila)

Svjedokinja je imala četrnaest godina kada je vlč. Bulešić prvi put stigao biciklom u Badernu za župnika. Ona je sa svojom obitelji stanovala u blizini crkve i župnog stana. Njezina je obitelj već od ranije bila aktivna u župnoj zajednici u Baderni. Neposredno prije njegovog dolaska, Italija je kapitulirala i otišao je dotadašnji talijanski svećenik don Giacomo Filippi, koji nije znao govoriti hrvatski jezik. Do tada se u crkvi isključivo molilo i pjevalo latinski i talijanski i malo je ljudi išlo u crkvu. Dolazak novog župnika, kaže, označio je preokret za župu. Čim je došao, Bulešić je počeo s pjevanjem i molitvama na hrvatskom jeziku. Okupio je zbor pjevača i pjevačica. Nedjeljom poslije podne držao je razne pobožnosti, a jako se
lijepo brinuo i za mlade. S vremenom je, kaže, bolje upoznala Bulešića i njegove ukućane. Svi su bili uslužni i gostoljubivi, a on je bio, govori, posebno susretljiv sa svakim čovjekom. Želio je upoznati sve svoje
župljane, ne samo u Baderni, nego ih je pohađao i po okolnim selima. Jednom je, prisjeća se, za neki blagdan priredio župnu priredbu u župnoj konobi gdje su nastupala djeca. U teškim ratnim prilikama vlč.
Bulešić se uvijek zauzimao za svoje župljane jer je znao da su dobri ljudi. Svjedokinja se prisjeća se jedne zgode kad su Nijemci 1944. godine kod sela Rakovci napali i pobili skupinu bolesnih i ranjenih partizana.
Kasnije su komunisti župnika Miroslava optužili da je on te ljude odao Nijemcima jer se slučajno našao na mjestu događaja noseći sv. pričest jednoj bolesnici u selo Rakovci. Ta ga je nepravedna optužba, kaže
svjedokinja, jako pogodila pa je o tome i u crkvi javno govorio. Po završetku rata govorilo se da je došlo do oslobođenja od strane partizana. Međutim, kaže kako su vjernici sve više osjećali komunistički pritisak jer je nova vlast činila sve da ljude odvrati od Crkve. Organizirali su tzv. dobrovoljne radne akcije na koje je iz svake kuće netko morao poći, organizirali su se razni mitinzi, plesovi i zabave za mlade, i to sve naročito nedjeljom, da spriječe ljudima, osobito mladima i djeci, odlazak u crkvu. Kada je vlč. Bulešić dobio premještaj iz Baderne u župu Kanfanar, ljudi u Baderni nisu tako lako prihvatili da on odlazi iz njihove župe. Neki su čak pokušali intervenirati kod biskupa zbog tog premještaja. Svjedokinja je o Bulešićevoj smrti čula tek oko tjedan dana nakon tog događaja jer je u vrijeme kada je vlč. Miroslav ubijen bila na omladinskoj radnoj akciji na pruzi Šamac – Sarajevo. Svi su bili tužni, ali se o tome nije puno pričalo, jer su se ljudi bojali o tome govoriti zbog pritiska komunista. Nekoliko je puta pohodila njegov grob u Svetvinčentu otkada je prenesen iz Lanišća. Uvjerena je, kaže, da je vlč. Bulešić zaslužio biti uzdignut na čast oltara, jer smatra da je podnio mučeništvo za vjeru.


Nakon ovih svjedoka, svoje iskaze su dali još i službeni svjedoci Ivan Grah (čiji je iskaz već naveden ) i Stipan Trogrlić kao profesionalni povjesničari, te mons. Jakob Ukmar. Njihovi iskazi korišteni su u procesu beatifikacije.

Presude

Odmah uvečer 24. kolovoza 1947., policija je uhitila neke župljane Lanišća kako bi ih kasnije osudili za nerede. Vlč. Stjepan Cek nije odmah uhićen pa mu je vlč. Antun Cukarić ponudio da pođe s njim u Pulu gdje su bili Englezi kako bi izbjegao eventualno suđenje. Međutim, Cek je to odbio.Uhićen je 27. kolovoza u blagovaonici pazinskog sjemeništa. Nakon što je proveo nekoliko dana u zatvoru u Pazinu, premješten je u Buzet. U istražnom je zatvoru sveukupno proveo više od mjesec dana. Zajedno s njim, pod istragom su bili i njegovi župljani pod optužbom da su pružali otpor oko crkve za vrijeme krizme. Zabrinut za njihovu sudbinu, Cek je svu odgovornost preuzeo
na sebe. Nakon što je ranjeni mons. Ukmar izašao iz bolnice, pred oblasnim sudom u Pazinu od 29. rujna do 1. listopada održan je kazneni proces protiv odgovornih za incident u Lanišću. Optužnica, koju je
potpisao Andrija Grbac( Bivši radnik koji je nakon tečaja od šest mjeseci postao glavni tužitelj za Istru ) za događaje u Lanišću optužuje svećenike Stjepana Ceka i Jakoba Ukmara, zatim sedam župljana Lanišća te konačno Slavka Sankovića i ostale napadače. Predsjednik sudskog vijeća Ivan Motika( Ivan Motika bio je predsjednik sudskog vijeća koje je u sudskom procesu u Pazinu (29. rujna – 2. listopada 1947.) donjelo presudu okrivljenima za događaje u Lanišću 24. kolovoza 1947.godine) konačno je potpisao i presudu kojom se osuđuju: Stjepan Cek, Jakob Ukmar, Ivan Grbac „Zvanić“, Josip Žmak, Joakim Grbac, Antun Grbac, Petar Žmak, Josip Krizmanić, Ivan Grbac „Ivić“, Slavko Sanković, Elvio Medica, Josip Božić i Srećko Brajković. Svi su osuđeni na nekoliko mjeseci (1-10) lišenja slobode uz prisilni rad. Najgore je prošao Stjepan Cek koji je dobio kaznu od 6 godina lišenja slobode uz prisilni rad te gubitak političkih i građanskih prava u razdoblju od dvije godine nakon izvršenja kazne.

Posljednje godine rata, kao i razdoblje nakon njih, donijele su Katoličkoj crkvi u Istri mnogo poteškoća, Iako su komunističke vlasti na području Istre održavale dijalog s istarskim svećenikom Božom Milanovićem pokušale su pridobiti tamošnje svećenstvo za suradnju s ciljem priključenja
Istre matici Hrvatskoj, problemi nisu nestali. Naprotiv, komunističke su vlasti bile previše sumnjičave prema kleru koji bi im, kako su tvrdili, u suradnji s Vatikanom, mogao predstavljati ozbiljnu prepreku
u njihovoj politici. Smatrali su da svećenici imaju prejak utjecaj na stanovništvo i da među njima uživa prevelik ugled. Stoga je svaki pokušaj bilo kakvog dijaloga između vlasti i Crkve bio osuđen na propast. Komunistički su krugovi stoga, umjesto mirnog rješavanja napetosti, započeli otvorenu represiju prema katoličkom svećenstvu. Na sve su načine pokušavali omesti njihovo djelovanje, štoje dovelo do javnog prozivanja, prijetnji i progona nezanemarivog broja svećenika, ali i vjernika.
U takvim je okolnostima spriječeno nekoliko podjela sakramenata u nekim župama od strane lokalnih komunista. U župi Lanišće podjela sakramenta sv. Potvrde 24. kolovoza 1947. ipak se, usprkos napadima, uspjela održati. Međutim, taj koban dan ostao je zapamćen po brutalnom ubojstvu
mladog svećenika Miroslava Bulešića o čijoj se sudbini dugo nakon toga, zbog pritiska komunista, nije smjelo govoriti. Tek nakon devedesetih godina prošlog stoljeća, ljudi su istupili sa svojim svjedočanstvima o njegovom životu i ubojstvu, a prerano preminuli Miroslav Bulešić proglašen je blaženim u rujnu 2013. godine. u pulskoj Areni.

Sudski spis o suđenju ubojicama bl.Miroslava Bulešiča, nestao je prilikom osamostaljenja RH.Netko je imao dobro valjan razlog da spis nestane i da nema revizije procesa.

Miroslav Akmadža, Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945. – 1980,
Zagreb – Slavonski brod: Despot Infinitus d.o.o., 2013.

Fabijan Veraja, Miroslav Bulešić, svećenik i mučenik: znakoviti lik moderne povijesti Istre, Poreč: Biskupija Porečka i Pulska, 2013.

Stipan Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve na području današnje Porečke i Pulske biskupije 1945. – 1947., Riječki teološki
časopis, 1, Rijeka, 2014, 9 – 40.

Lili Benčik/ hrvatskepravice


Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s