Istarska raskrižja: istrijanstvo kao multikulturalnost, suživot, odnosno convivenza: stvarna ili samo proklamirana


Kada se kaže Istra, meni osobno je Krasna zemlja Istra mila,  dome roda Hrvatskog…najljepši prostor gdje provesti svoj ovozemaljski život.

Robertu Hapacheru, Talijanu rođenom u Puli,  je mala Italija u neovisnoj Istri….

Idis Turato , arhitektu,  Istra je  je  budućnost globalnog urbanizma….

https://www.glasistre.hr/istra/idis-turato-arhitekt-svjetskog-glasa-istra-je-savrseno-mjesto-za-zivot-evo-i-zasto-695583

Furiu Radinu, podpredsjedniku Hrvatskog Sabora,  je Istra  samoupravna ili autonomna regija kao dio  postojeće republike Hrvatske koja će se ionako kroz neko vrijeme kroz Europsku uniju sjediniti u Sjedinjene Europske Države….

Ivan Jakovčić, bivši župan Istarske županije i bivši europarlamentarac, ” želi Istru kao jaku financijsku regionalnu autonomiju u Hrvatskoj i ništa više. Mada zna da u Istri ima onih koji bi rado vidjeli Istru kao Republiku, za njega  to nije ni realno ni potrebno”  iako je u procesu osamostaljivanja Republike Hrvatske 1990-tih godina izjavio da Istru treba izdvojiti iz Hrvatske” „na način da slijedimo primjer Tuđmana koji je odvojio Hrvatsku od Jugoslavije “što nije točno, jer je proces osamostaljivanja počeo sa idejom konfederacije Jugoslavije, a završio  slamanjem  velikosrpske agresije. Predsjednik Stjepan Mesić u veljači 2010. godine odlikovao je Ivana Jakovčića redom Ante Starčevića “za doprinos održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje, uspostavom i izgradnjom suverene hrvatske države”? NN 22/2010

Boris Miletić, bivši  gradonačelnik Pule,  Istru vidi kao najrazvijeniju regiju u Europi. “Regionalni identitet, antifašizam i multikulturalnost vrijednosti su koje nas određuju” kaže Miletić….

Nino Mogorović, hrvatski političar i publicist, predsjednik  udruge “Dr. Ante Ciliga”,  ” Istra je naime u cijelosti u raljama organiziranog kriminala, lokalne polit – mafije! Uhićenja zbog kriminalnih malverzacija koja su pripremljena i na koje se čeka, onemogućava koruptivno lokalno pravosuđe koje blokira pokretanje postupaka”….

Damiru Kajinu bivšem  saborskom  zastupniku  IDS-a  i sadašnjem gradonačelniku Buzeta“ Istra je spilja razbojnička i dok ruka pravde ne prođe tunel Učku, neće biti sreće”( ta ruka pravde nikako da prođe tunel Učku )… u pitanju je  vjerodostojnost Istre. Ovo je posljednji čavao u lijes županije koja je nekada bila zemlja sloboda, a danas je postala zemlja straha. Istra danas više novca povlači iz državnog proračuna nego što u njega uplaćuje. Istra danas stagnira. Živi od skupo plaćenih PR agencija koje obmanjuju narod, a lagati se može neko vrijeme i nekim ljudima, ali ne sve vrijeme i svim ljudima. Miletić nije pobi jedio. Očekujem samo jedno: da se prebroje glasovi. To bi trajalo dva dana. I gdje je problem? Pozivam Ustavni sud da bude savjest Istre i Hrvatske jer je u pitanju budućnost Hrvatske…( Ustavni sud nije savjest Hrvatske,  nije dopustio prebrojavanje glasova do kraja )

Sve mi je bilo jasno. IDS Borisa Miletića, a ne izvorni IDS, postao je teret Istri. Nepotizam, bogaćenje, droga, suicidi, propast Uljanika… Dosta toga. Znao sam da gube Buzet, Vodnjan i Pulu. U to sam bio siguran. Miletić je zbrisao u Županiju jer je znao da Pulu ne može zadržati. Najsramnije je što su počeli gaziti po istrijanstvu, prozivati Filipa Zoričića, novog pulskog gradonačelnika, da je klerik, Dalmatinac, furešt… Stid ih budi. Čovjek kojeg obožavaju gimnazijalci ne može biti zao čovjek. Pa, po čemu Miletić ili ja više volimo Istru od Zoričića? Zar treba gledati gene? Tko? Moji su 500 godina istarski, ali oni koji podmeću taj rasizam i isključivost ne vole ni Pulu, ni Istru. Zoričiću želim poručiti – dolaziš kao i ja u neprijateljski brlog. Nudim svima suradnju. Sigurnost. Dušu. Ali, ekipa koja odlazi, sve vrijeme namješta i pakuje. To je razorilo i IDS i Istru.

Anton Kliman predsjednik HDZ-a Istre poručuje; “Dođe mi slabo svaki put kad netko izađe s nekakvim “mudrim” prijedlozima kojima bi se ta posebnost i taj identitet Istre gušio, pa bi svima takvima koji se pojavljuju danas, ili će se pojavljivati u budućnosti, po toj temi poručio samo jedno – dalje ruke od Istre”

Ivan Milovan, biskup u miru “U Istri se danas uglavnom dosta dobro živi. I u zadnje su se vrijeme dogodili pomaci u mnogim segmentima života. Tu je definitivno napredak u turizmu osobito seoskom turizmu, ali i maslinarstvu, vinogradarstvu, novim tehnologijama. Ljudi u Istri materijalno žive relativno dobro, ali mnogi se suočavaju s problemom osamljenosti i nemoći, pa je često više potreban prijateljski posjet nego materijalna pomoć.”

Filip Zoričić, ne bi Pulu mijenjano nizašto, jer je to grad enormnog potencijala. Baš po mjeri čovjeka – sve je blizu i živi se sporije i zbog tog neiskorištenog potencijala smo se angažirali, afirmativno i s pogledom u budućnost grada.

Marko Ivan Pekica, hrvatski komunikator i hrvatski pjesnik, profesor i predavač, novinar, književnik, scenarist, umjetnički fotograf i redatelj, marketinški stručnjak, piše svojoj Istri „ Istro mila moja, lipa mati moja“

Koliko oprečnih mišljenja o Istri, a ona je jednostavno tu sa svom svojom raznolikošću, svojim bogatstvom krajobraza od mora do gora, svojim vrijednim ljudima, svojom bogatom kulturnom baštinom, svojom naslijeđenom tradicijskom baštinom Hrvata, Talijana, Crnogoraca i Istrorumunja (Ćiribirci) koji su autohtoni, stoljećima nastanjeni u Istri.

Iz povijesne ostavštine u Istri

Istrom su prohujali mnogi vladari i ostavili pečat svog vremena, od Rimljana koji su nam ostavili velebnu Arenu, Augustov hram, Dvojna i Zlatna vrata, Rimsko kazalište, Cava Romana (kamenolom Vinkuran, Arena izgrađena od kamenih blokova porijeklom iz kamenoloma Vinkuran)…

Bizantinaca iza kojih je ostao  jedan je od najljepših sačuvanih spomenika rane bizantske umjetnosti na Sredozemlju, Eufrazijeva bazilika u Poreču, izgrađena  u 6. stoljeću na mjestu ranokršćanske crkve, u vrijeme biskupa Eufrazija i cara Justinijana I i crkvica Sv.Marije Formoze u Puli, kao ostatak velike katedrale, Pravoslavne crkve (Crkva posvećena Maloj  Gospi (Rođenje Blažene Djevice Marije, do 1583. godine)…

Markgrofova sa Kaštelom  Pazin ili Pazinska utvrda(njem.: Burg Mitterburg, tal.: Castello di Montecuccoli) prvi put spomenuta kao Castrum Pisinum u pisanoj povelji cara Svetog Rimskog Carstva Otona II. datiranoj 7. lipnja 983. godine,  darovnicom  iz 931. g. dodijeljen porečkom biskupu. U 12. stoljeću je porečki biskup ustupio kaštel njemačkom plemiću Meinhardu od Schwarzenburga. Nešto kasnije njegovi su vlasnici bili Meinhard I., grof od Gorice, istarski markgrof i njegovi nasljednici, članovi obitelji Habsburg…

Mlečana sa prekrasnim palačama i utvrdama; Mletačka utvrda u Puli, Kaštel, niska barokna utvrda nastala na ruševinama srednjovjekovnog  kaštela podignutoga na ostatcima rimske  utvrde (kastruma), koja dominira Pulom. Gradovi zapadne Istre postaju dio Mletačke republike  u drugoj polovici 13-tog,  Pula početkom 14. stoljeća, dok su Labin i Plomin uključeni u Republiku tek 1420. godine. Grade se brojne višekatne kuće koje na pročeljima obavezno imaju prostrane ukrašene prozore i balkone stila venecijanske cvjetne gotike. Najljepše su  iako veličinom skromne, one u Poreču.

Austro-Ugarske sa pulskom vojnom lukom i brodogradilištem( 1856.godine), zgradom Admiraliteta u Puli, Mornaričkim kasinom u Puli( Dom hrvatskih branitelja), arhitektonskim draguljem, Mornaričkom bolnicom ( K.u.k. Marinespital in Pola, 1861. godine),  zgrada Filozofskog fakulteta u Puli,(ženski licej 1907.godine),  zgrada Arheološkog muzeja Istre ( njemačka gimnazija iz 1890 godine)…brojnim vilama austrijskih visokih časnika …

Italije sa zgradom Palača Banke Italije u Puli (tal. Palazzo della Banca d’Italia a Pola),zgradom Doma sportova( Casa balilla), grad  Raša( Arsia) najmlađi grad u Istri, zbog potreba tamošnjeg rudnika ugljena, izgrađen je u svega 547 dana kao jedan od niza novo izgrađenih gradova (città di fondazione) u doba talijanske uprave,

Jugoslavije sa novim stambenim naseljima koje je izgradilo Brodogradilište Uljanik, JNA i gradske i općinske strukture….

Do danas sa prometnom infrastrukturom, Istarskim ipsilonom i brojnim kružnim tokovima, turističkim naseljima, brojnim hotelima, seoskim turizmom, OPG-ima, maslinarstvom, vinogradarstvom, stočarstvom( istarski boškarin) i povrtlarstvom.

A sve to zahvaljujući istarskom stanovništvu koje je stvaralo generacijama sve ovo što danas vidimo širom Istre. A koje je to stanovništvo zaslužno za razvoj Istre?

Stanovništvo Istre                                                                 

Histri su prvi poznati stanovnici na istarskom poluotoku, dokumentirani u povijesnim zapisima starih Grka i Rimljana, a po njima Istra danas nosi ime. Bavili su se lovom i ribolovom, ispašom koza i ovaca te gusarenjem, zbog čega ih povjesničari spominju kao opasan narod. Histarska plemena u ratu je predvodio kralj Epulon. Konačni obračun dogodio se u histarskom uporištu Nezakciju kraj Pule, koji su Rimljani opsjeli, a Epulon i histarski vojnici, shvativši da nemaju izlaza, počinili samoubojstvo. Unatoč ratnom porazu, Histri su još neko vrijeme nastavili živjeti na svojim gradinama diljem Istre.

U vrijeme Rimskog carstva  za vladavine  Gaja Julija Cezara, Rimljani su potjerali Histre s obale u unutrašnjost, da bi na obalu doselili svoje stanovnike i osnovali kolonije Pulu i Poreč. Cezarov nasljednik car August uspostavio je razdoblje mira i blagostanja, a stanovnici Istre su po pravima izjednačeni sa žiteljima Rima. Na istarskom tlu su u idućim stoljećima aktivne i mnoge rustične vile koje proizvode keramiku, dok su maslinovo ulje i vino iz Istre cijenjeni diljem carstva. Javljaju se i prve kršćanske zajednice.

Istru su naseljavali nakon propasti Rimskog carstva  vladavine germanskih kraljevstava i Bizantskog Carstva. Vladavina Gota u prvoj polovici 6. stoljeća ostala je zabilježena kao neobično blaga, dok je u vrijeme Bizanta bujalo sakralno graditeljstvo.

Dolaskom franačke uprave u Istri počinje se mijenjati rimsko-bizantski društveni ustroj. Počinje feudalizacija koja je u to vrijeme zahvatila čitavu Europu. Istarski gradovi postaju vlasništvo vladara, oduzeta im je vlast nad zaleđem te su izgubili samostalnost stečenu ranijih stoljeća. Počelo je naseljavanje Hrvata kojima Vojvoda Ivan ustupao neobrađenu zemlju te ih u prvo vrijeme i novčano pomagao. Vojvoda Ivan uvodi i neke nove namete, preuzima pojedine šume i pašnjake, jačaju biskupi i franački vazali, dok nekadašnja romanska elita u istarskim gradovima slabi.

Nezadovoljni gradovi žalili su se Karlu Velikom pa je oko 804. sazvao čuvenu skupštinu, održanu u Rižani kraj Kopra. Na njoj je gradovima priznata samouprava, ali ne i vlasništvo nad zemljištem, a vojvoda Ivan odrekao se mnogih nameta koje je prvotno uveo. Zaključci Rižanske skupštine otkrivaju važne podatke o društvenim odnosima i etničkoj strukturi Istre s početka 9. stoljeća, a razjašnjavaju i sustav franačke uprave te su kao povijesno vrelo važni i u europskim razmjerima.

U 6. i 7. stoljeću na istarski poluotok doseljavaju Slaveni. Papa Grgur I. pisao je o tome 600. godine solinskom biskupu Maksimu kako Slaveni preko Istre nadiru u Italiju. Do veće kolonizacije Hrvata dolazi poslije 788. godine, kada je Istrom zavladala franačka država, koja kao kmetove u većem broju dovodi Hrvate. Činjenica da je Istra od Raše i Učke na istok pripadala franačkoj državi pospješila je priliv slavenskog življa u unutrašnjost Istre. U to je vrijeme sasvim pohrvaćeno kvarnersko primorje sve do Učke i dalje do Labina. Iz razdoblja intenzivne slavenske kolonizacije potječe i naziv starog hrvatskog utvrđenog naselja Gočan, nedaleko od Barbana. Po svjedočenju bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta u 10. se stoljeću hrvatska država prostirala sve do rijeke Raše. Hrvati u Istri organiziraju širu općinsku zajednicu kojoj su na čelu župani.

Od 10. stoljeća Istra je dio Svetog Rimskog Carstva, no njegova je središnja vlast vrlo slaba. Markgofovi su prepuštali upravu svojim namjesnicima, jačali su plemići i crkveni dostojanstvenici koji su vojno štitili svoje feude u Istri. U razdoblju relativnog mira istarski su se obalni gradovi sve više oslobađali vlasti akvilejskog patrijarha, razvijali trgovinu i osamostaljivali se, iako su formalno priznavali vlast patrijarha. U 12. se stoljeću bogate obrtom i pomorskom trgovinom i sve više oslobađaju feudalne vlasti, što dovodi do formiranja gradskih komuna. Istarski su se gradovi osobito obogatili u vrijeme križarskih ratova.

Pazin je ostao središtem habsburškoga posjeda u Istri. Kako habsburška vlast nije imala prejak utjecaj, to je položaj hrvatskog življa na tom području bio nešto povoljniji. Upravo na području Pazinske grofovije nastaju brojni primjeri hrvatske pismenosti, pod snažnim glagoljaškim utjecajem.

O prisutnosti glagoljice svjedoče – Plominski glagoljaški natpis, supetarski fragment, Grdoselski ulomak, Humski grafit i Ročki glagoljaški abecedarij. Posebno mjesto u kulturnoj povijesti Istre ima Istarski razvod, poznati srednjovjekovni javno-pravni dokument,  koji precizno tumači razgraničenje istarskih seoskih općina i feudalnih gospodara. Razvod je nastajao u duljem vremenskom razdoblju (od 1275. do 1395. godine), a napisan je na hrvatskom, njemačkom i latinskom jeziku.

Tu feudalnu anarhiju koristi  Mletačka Republika koja je u međuvremenu procvala i postala pomorska sila na Jadranskom moru. Sklapaju se prvi ugovori kojima su istarski gradovi od Mletaka dobili zaštitu i slobodu trgovanja na njihovom području, a zauzvrat Mlečanima osiguravali vojnu pomoć. Suradnja je pomogla gospodarskom razvitku obalnih gradova u 10. stoljeću: cvatu poljoprivreda, ribarstvo i proizvodnja soli te se naglo razvijaju obrti, a gradovi su dobili i autonomiju kakvu su imali u antici. Drukčije je bilo u središnjoj Istri, gdje se zadržao čvrst feudalni sustav,  pa unutrašnjost Istre dugo nije mogla izgraditi samoupravu, već je bila podčinjena feudalnim gospodarima.

Najbrojnije je, međutim, bilo naseljavanje stanovništva, koje se bježeći pred Turcima sklanjalo na mletačko područje u Dalmaciji i otuda se prebacivalo u Istru. Novi su stanovnici bili Crnogorci, Arbanasi i Rumunji. Vremenom su se Arbanasi pohrvatili, dok su Crnogorci sačuvali svoju vjeru i svoj identitet jedino u Peroju. Rumunji su svoj materinji jezik sačuvali samo u Sušnjevici i Žejanama.

Unutrašnjost Istre je ušla je u sastav Habsburškog Carstva, čime je samo potvrđena njena višestoljetna pripadnost europskom  civilizacijskom krugu. Zbog teških nameta i davanja koja su uvodili feudalni vladari, izbilo je više seljačkih buna.

Tijekom 16. i 17. stoljeća stanovnici Istre međusobno se sukobljavaju duž granice mletačkog i austrijskog dijela poluotoka. Iako su međusobno trgovali i ženili se, Istrani su istovremeno bili duboko podijeljeni na one pod mletačkom vlašću – Benečane iz priobalnih gradova i one pod austrijskim vlastima – Kraljevce iz unutrašnjosti Istre. Duž granice su vodili krvave bitke oko pašnjaka, šuma, obradive zemlje i međa, praćene uništavanjem uroda, odvođenjem stoke i ubijanjem svjedoka. Ni austrijske, ni mletačke vlasti nisu mnogo učinile da primire sukobe. Kada se tome dodaju epidemije zaraznih bolesti te suše i prirodne nepogode, postaje jasno da je ovaj period jedno od najtežih razdoblja istarske povijesti. Pojavilo se razbojništvo, pljačkalo se bogatije obitelji, crkve i putnike na cestama, otimalo se ljude, stoku i tražilo otkupninu.

U tom razdoblju Istra je pogođena nizom epidemija kuge. Navedene epidemije uzrokovale su demografski pad, koji za sobom povlači zapuštanje polja. Zatvaranje granica radi izolacije ( ops, poznato) paraliziralo je lokalnu trgovinu, kao i onu međuprovincijalnu. Mnogi su umrli i od gladi. Epidemije su pretvorile obradive površine u močvarne i malarične zone. Mletačka Republika, kao i Austrija, morali su  se suprotstaviti depopulaciji  istarskog područja, pa se nizom fiskalnih mjera nastojalo poticati doseljavanje. Tako se mijenjala i etnička slika Istre; stanovništvo koje je nekad imalo romanska obilježja sada je poprimalo slavenska.

Kako bi se suprotstavio gubitku radne snage, Senat Mletačke Republike donio je propis o povlasticama za doseljenike na napušteno istarsko dobro. Dovođeni su kolonisti iz Dalmacije, Hrvatske i zapadne Bosne. Proces naseljavanja je imao pozitivan utjecaj na istarski teritorij, kako demografski, tako i gospodarski. Ratarstvo je napredovalo, a plodne godine donosile su i napredak gradova, trgovine te robne razmjene. Svim došljacima Mletačka republika je dala zemlju za koju su se oni morali brinuti idućih pet godina, te su dvadeset godina bili oslobođeni daća i tlake. Sve ostale stvari (odjeću, ratarski alat, volove, hranu, pokrivače, sjeme) doseljenici su dobili na korištenje. U Kancelariji rašporskog kapetana u Buzetu bili su evidentirani svi korisnici državnog teritorija; ta je zemlja bila nasljedna dok god bi je oni obrađivali.  Istarski je prostor bio i ostao često područje migracijskih tokova i brojnih kolonizacija; Grci, Talijani, Albanci, Rumunji, Crnogorci te doseljenici iz različitih krajeva Hrvatske koji su u Istru dolazili bježeći pred Turcima.

Propašću Mletačke republike, Istru je ubrzo osvojio Napoleon. Kratka vladavina Francuske od 1805. do 1813. godine ostat će zapamćena po uvođenju Napoleonovih zakona, čime je, uz ostalo, sudska vlast odvojena od upravne. Novi gospodari intenzivno su koristili prirodna bogatstva Istre, posebno hrastove trupce iz okolice Novigrada i Brtonigle, od kojih se gradilo brodove.

Porazom Napoleona  Austrijsko Carstvo  dobiva cijelu Istru, te počinje u njoj graditi jedinstveni sustav javne uprave. Uvode se nove poljoprivredne kulture, krumpir i kukuruz, a Istra bilježi velik demografski rast: 1848. imala je više od 230.000 stanovnika koji su živjeli u 24 grada i 479 sela. U drugoj polovici 19. stoljeća, točno od 1861.godine  Istra ima Pokrajinski sabor koji zasjeda u Poreču te bilježi jačanje hrvatske nacionalne svijesti. Uz hrvatski narodni preporod u Istri ,odvija se politička i kulturna borba za nacionalnu i političku jednakopravnost hrvatskog i slovenskog stanovništva u odnosu na talijansko. Predvodnik borbe za hrvatska prava u Istri bio je biskup Juraj Dobrila. Njegova je koncepcija bila aktivirati narod na planu nacionalne samoobrane, njegovati narodni jezik, čuvati tradiciju, podići se ekonomski i politički, prihvatiti nova civilizacijska i kulturna postignuća i pronaći put da se narod izvuče iz bijede.

Pula postaje austrijska ratna luka, otvara se 1856.godine brodogradilište, stanovništvo raste, Pula se izgrađuje kao glavni upravni i gospodarski grad Istre.

Hrvatsko je stanovništvo bilo pretežno ruralno i, osim dijela svećenstva hrvatske nacionalnosti, slabo obrazovano. Istarsko je gradsko stanovništvo bilo pretežno talijansko. Odnosi u Istarskom saboru, zahvaljujući izbornom zakonu, pogodovali su Talijanima.

U Prvi svjetski rat Istrani su mobilizirani kao vojnici Austro-Ugarske Monarhije, a završetkom rata i raspadom Austro-Ugarske,  Rapallskim ugovorom od 12.studenog 1920.godine između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, Istra je pripala Kraljevini Italiji.

Talijanska fašistička vlast odmah je počela provoditi intenzivnu talijanizaciju što je potaklo hrvatsko stanovništvo na iseljavanje iz Istre u Jugoslaviju ( Zagreb-Trešnjevka, Bukovac, Osijek-Višnjevac…), u obje Amerike i Švedsku. To je bio 1. masovni egzodus iz Istre, oko 60 000 Hrvata iselilo se, a talijanska vlast je doselila  u Istru oko 30 000 Talijana, pretežno iz Južne Italije, što je opet promijenilo etnički sastav stanovništva. Međutim upornom i herojskom borbom istarskih Hrvata povezanih sa istarskim katoličkim svećenstvom uspjelo se sačuvati hrvatsko stanovništvo Istre i njihov identitet. Ovdje treba naglasiti da je i dio talijanskog stanovništva ustao protiv fašističke i nacističke okupacije Istre i sudjelovalo u njenom oslobađanju u tijeku 2.svjetskog rata.

Kapitulacija  Italije 1943.godine, odnosno završetak  2.svjetskog rata 1945.godine, velika represija i teror vlasti pod Komunističkom partijom Jugoslavije, nakon završetka Pariške mirovne konferencije 10.veljače 1947.godine, kada je Istra zahvaljujući istarskom svećenstvu pripala Hrvatskoj odnosno FNR Jugoslaviji, izazvali su masovno iseljavanje pretežno talijanskog stanovništva iz Istre. To je 2.egzodus istarskog stanovništva, ovaj put oko 200 000 Talijana, koji je opet promijenio etnički sastav stanovništva.

Velikim društveno-političkim promjenama u Europi, rušenjem Berlinskog zida 1989.godine i padom komunističkih vladajućih struktura, raspada se i Jugoslavija. Taj raspad koristi Srbija, koja uz srbiziranu JNA pokušava realizirati stoljetnu velikosrpsku ideologiju o stvaranju velike Srbije, uključivši u nju  i veliki dio hrvatskog teritorija. Naravno da se taj proces odrazio i u Istri, gdje se jedan dio komunističkih struktura žestoko opirao stvaranju samostalne hrvatske države i dolasku izbjeglica i prognanika u Istru, jer bi promijenili etnički sastav stanovništva. Ivan Jakovčić predlaže „učiniti sve kako bi se kontrolirao dolazak izbjeglica. Da se imigracionom politikom učini sve kako se ne bi ugrozio nadasve prepoznatljivi milje Istre koji je već doveden do ruba gubitka vlastitog identiteta izmjenom demografske bilance koji  će stvoriti nove nerješive probleme za Istru uz trajni gubitak naslijeđenog i stoljećima njegovanog  identiteta ovih prostora“) (  Glas Istre, br. 199, 23. srpnja 1991., str. 15.39 )

Od tih je struktura osnovan Istarski demokratski sabor, na prijevaru u samom početku eliminiravši hrvatsku komponentu, tako postala stranka  koja je naslijedila jugoslavenske vrijednosti i koja je iskoristila istrijanstvo kao način suprostavljanja stvaranju hrvatske države. Međutim, komunistička represija prema katoličkom svećenstvu i istarskim Hrvatima, nije uspjela uništiti hrvatski identitet u Istri, pa ni spriječiti veliki odaziv i sudjelovanje Istrana u oslobađanju Hrvatske od velikosrpske agresije.

IDS je svojom autonomaškom politikom, potpomognut i nekim krivim procjenama  centralne vlasti uspio dobiti potporu jednog dijela stanovništva i talijansku nacionalnu manjinu, a na vlasti se održava zahvaljujući lošem izbornom zakonu i ne izlaskom preko polovice glasačkog tijela na izbore.

Rezultat njegove skoro 30-godišnje vladavine Istrom je potpuno nestajanje industrije kao gospodarske grane, koju je kompenzirao sa razvojem turizma, maslinarstva, vinogradarstva i infrastrukture. To se odrazilo i na stanovništvo Istre što  je izazvalo iseljavanje  uvjetovane borbom za golu egzistenciju, a i doseljavanje zbog potreba za radnom snagom u turizmu.

Pogodujući talijanskoj nacionalnoj manjini sa dvojezičnosti, i politikom istrijanstva (rashrvaćivanje Istre),  IDS je kontinuirano i sistematski stvarao netrpeljivost prema svemu hrvatskom: prema Hrvatima, jer se na njih vrši pritisak da su Istrijani, a ne Hrvati, prema centralnoj hrvatskoj vlasti u Zagrebu, stvarajući jedan hibridni narod Istrijane i preko multikulturalnosti smanjiti broj Hrvata u Istri, sa ciljem samostalnosti Istre, ideja koja u IDS-u nije nikada odbačena.

Multikulturalnost

Multikulturalnosti u Istri je ustvari prijevara, jer ne obuhvaća u primjeni sve kulture i sve narodnosne identitete, ali da bi došli do tog zaključka treba kritički i objektivno analizirati sve procese  stvaranja regionalnog, nacionalnog i nadnacionalnog identiteta. Dosta je analitičara, povjesničara i novinara istraživalo tu temu, pa ću i ja iznijeti svoje viđenje kroz vizuru autohtonog hrvatskog entiteta.

U direktnoj komunikaciji i putem društvenih mreža naišla sam na različita mišljenja i opredjeljenja. Pri izjašnjavanju  veliku ulogu ima baš povijest Istre. Upravo zato sam i najprije napisala sažeti povijesni pregled Istre sa osvrtom na sastav stanovništva.

Neki sugovornici  navode  činjenicu da je Istra bila uvijek okupirana, djelomično i zbog svog zemljopisnog položaja, te da  “nije  nikada bila pod hrvatskom vlašću”,  Istrani   “navikli su biti pod okupacijom i pod utjecajem  raznih kultura…”pa je to rezultiralo i drugačijim mentalitetom, po nekima. Međutim to nije samo  posebnost Istre, jer su i drugi krajevi Hrvatske bili pod tuđinskom vlašću, a samostalne hrvatske države nije ni bilo do 15.siječnja 1992.godine.

Različiti su razlozi izjašnjavanja Istrijanima. Kod nekih je to potpuno nepoznavanje povijesnih činjenica, kod nekih je rezultat IDS-ovog naturanja istrijanstva kao zaštite istarskih posebnosti, kod nekih je rezultat komunističke ideologije netrpeljivosti prema Hrvatima koje smatraju  sljednicima NDH,  kod nekih je rezultat svjetonazora i  vjerskog opredjeljenja, a kod nekih prevladava odgoj i rodbinska povezanost. Posebno je izjašnjavanje kod Hrvata i kod Talijana kao dva najzastupljenija naroda. Pritom različiti komentatori različito definiraju pojam Istrijan. Za većinu njih  taj pojam, kao lokalni regionalni dijalektalni izraz za stanovnika Istre, ujedno označava i razlikovni, regionalni identitet, koji podrazumijeva i Hrvate i Talijane. Pojam Istranin kao naziv za stanovnika Istre na standardnome hrvatskome jeziku najčešće označava i hrvatsku nacionalnu pripadnost osobe koja se tako deklarira. Pojedinci toj razlici pridaju veću važnost (koja se ogleda u poimanju identiteta), dok drugi razliku vide samo u jezičnome smislu ili je pak toliko ne naglašavaju. Tada se odnos moći drastično promijenio jer su se Talijani, dotad elita na poziciji moći, našli na mjestu nacionalne manjine.

Svi ti procesi doseljavanja i iseljavanja rezultirali su stvaranjem kulture u kojoj su pripadnici različitih kultura živjeli zajedno, s međusobno različitim (najčešće ne pretjerano harmoničnim) odnosima i stvarali multikulturalne temelje istarskog društva. I sve  te migracije drugih narodnosti utjecale su na multikulturalnost, iako je najnaglašeniji odnos, suživot Hrvata i Talijana. Slično je u svojoj studiji o egzodusu talijanskih Istrana (uključivši i analizu onih koji su ostali u Istri (tal. naziv za one koji su ostali–rimasti) nasuprot iseljenima (tal. naziv za one koji su napustili Istru u egzodusu–esuli)) zaključila i američka antropologinja Pamela Ballinger. Ona piše kako istarski identitet esuli percipiraju kao isključivo talijanski, dok je u rimasta taj identitet hibridan, tj. sagledava se kao talijansko-hrvatski (Ballinger 2003).Upravo su odnosi tih dviju etničkih skupina i danas vrlo delikatni i prati ih različit odnos snaga s obzirom na pristupe moći u povijesti. Talijani su u povijesti (pa čak i za austrijske vladavine) bila manjina na poziciji moći, dok su danas nacionalna manjina s posebnim statusom, što se najbolje vidi u tome što je Istarska županija službeno dvojezična, što je zajamčeno Statutom Istarske županije, ali i statutima pojedinačnih gradova (npr. Statut grada Pule, Novigrada, Poreča…)

Jedan dio komentatora usmjeren je na svojevrsnu samorazumljivost istarske multikulturalnosti. Tako pojedini ističu kao istarsku specifičnost, ali i normalnost, puno miješanih brakova, miješanje kultura i običaja unutar jedne obitelji. Vrlo se često spominje istarska otvorenost, tolerantnost, komunikativnost i prihvaćanje došljaka.

Proklamirana multikulturalnost u Istri percipira se kao suživot (convivenza) etničkih skupina koje su u Istri već dovoljno dugo da se osjećaju pripadnicima istarskog prostora. Neki od autohtonih  stoga  žele ili očekuju da ti došljaci prihvate istarski/istrijanski identitet. Najčešće je takav stav vidljiv u laganom negodovanju oko neprihvaćanja običaja od došljaka ili pak s njihovim “nametanjem”.

Iz tih je stavova vidljivo da stanovnici Istre vrlo otvoreno prihvaćaju došljake, ali da očekuju da se i ti došljaci prilagode svom novom životnom prostoru.

Zato je činjenica da se od novih (ili barem novijih) došljaka očekuje da se uklope i da prihvate istarski/istrijanski identitet, upravo u suprotnosti  diskursu o multikulturalnosti Istre.

I dok se u Istri s pravne strane štite prava nacionalnih manjina, s naglaskom na talijanskoj i ističe tolerantnost, otvorenost i multikulturalnost, komentari u grupama  Istrijana na Facebooku razotkrivaju  da se ta multikulturalnost prije svega odnosi na suživot (convi-venza) Talijana i Hrvata. Istodobno su neke druge, relativno nove manjine u Istri – Romi, Albanci, Bosanci, Srbi– isključene, ili samo nominalno uključene u diskurs o multikulturalnosti. Iz komentara postaje očito da su pripadnici tih manjina i došljaci iz drugih dijelova Hrvatske najčešće percipirani kao Drugi, što je vidljivo i u nazivima za njih: furešti ili oni priko Učke. Od njih se očekuje da prihvate istarski/istrijanski identitet, da prihvate lokalni govor (ili da se barem potrude svladati ga) te da prihvate istarski način života i mentalitet. Neki od tih komentatora ne isključuju tako ni mogućnost da i Englez (na pr.kao predstavnik  stranaca koji polako kupuju  nekretnine po Istri) s vremenom postane Istrijan. Tako je istarska otvorenost prema došljacima neupitna te je iznimno cijene i sami došljaci.

Dvosmjerna multikulturalnost  došljaka očekuje prilagođavanje istarskom načinu života. To ukazuje da je istarska multikulturalnost, unatoč visokoj razini zaštite prava, u prvome redu talijanske nacionalne manjine, prisutna uglavnom na deklarativnoj razini i u odnosu na Talijane, a da se na  primjeru novih došljaka javlja težnja za asimilacijom, što je pak suprotno s deklarativnom multikulturalnošću. Talijanska je manjina percipirana kao domaća, autohtona i suživot s njom se percipira kao bit istarske multikulturalnosti i vrijednost je sama za sebe, a ostali su „priko Učke“

IDS-ova „demokracija, multikulturalnost, tolerancija i multietničnost“ oduzela je sa talijanizacijom i istrijanizacijom istarskim Hrvatima nacionalni identitet, pa se često pitam u kojoj mi to državi živimo?

Odgovor nam daje Marko Ivan Pekica u svojoj pjesmi Ča ste vi Istrijani?

Ča ste vi Istrijani?

 Skužajte nisan dobro kapija,

ma ča me vero pitate:

Ča ste vi Istrijani?

Ma, ča vas ni sram to mene pitati?

Kako se samo usudite?

Od kuda van ti kuraj?

Moran van, lipi moj gospodine,

reći, da ste me jako rabija.

Radi kušencije van neću

grdu besidu reći,

ma vero van moran povidati

da ste me grdo ufendija.

I, znate ča, mi se pera

da vaše beside

peljaju vašu želju

na štrambi put,

na štrambu bandu.

Vi kako da biste stili

da smo mi Istrijani

vni ča su nas od pamtivika

za hlapce i ljude druge file držali.

Vi kako da biste stili

da smo mi Istrijani

vni ča su nas od vajka

kreli, ubijali, u jame hitali

i ščavima zvali.

Ne, ne, lipi moj gospodine,

ni to tako kako Vi pensate

i kako bi Vi stili da bude.

Vi ste grdo žbalja.

Vi ste, moj gospodine,

sigurno z nikon nesnagon od čovika kušelja,

ki se za par lir proda i ki,

prije nego se je sebe

i svojih korini odreka,

ni na patnje i muke

svoga naroda pensa.

Radi tega ću van,

dragi moj gospodine,

lipo povidati ča smo mi Istrijani.

Zapoštajte vo ča ću van sada reći:

Istrijan je od vajka,

kako bi moj pokojni did reka,

prije svega trpežan i pravi čovik bija.

Za svoju fameju i za sebe

vajka je škrbija,

po cile dane i noći je dela i ribu peška.

U nedilju h maši je hodija

i Bogu se molija.

Nikad ninega ni ufendija.

Kadi kodar je moga, svaken je pomoga,

na svoje veselje i sriću dragega Boga.

Srićan sam

ča svaki nacionalno osvišteni Istrijan zna

da ste se kujena

i da ni tako kako ste Vi, moj gospodine,

šporko pensa.

Svoji na svojen

od vajka smo želili biti.

Tuje gospodare

nikad nismo želili imati,

po svitu smo morali bižati

da bi glavu mogli škapulati.

I još ništo ću Vas zamoliti

škodu u našem vrtlu

nan nemojte nikad delati,

kunfine i zide u naših korti

nan nemojte zidati,

naše žirje nan nemojte ticati i

– vidit ćete –

vajka ćete naš preteja biti

i z bukalete z nami istrijansko vino piti.

I, još samo to da znate,

pravi Istrijan,

da se dobro kapimo,

od vajka Hrvat je bija

i za vajka to će ustati.

Zbog svega tega Vas molin,

nemojte me nikad više takove štupidece

– Ča ste vi Istrijani, pitati.

A vni ča su zabili od kuda su,

čigovi su i kako su se nikad zvali,

neka he sram bude

i neka h vragu gredu, 

a Bog neka njin grihe nikad ne oprosti.

Voljenoj hrvackoj Istri z ljubavlju i nacionalnim ponosom.

Za one koji imaju poteškoća sa razumijevanjem čakavskog izričaja sažetak:

Što su Istrijani?

Istrijani  su strpljivi,  škrbni i radišni ljudi, koji se brinu za svoju obitelj, koji nedjeljom idu na misu Bogu se pomoliti, koji nikoga nikada ne bi uvrijedili i koji će uvijek rado svakome pomoći.

Istrijan je uvijek želio biti svoj na svome, ali je morao tuđe gospodare služiti i po svijetu bježati da bi  glavu uspio sačuvati.

I zato Istrijan ne voli kada mu drugi u njegovu dvorištu zidove grade i štetu u vrtu rade, i oni  koji se toga drže uvijek će prijatelji biti i s njima  će rado bukaletu vina popiti.

I da se razumijemo, od uvijek je Istrijan Hrvat bio i Hrvat će ostati, a oni koji su  zaboravili  čiji su i kako su se nekada zvali, neka se srame i neka im dragi Bog grijehe oprosti.

Lili Benčik/hrvatskepravice


Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s