Kako je IDS oduzeo identitet našem VELIKOM sportašu Mati Parlovu-Teu!?


Jeli umjetnička sloboda narugati se čovjeku,  pretvoriti  ga u  transvestita i oduzeti mu identitet sportaša što je prvenstveno bio?

Povodom Dana Grada Pule, svečano je na pulskim Giardinima ( u vrijeme moje mladosti je bilo Korzo), 3.svibnja 2021.godine, preko puta kafića „Mate“ otkriven spomenik velikanu pulskog sporta Mati Parlovu.

Prvi dojam gledajući spomenik bio je šok. To nije TEO, Mate Parlov, kojeg smo poznavali. Taj spomenik ne predstavlja sve ono što je za nas stare Puležane,  bio Mate Parlov. Mate Parlov bio je robustan, visok i jak , potekao sa kamena  Imotske krajine,  grubih crta lica, koje su odražavale karakterističan opori imotski humor i izgovor koji je zadržao do kraja života.

Ovaj spomenik predstavlja neki  feminizirani lik, gay transeksualca, ili escort dame koja naslonjena na šank, čeka društvo. Po čemu  se može  zaključiti da je sportaš?

Gorka Ostojić Cvajner, poznata pulska povjesničarka umjetnost, izjavila je na otvorenju spomenika „On je bio boksač stila, stava, uma, brzine. Bez patetike, i zato zaslužuje skulpturu koja će ga kao takvog prikazati“

Skulptura nije  slična  ni Mati Parlovu ni kao boksaču sa stilom , ni kao intelektualcu koji je završio Ekonomski fakultet, koji je volio pjesništvo i  citirao  latinske poslovice!? Umjetnička sloboda? Jeli umjetnička sloboda narugati se čovjeku,  pretvoriti  ga u  transvestita i oduzeti mu identitet sportaša što je prvenstveno bio?

Doista ovakav spomenik Mate Parlov nije zaslužio. Nije to samo moje mišljenje. Na društvenim mrežama nisam našla nijedan komentar koji odobrava ovakav spomenik  ( izuzev Miljenka Jergovića, što me ne  čudi ), a to je jasan pokazatelj potpunog promašaja. Komentari idu u tom smjeru da se taj spomenik skine i napravi novi.

Spomenik  točno odražava politiku IDS-a, odnosno Borisa Miletića i njegove vladavine Pulom. Prihvativši ovo rješenje za spomenik zaslužnom velikanu pulskog sporta, oduzeo je Mati Parlovu identitet, njegov sportski, intelektualni i ljudski identitet, pretvorivši ga u transvestita, kao što je  gradu Puli oduzeo industrijski, radnički i kulturni  identitet i pretvorio je u grad bez identiteta: bezidejni, transgranični, transjezični, transkulturalni i trasnarodni.

Sa tim idejnim rješenjem spomenika morala se suglasiti  Matina obitelj.  Naime  supruga Laura, koju znam po viđenju, još iz srednje škole,  zaštitila  je u Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo verbalni žig MATE PARLOV, tako da se za korištenje imena i prezimena Mate Parlov treba ishoditi suglasnost obitelji koja je vlasnik zaštićenog djela i lika Mate Parlov. Nisu im dali mogućnost izbora, barem po izjavi sina Matka:

Željeli smo kao obitelj da bude odjeven sportski, ali su konzervatori to odbili uz obrazloženje da ne može u strogom centru, gdje sam izričito želio da bude spomenik, biti odjeven sportski jer narušava staru jezgru grada. Siguran sam da bi tata bio zadovoljan spomenikom u centru grada koji je volio, jer se u centru sve zbiva i nekad su se sva događanja odvijala upravo na Giardinima. Po njegovim pričama znam da je svako društvo na tom potezu čak imalo svoje stablo ispod kojeg bi se okupljali i družili“

Mate Parlov (16. studenoga 1948. – 29. srpnja 2008.) bio je hrvatski boksač, osvajač zlatne olimpijske medalje, koji je kao amater i kao profesionalac bio europski i svjetski prvak. Bio je osmerostruki prvak Jugoslavije u poluteškoj kategoriji (1967–1974), peterostruki prvak Balkana (1970–1974), dva puta  prvak Europe (1971. godine u Madridu, a 1973. godine u Beogradu), i svjetski prvak 1974.godine u Havani na Kubi. . Dva puta je osvajao nagradu Zlatna rukavica,  1967. i 1969. Na Ljetnim olimpijskim  igrama u Munchenu 1972.godine, osvojio je zlatnu medalju u poluteškoj kategoriji . Kao trener jugoslavenske olimpijskog tima  na Olimpijskim igrama 1984.godine,  jugoslavenski boksači postigli su svoje najbolje rezultate : jednu zlatnu, jednu srebrnu i dvije bronce.

Mate Parlov je čovjek sa kamena, potekao je iz Ričica, sela u Imotskoj krajini, kamenih gena, odrastao uz oca, koji je zbog ubojstva došao u OKPD Valturu odslužiti kaznu i koji je kada je izašao na slobodu odlučio ostati živjeti u Puli. Imao je kuću u  radničkoj četvrti Pule, Šijani na putu za Gradsko groblje koje mi nazivamo Monte Giro, gdje sam godinama i ja stanovala. Završio je osnovnu školu „Neven Kirac“ koju svi Šijanci pohađaju. Obiteljska prošlost bila je teški uteg na duši mladog Mate, pa je nerado o tome govorio.

Prekretnica u životu bila mu je kada je kao 16.godišnjak upisao Omladinsku školu Boksačkog Kluba Pula. Pula je bila grad boksa. Boksači su bili naši prijatelji, susjedi koji su živjeli za boks i dijelili sa nama ljubav prema tom sportu. Redovno smo išli na boks-mečeve, navijali za naše , radovali se svakoj pobjedi, svakom uspjehu, a žalostili se sa neuspjesima.

Od 1945. do 1991. 36 pulskih boksača osvojilo je ukupno 92 titule prvaka Hrvatske, a najviše S. Stanković (9), O. Gerlić (6), M. Parlov (5) i Z. Miličević (5). U istom su razdoblju prvaci Jugoslavije, uz Parlova, bili: S. Stanković 4 puta (1975., 1980., 1982. i 1983. u velteru i polusrednjoj kategoriji), P. Tadić 3 puta (1981., 1982. i 1983., poluteška), V. Vranješević 2 puta (1961. i 1962., polusrednja) te po jednom Zlatko Šarar (1971. laka), Mario Persolja (1945. poluteška), Ahmed Bogunić (1955. poluteška), T. Rocco (1945. teška), Dragutin Barčanec (1981. muha), Naser Rušidi (1985. muha), Z. Miličević (1983. laka) i Jasmin Ljevšić (1988. laka). Prvaci Balkana bili su S. Stanković (1981.) i P. Tadić (1983.), srebrnu medalju osvojili su D. Kutić (1979. poluvelter) i Z. Miličević (1981.), a broncu P. Tadić (1980.). Na europskim prvenstvima Tadić je osvojio dvije bronce (1983. i 1985), te također broncu na svjetskom  prvenstvu 1982. u Münchenu. 

U samostalnoj Hrvatskoj boksačku Pulu obilježio je Stipe Drviš, koji je nastavio tradiciju velikih poluteškaša: nastupio je na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996., kao amater osvojio je srebrnu medalju na Mediteranskim igrama u Bariju 1997., a u profesionalnoj konkurenciji postao prvakom Europe 2003. Uz niz drugih uspješnih boksača posljednjega desetljeća isticao se višestruki prvak i reprezentativac Hrvatske Jetiš Bajrami. Razvoj vrhunskoga boksa u Puli ne bi bio moguć bez vrsnih stručnjaka: A. Buršić, A. Banovac, O. Gović, I. Jaramazović, G. Nincevich, Josip Nogulica, Miroslav Petrović, Marijan Vehauc, Mirko i Vlado Vranješević, O. Gerlić, Nihad Kadić, Zoran Filipović i P. Tadić. Pero Tadić  je kao izbornik Hrvatske (prvi mandat 1994., drugi od 1997) sudionik dviju olimpijskih igara, a pod njegovim vodstvom na Europskom prvenstvu u Puli 19–29.II.2004. osvojeno je po jedno srebrno (Mario Šivolija) i brončano (Vedran Đipalo) odličje. Na natjecanju je sudjelovao 281 boksač iz 41 zemlje. Nakon više domaćinstava prvenstvu Hrvatske, Jugoslavije i Balkana, Pula je organizacijom 35. seniorskog europskoga prvenstva u novouređenom Domu sportova dobila vrhunske uvjete za razvoj boksa i postala jedno od najjačih europskih boksačkih središta. S takvom infrastrukturom BK Pula potvrdio je vodeće mjesto u Hrvatskoj. Mnogi boksači stekli su naslov zaslužnoga sportaša Istre.

U takvoj sredini odrastao je vrhunski boksač i sportaš Mate Parlov. Zato nije ni čudno da su ga Puležani cijenili i  voljeli. Evo što o Mati Parlovu kaže njegov dugogodišnji prijatelj Aldo Kantaruti , koji  ga upoznao kada su obojica počela trenirati boks. Ostali su nerazdvojni prijatelji do Teove smrti:

„ Mate je bio jako pošten čovjek. Imao je sve odlike velikog sportaša i čovjeka. Dok je bio amaterski boksač, bio je jako discipliniran, ali kada je počeo izgrađivati profesionalnu karijeru, onda je počeo otkrivati noćni život. Uvijek je oko Tea bilo puno prijatelja, ali i onih koji su se na bilo koji način htjeli okoristiti njegovim društvom. Parlov je za tadašnje socijalističke prilike bio izuzetno bogat. To je na svoj način volio pokazivati. Gotovo nikada nije dopustio da mu netko plati piće. Volio je popiti gemišt, a o njegovoj kockarskoj strasti i danas kruže legende“

Poznata je i njegova izjava u vrijeme raspada Jugoslavije:

„Kako ja mogu biti nacionalist, ako sam svjetski prvak? Mnogi to ne razumiju. Nisu bili ni prvaci države, a često niti sami sebe nisu uspjeli pobijediti. Svijet se divio mojim rezultatima i svi su me svugdje prihvaćali kao svoga, bijeli, crni, svejedno. Upoznao sam svijet, i ne mogu biti ništa drugo doli kosmopolit, tako ja gledam na sport i na život”  I doista sport ne poznaje granice!

Boksački klub Pula

Prvi boksač kojega se sjećam bio je Aldo Banovac ( 1931-1982) Boks mu je bio život. Bio je prvak Hrvatske 1950. u perolakoj i 1960. u poluvelter kategoriji, boksački reprezentativac Hrvatske i Jugoslavije. Nakon 20 godina aktivne boksačke karijere sa Aldom Buršićem  1964.godine osnovao je Omladinsku školu boksa .

Aldo Buršić( 1930- 2017) bio mi je susjed, a surađivali smo i u Uljaniku, gdje smo oboje radili. I on se nakon aktivne boksačke karijere posvetio odgoju i treniranju mladih boksača.

Aldo Banovac i Aldo Buršić zaslužni su kao treneri za  sportske uspjehe i  karijeru Mate Parlova dok je bio član Boksačkog kluba Pula. Aldo Buršić pratio ga je kao trener i na Olimpijskim igrama u Munchenu, 1972.godine, kada je osvojio zlatnu medalju.

Mladi pulski boksači osvajaju titulu prvaka Hrvatske 1967.  i 1970 godine. Uspjeh u Drugoj saveznoj ligi ponovili su 1974. i u kvalifikacijama poslije osigurali su ulazak u saveznu ligu. Sezone 1982/83. prvaci su Jugoslavije bez poraza. Tad su bili najjača boksačka momčad u Europi: Naser Rušidi (muha), Dragutin Barčanec (bantam), Zvonko Miličević (perolaka), Dorijan Čalić (laka), Damir Ugulin, Dino Kutić (poluvelter), Drago Grandić (velter), Srboljub Stanković (polusrednja), Damir Škaro (srednja), Pero Tadić (poluteška), Branko Josipović (teška); treneri su bili Ico Jaramazović i Otto Gerlić.

BK Pula najtrofejniji je hrvatski boksački klub, a u svojoj je povijesti osvojio 3 prvenstva Hrvatske (1951., 1953., 1968.), Hrvatsko-slovensku ligu (1953.), dva prvenstva druge jugoslavenske lige (1970. i 1974.), prvenstvo prve jugoslavenske lige (1982./83.) te prvenstvo Hrvatske boksačke lige (1996/97).

Boks je tad bio pulski sport broj jedan a neizostavni dio  povijesti pulskoga boksa, uz boksače i trenere, bila je i mnogobrojna pulska publika koja je s oduševljenjem pratila boksačke mečeve masovno posjećujući razne lokacije ;

  • Pattinaggio (Sportski centar Mirna),
  • igralište RK Arena (službeno parkiralište NK Istra),
  • bivši kino Beograd, kasnije Pula (javna garaža Zagrebačka 2),
  • Istarsko narodno kazalište,
  • igralište Doma braće Ribar (igralište Saveza sportova Grada Pule),
  • Dom hrvatskih branitelja i
  • Dom sportova Mate Parlov.

A na susretima  savezne lige bio  je prepuni Dom mladosti ( Dom sportova Mate Parlov), po oko 4.500 gledatelja, a za pojedinačna prvenstva ulaznicu više često se tražilo. BK Pula bila je jedini klub iz Hrvatske koji je ikad osvojio boksačko prvenstvo Jugoslavije, jer prije je bilo nemoguće da netko osim Srbije osvoji prvo mjesto. Liga je zato nažalost bila puna redovnih nepravdi zbog čega je 1989.godine  klub odlučio da kao prvi hrvatski sportski  kolektiv definitivno napusti jugoslavenska natjecanja. BK Pula je bila prvi ekipni prvak samostalne i neovisne Hrvatske 1997. godine.

Poznati boksači, treneri, dužnosnici i boksački suci iz BK Pula su: Mate Parlov, Stipe Drviš, Damir Škaro, Srboljub Stanković, Otto Gerlić, Zvonko Miličević, Pero Tadić, Vlado Vranješević, Zlatko Šarar, Mario Persolja, Ahmed Bogunić, Tulio Rocco, Dragutin Barčanec, Naser Rušidi, Jasmin Ljevšić, Dino Kutić, Damir Ugulin, Aldo Banovac, Aldo Buršić, Giovanni Nincevich, Josip Nogulica, Miroslav Petrović, Marijan Vehauc, Mirko i Vlado Vranješević,  Drago Grandić ,Branko Josipović, Nihad Kadić, Zoran Filipović, Dorijan Čalić, Jetis Bajrami, Orhan Avdi, Mirsad Ahmeti, Hivzo Kolić i Mirzet Bajrektarević.

Hrvatski boksački savez nezaobilazan je bez športskih djelatnika iz BK Pula, ali i članstvo Hrvatskog olimpijskog odbora, te međunarodnih boksačkih ustanova. Miroslav Hlušička – dopredsjednik Hrvatskog boksačkog saveza, direktor boksačke reprezentacije, član tehničke komisije i član HOO-a, Pero Tadić – izbornik hrvatskih boksačkih reprezentacija i član trenerske komisije EABA, Zdenko dr. Mitar – predsjednik zbora liječnika hrvatskog boksačkog saveza i član liječničke komisije EABA.( Stranice saveza  nisu ažurirane, jer znam da je dr. Mitar već u poznim godinama) http://www.boks-savez.hr/hbs/

Gdje su danas slavni pulski boksači?

 Pero Tadić vlasnik je poznate pizzerie  Jupiter u centru grada već 30 godina

Na pulskom groblju je nažalost i  mladi  Zlatko Šarar, čija je prerana smrt u prometnoj nesreći bila velika tragedija i gubitak za pulski boks. Bio je izvanredan tehničar, skakutao je kao na oprugama, neuhvatljiv za protivnika, zadavao udarce.

( snimljeno osobno na pulskom groblju 4.svibnja 2021.godine)

Boksačke legende, umirovljenici! Hvala im svima! Oni su ponos grada Pule!

Lili Benčik/hrvatskepravice


Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s