Povodom 100-te obljetnice slamanja otpora seljaka Proštine i završetka Proštinske bune, pismo dr.Ante Cilige Proštinarima i Istrijancima


Proštinska buna

Londonskim ugovorom iz 1915.godine sile Antante nagovorile su Italiju da uđe u rat na njihovoj strani i obećale joj pored ostalih dijelova teritorija Austro-Ugarske monarhije i hrvatske teritorije: Istru, otoke Cres i Lošinj, a u sjevernoj Dalmaciji područje počevši od Paga na sjeveru do rta Ploča (između Šibenika i Splita), tako da je Italija  i prije potpisivanja Rapalskog ugovora 1920.godine, ušla u  Istru. Pored  talijanskih u Istri su se formirali i domaći  fašistički odredi squadristi  i terorizirali stanovništvo. Njihovo organizacijsko jezgro bilo je u Vodnjanu i Marčani.

Squadristi  do veljače 1921.godine nisu dolazili u Proštinska sela. Međutim pročulo se da je mladi student Antun Ciliga došao kući u Šegotiće, pa su se vodnjanski squadristi uputili u Krnicu i Proštinu u noći između 2. i 3.veljače 1921.godine ne bi li uhitili Antu Ciligu i još dvojicu. Pretražili su nekoliko kuća, uzeli seljacima nekoliko pršuta i kako Ciligu nisu našli zaustavili se u gostionici na Križu, zaprijetili da će zapaliti kuću Ciliginih roditelja ako se ne preda.

Partijska ćelija koju je Ciliga osnovao zaključila je da se fašistima pruži otpor i da se postave straže na Križu, nedaleko gostionice, jer je to  bilo križanje svih puteva za Proštinu. Time je započela Proštinska buna, otprilike u isto vrijeme kada i pobuna rudara, Labinska republika.

Zanimljivo je da je u selu Kavranu bila smještena postrojba talijanskih vojnika koji su čak ustanicima dali nekoliko pušaka  sa streljivom. U Krnici su bili smješteni karabinjeri ( policija), carinska straža, poreznici i drugi organi talijanske vlasti, koji su za dva mjeseca koliko je trajala Buna neometano radili svoj posao. Zato treba naglasiti da su se seljaci  borili samo protiv nasrtaja fašističkih squadri, a ne protiv institucija talijanske države.

Iz straha da se pobuna ne proširi i na druga sela i da se seljaci ne povežu sa rudarima ( Labinska republika )talijanska vlast odlučila je ugušiti pobunu. Ciliga je pisao ;

Kraljevskim karabinjerima…“da se ni Vlada, ni država, ni društvo Kraljevine Italije ne mogu srušiti iz nekoliko istarskih sela; seljačka akcija stoga, nije pobuna protiv države, već samo obrana od fašista koji su došli ovamo da napadaju i pale kuće“

Talijanske vlasti nisu htjele maknuti fašiste iz Proštinskih sela, već su smatrali da je to djelotvoran način da se svim protivnicima i opoziciji u Istri dade zastrašujući primjer.

Kaznena ekspedicija krenula je 5.travnja u 4 sata ujutro iz Pule u Proštinska sela. Proštinari su ih ubrzo zaustavili i odbili prvi napad, Međutim pojavili su se talijanski vojnici, koji su se iskrcali sa razarača „Stocco“ koji je doplovio u Krničku luku. To je zbunilo Proštinare, koji  nisu htjeli pucati na vojsku, već samo na squadriste. Ciliga koji je bio u Pavićini savjetovao je seljacima da prekinu borbu, jer je smatrao da vojska neće dopustiti squadrističko nasilje.

Međutim nakon vojske u poluprazna proštinska sela nahrupile su fašističke squadre a rezultat njihova divljanja bilo je prvo spaljena gostiona na Križu,  potpuno spaljeno selo Šegotići, Veliki Vareški, u Malim Vareškima nekoliko kuća, u Cokunima je spaljena jedna kuća, a Mutvoranci su izvjesili bijele plahte na crkveni toranj i na krovove kuća u znak predaje.

6.travnja 1921.godine, u 8, 30 sati , vojska, karabinjeri i financi,  krenuli su u akciju čišćenja po proštinskim šumama i selima, sve do Muntića. Fašističko divljanje se nastavilo i 7.travnja, pa su tako u Mutvoranu, u nekoliko kuća porazbijali sav namještaj, prozore i vrata izbili iz okvira, porazbijali kuhinjsko posuđe, a robu sa škrinjama zapalili ispred kuća. Posjekli su čak i loze penjačice ispred kuća, porazbijali bačve i prolili vino …

U toj akciji čišćenja uhićeno je oko 400 seljaka, spaljeno 32 kuće i gospodarske zgrade sa kompletnim inventarom, 138 žena i djece ostalo je bez ikakve imovine. Već poslije dva tjedna počeli su pomalo puštati kućama Proštinare, da bi ih nakon 6 mjeseci ostalo 120 i protiv njih podignuta optužnica.118 njih odslužilo je zatvorsku kaznu veću od šest mjeseci.

Aktom Apelacijskog suda u Trstu od 11.kolovoza 1925.godine, svi optuženici proglašeni su krivima, ali su po amnestiji koju je Vlada proglasila još 1923. godine, svi  bili  amnestirani, odnosno oslobođeni od daljnjeg sudskog progona.

Poginuli su u borbama Ivan Rubinić i Jakov  Cvek-Matuc, a od posljedica torture i mučenja u zatvoru umrli su Anton Braus, Mate Vladislović, Tone Vareško-Kunčoz,  i Tone Vareško-Kralj.

Ante Ciliga  je pobjegao  preko granice u Kraljevinu SHS, koja ga je  je prognala  i vratila  Talijanima na granici u Postojni  odakle  je odmah sproveden u pulski zatvor, Nakon izlaska iz zatvora napustio je Istru i otišao u Prag         nastaviti studij.

Miroslav Bertoša: Proština 1921( Pula 1972)Biblioteka „ Istarski mozaik“    

Dr Ante Ciliga istarski je velikan nedovoljno valoriziran i nedovoljno poznat široj istarskoj i hrvatskoj javnosti, predvodio je pobunu seljaka Proštine protiv terora fašističkih squadrista  koji su upadali u proštinska sela  

Dr. Ante Ciliga,  književnik, revolucionar, novinar, istarski i hrvatski domoljub,  Krećući se, putevima najrazličitijih ideologija i političkih orijentacija: marksizma, boljševizma, menjševizma, staljinizma,
trockizma, socijaldemokracije, anarhizma, jugoslavenstva i hrvatskog nacionalizma, tijekom svojega burnog života koji je trajao gotovo čitavo stoljeće, uspio  je u tim svojim lutanjima pisati knjige, biti zatočen u Sibirskom gulagu, opisati u knjizi Sam kroz Europu u ratu (1939-1945), biti zatočen u logoru Jasenovac i tamo napisati zbirku novela “Štorice iz Proštine

                                                                                

Mila braćo, Proštinari i Istrijanci

Kad mi je doša ti pensir u glavu, moje srce je ulovila nika slatka teplinja: da ću se ja tako ne samo najlipše odužiti mojen  istrijanskemu selu, ko me je rodilo i udgojilo, s kin smo toliko puti skupa veselili i plakali , štroligali i pensali, negor ću ja tako i najsrdačnije, najmilije pominjati se š njin iz moje daljine. A za takovon skupnom besidon, za takovin razgovoron čezne duša moja…

Mali je uvo libar, mala stvar, ma ni lako napisano. Čuda lit san pensa o uvih stvarah: mir svoj i komoditet san mora više puti zgubiti,  ko san stija skupiti material, oživiti uspomene, i napisa san uve  štorice s dosti muke. Ma meni ni niš teško, bolje reći , niš mi ni ža, samo kad san jih moga napisati, kad san moga, u duhu , u mislin, u pismi biti s vami i za vas. I ja se zafalin Nezavisnoj državi Hrvatskoj, da su u njoj mogle biti napisane uve “Štorice iz Proštine“ usprkos mom teškom položaju.

A vas mila braćo i stariji, pozdravin od sveg srca moga i ustajen vaš virni, ljubeći vas, brat i sin Tone Valić

J.,10. žetvenjaka 1942.

Lili Benčik/hrvatskepravice


Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s