HRVATSKE PRAVICE

U glasilu vojvođanskih Hrvata „Hrvatska riječ“ izašli su podaci iz udžbenika gramatike srpskog jezika za osmi razred osnovne škole u kojem tvrde da ne postoji hrvatski jezik, već da je to srpski jezik!?

http://www.hrvatskarijec.rs/vijest/6612/S-politike-na-r(ij)eci/

Nastavlja se velikosrpska agresivna politika negiranja hrvatskog jezika a time i hrvatskog naroda, jer po njihovim „ stručnjacima“ jezikoslovcima slavenski jezici razvrstavaju u tri skupine – istočnoslavensku, zapadnoslavensku i južnoslavensku skupinu. Navodi se da južnoslavenskoj skupini pripadaju srpski, slovenski, makedonski i bugarski jezik, a da Hrvati, Bošnjaci, i neki Crnogorci srpski jezik nazivaju hrvatski, bosanski, bošnjački i crnogorski. Time se negira postojanje hrvatskoga jezika. Ovaj udžbenik je odobrio Zavod za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja, . pa je  time potvrđeno da je to službeni stav Vlade RS.

Tako  je velikosrpska politika uvelike ušla u lingvističku znanost, naslanjajući se  na  politiku Ilije Garašanina i njegova Načertanija iz 1844. godine koji je prvi službeni dokument velikosrpske politike u kojem se tvrdi da su  Hrvati samo pokatoličeni Srbi i na  Vuka Stefanovića Karadžića, koji je negirao hrvatski narod, a obilno se koristio hrvatskim rječnicima  i leksikografijom  pri pisanju Rečnika srpskog jezika

Kakvi su to znanstvenici koji su odobrili taj udžbenik?

U Hrvatskoj svaki  sasvim prosječno obrazovan čovjek zna tko je napisao prvu gramatiku hrvatskog jezika još davne 1604 godine!

 Isusovac Bartol Kašić rođen u  Pagu  1575.godine, dok su Srbi već dva stoljeća grcali  pod Turskom vlasti!   Nisu ni znali kojim jezikom govore dok se nije pojavio Vuk Stefanović Karadžić sa svojim Srpskim rečnikom 1818.godine.

Na dalje svaki prosječno obrazovan čovjek čuo je za Bašćansku ploču, a mnogi su je i vidjeli,  original koji se nalazi  u zgradi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, ili  repliku koja se nalazi u  crkvi sv. Lucije u Jurandvoru pored Baške na otoku Krku.

Hrvati su razvijali svoj jezik i kulturu vezanu uz jezik kroz 5 stoljeća koje su Srbi proveli pod turskom vlasti i bili turski vazali! Još se nisu ni oslobodili turskog jarma, a već su razradili velikosrpsku ideologiju kao motiv i politiku otimanja tuđe zemlje, jezika i kulture.

To je ustvari kompleks niže vrijednosti kod srpskog naroda, koji je uzrokovan turskom vladavinom, pod kojom se nisu mogli razvijati kao narod, nisu mogli razvijati ni jezik, ni pismenost, osim u samostanima, pa posežu  za tuđim  da nadoknade taj gubitak.

Hrvati su dolaskom na sadašnje prostore prihvatili kršćanstvo, prihvatili su pored hrvatskog jezika latinski jezik i  srednjoeuropsku kulturu.

Postoje materijalni dokazi hrvatskog jezika i pisma, pa moram primijetiti da je veoma čudno i znakovito neznanje i nepoznavanje povijesnih činjenica  od strane srpskih znanstvenika povjesničara i jezikoslovaca;

1.Bašćanska ploča

Jedan od najstarijih hrvatskih spomenika kulture je Bašćanska ploča, iz 1100 godine nađena na otoku Krku, na kojoj je isklesan  natpis na  hrvatsko – čakavskom jeziku s elementima liturgijskog crkvenoslavenskog jezika, a pismo je hrvatsko glagoljičko. Njena važnost je u tome što u njenom trećem retku imamo zapis “Zvonimir, kralj hrvatski”.

 Postoje i stariji dokumenti na latinskom jeziku, koji spominju hrvatsko ime, Bašćanska ploča je najstariji poznati dokument u kojem je hrvatsko ime upisan hrvatskim jezikom, i štoviše, hrvatskim glagoljičkim pismom.

2. Istarski razvod

Istarski razvod je  najstariji dokument pisan na njemačkom , latinskom i  hrvatskom jeziku: Pisan od 1275 do 1325.godine  a napisao ga je u originalu hrvatskim jezikom pop Mikula iz Gologorice. Riječ je o pravnom dokumentu, pisanom glagoljicom, koji je pisan godinama na terenu, a radilo se o točnom razgraničenju  posjeda između susjednih komuna,  njiva, oranica i šuma u kojem se hrvatski jezik naziva hrvackim i to više od 20 puta. Danas su sačuvana samo dva prijepisa iz 16. stoljeća nađena u Momjanu i Kršanu.

Prijepis iz Kršana pisan je 1502. godine, čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a napisao ga je Levac Križanić. 

Razvod je znamenit i po tome što se hrvatski jezik naziva “hrvackim”:

„i hrvatski je notar tim zgodama redovito zabilježio i činjenicu, da o svemu tome „i ednoi i drugoi strani pisaše listi jezikom latinskim i hrvackim a gospoda sebe shraniše ezikom nemškim“.  Ovakva formulacija s neznatnim varijantama, ali uvijek spominjući sva tri jezika u kojima su pisane te »listi«, ponavlja se nekoliko puta u tekstu Razvoda.  Hrvatski original završava izjavom notara: „ … i tako esam verno, pravo, po zapovedi pisal, ne priložeć ni odložeć komu zmutilo pravdu jazikom hrvachim kako se uzdrži v oriinali edne i druge strane, po imenu niže pisanih nodari“.

 Istarski razvod, Studija i tekst, Čakavski sabor, Pula, 1978, str. 223.

3.Povaljska listina

Povaljska listina posjedovna je isprava benediktinskoga samostana sv. Ivana Krstitelja u Povljima na otoku Braču, napisana na listu pergamene hrvatskom ćirilicom -bosančicom 1. prosinca 1250. godine. Danas se čuva u Župnome uredu u Pučišćima na Braču, kamo je dospjela s arhivom povaljskoga samostana, što su ga sa sobom u Pučišća kao svoje novo obitavalište donijeli posljednji povaljski redovnici u 19. stoljeću. To je jedan od najstarijih hrvatskih jezičnih i kulturnopovijesnih spomenika, koji nam svojim opsegom i sadržajem posredno pruža niz zanimljivih uvida u razne životne aspekte prostora i vremena u kojemu je nastala te je vrijedan  izvor proučavanja raznih humanističkih znanosti.

4.Vinodolski zakon 

Vinodolski zakon napisan dana 6. siječnja 1288. godine u Novom (tada Novon Gradu) kojim se uređuju odnosi između knezova Krčkih, kao novih feudalnih gospodara Vinodola, s devet vinodolskih općina.

Naime darovnicom hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. Vinodol je 1225. potpao pod vlast krčke vlastele. Slobodni seljaci nisu željeli postati kmetovi, pa dolazi do sukoba koji su trajali  sve do 1288. kada su Vinodolčani priznali vlast otočkih knezova, a ovi su im odlučili priznati neka prava. U Zakoniku je opširno razrađeno krivično pravo sa sustavom globa, kazni, feudalnih davanja, izgledom suda te međusobnih prava i obveza seljaka i knezova. Normirao je baštinsko pravo i propisao kazne za

vjeta za razvoj nacionalnog života. Ideolozi hrvatske Moderne bili su Milivoj Dežman Ivanov (1873 – 1940) i Milan Marjanović (1879 – 1955). Razdoblje moderne dalo je i niz pjesnika koji su se afirmirali već u prvom nastupu:

Milan Begović (1876 – 1948), krađe, uvrede, ozljede i ubojstva. U člancima 18, 27 i 56 donesene su i zakonske odredbe o pravima ženâ, o njihovoj osobnoj i moralnoj zaštiti. Po jedan primjerak prijepisa pohranjen je u svakom od sjedišta 9 vinodolskih općina(Grobnik, Trsat, Bakar, Hreljin, Drivenik, Grižane, Bribir, Novi, Ledenice) 

To je najstariji zakonski tekst na hrvat­skom jeziku i najstariji zakonski spomenik slavenskog juga (u slavenskom svijetu starija je samo Ruska pravda). Napi­san je glagoljicom.

Vinodolski zakon je neiscrpno vrelo podataka o životu ljudi, o organizaciji i dostignutom stupnju društvenog razvoja na području Vinodola i Hrvatske krajem 13. stoljeća. Izuzetna vrijednost dokumenta je i to što je narod na vlastitom jeziku, posredstvom svojih predstavnika popisao svoje pravne običaje.

Akademik Petar Strčić je Bašćansku ploču i Vinodolski zakon nazivao krsnim listom i domovnicom Hrvata; oba spomenika pisana su hrvatskim jezikom, hrvatskim pismom (hrvatskom ili uglatom glagoljicom)

Nakon nespornih povijesnih dokaza o postojanju hrvatskog jezika, postoje dokazi iz književnosti na hrvatskom jeziku.

U srednjem vijeku jezik plemstva, Crkve i vladajuće oligarhije bio je latinski. Međutim u obespravljenom narodu zbog feudalnog društvenog uređenje govorilo se hrvatskim jezikom i to sa tri narječja, ovisno o pokrajini. Čakavski  kao najstariji dijalekt u Istri i Primorju, Kajkavski u Zagorju i Štokavski u Slavoniji i Dalmaciji.

Hrvatski jezikoslovci

1. Faust Vrančić

Faust Vrančić (Šibenik, 1551. – Padova, 1617.) rođen je u Šibeniku, a školovao se u Padovi, Beču, Veneciji i Rimu. Zaredio se kad mu je umrla žena i ubrzo nakon ređenja postao biskupom. Nakon odlaska iz Ugarske nastanio se u Italiji. Umro je u Veneciji, a pokopan je u Prvić Luci kod Šibenika. Interesirali su ga   tehnika i  humanističke znanosti. U djelu Novi strojevi (1595.) opisao je nekoliko tehničkih izuma. Poznati su mu tekstovi Nova logika i Kršćansko ćudoređe (1616.). Autor je nabožne knjige Život nikoliko izabranih divic (1606.) i jednoga članka o slavenskim narodima.

Najvažnije mu je djelo Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae (1595.), u prijevodu: Rječnik pet najuglednijih europskih jezika. Rječnik je posvećen Španjolcu Alfonsu Carrillu, provincijalu austrijske isusovačke provincije. Knjiga je mali kvart-format, ima 6 predgovornih stranica i 128 stranica rječnika,  hrvatskih riječi ima oko 3800. Na posljednjih šest stranica donosi na pet jezika tekstove Deset Božjih zapovijedi, Vjerovanja, Očenaša i Zdravomarije.

To se djelo može smatrati pravim početkom hrvatske leksikografije. Iako je hrvatski stupac (dalmaticae) na četvrtome mjestu, rječnik je važan za proučavanje hrvatskoga jezika Vrančićeva doba.

2.Bartol Kašić

 Bartol Kašić (Pag, 1575. – Rim, 1650.) postaje 1590. g. pitomac Ilirskoga kolegija, a 1595. stupa u isusovački novicijat. Godine 1598. imenovan je učiteljem gramatike u isusovačkome Rimskom kolegiju. Za svećenika je zaređen 11. ožujka 1606., a mladu misu služio je  12. ožujka iste godine. U prvu dubrovačku misiju polazi 1609., a ostaje do 1612. U Dubrovniku propovijeda, poučava djecu početcima gramatike, angažiran je tijekom korizme kao ispovjednik. Godine 1612. papa ga šalje na misijsko putovanje u krajeve pod turskome vlašću (Bosna, smederevski sandžakat, Beograd, Srijem, Vukovar, Osijek). Ispovjednikom u Loretu postaje 1614. i na toj dužnosti ostaje  sve do 1618. godine. U toj godini polazi na drugo misijsko putovanje (Osijek, Valpovo, Beograd, Srijem, Temišvar). Od 1620. do 1633. boravi u Dubrovniku. Od 1634. nalazimo ga opet na dužnosti ispovjednika u Loretu. U Rim stiže 1635., gdje i umire 1650. g. Pokopan je u crkvi sv. Ignacija.

Pisac prve hrvatske gramatike Institutiones linguae Illyricae (1604.)

Gramatiku Institutiones linguae Illyricae ( Osnove ilirskog jezika) napisao je Kašić 1604. kao mladi učitelj gramatike u isusovačkome Rimskom kolegiju, a po naredbi generala reda Klaudija Aquavive.
Naziv jezika ilirski, koji figurira u naslovu, uobičajen u ono vrijeme, a preuzet iz antičke latinske tradicije, činio se Kašićevim poglavarima preciznim kada je trebalo imenovati narode i njihov jezik na širokome južnoslavenskom prostoru, u nevjerničkim krajevima, kamo se upućuju isusovački misionari, za koje se osniva Ilirska akademija i piše gramatika jezika koji se isto tako mora zvati ilirski.

3.Pavao Ritter Vitezović

Pavao Ritter Vitezović (Senj, 1652.– Beč, 1713.) školovao se u Senju i u zagrebačkoj isusovačkoj gimnaziji, gdje mu je predavao J. Habdelić, a 1670. otišao je u Rim, gdje se upoznao s I. Lučićem. Svojim je povijesnim, književnim i grafičkim radovima obilježio zadnja tri desetljeća sedamnaestoga stoljeća u kontinentalnoj Hrvatskoj. Potaknuo je rad Zemaljske tiskare u Zagrebu, zaslužan je za kupovanje Valvasorove biblioteke, koja je u temeljima kasnije osnovane Metropolitanske knjižnice zagrebačkoga Kaptola.

Lexicon Latino–Illyricum (rukopisni rječnik) svezak je od 566 listova, formata 21 x 66. Tekst je rječnika, uključujući i mnoštvo dodataka na marginama, uredno pisan i teče od lista 2 do 527.

Prema Vitezovićevu svjedočenju, postojao je i prvi dio rječnika, hrvatsko-latinski u dva sveska. U izradi Lexicona, Vitezovića vodi briga za izvornost hrvatskoga jezika. Svojim rječnicima kanio je ponuditi leksički fond ilirskoga jezika.

Zalagao se da osnova hrvatskog pravopisa bude fonetska tj. da svaki glas ima svoje, uvijek jednako, slovo. I to više od 100 godina prije Vuka, pa je lako zaključiti od kuda Vuku to rješenje. Predlagao je i uporabu dijakritičkih znakova u hrvatskom pravopisu i tako bio ispred svog vremena. Pokazalo se da je svojim radom bio preteča Ilirskog preporoda

Naziv ilirsk je sinonim za slovinski, odnosno hrvatski. Taj naziv označuje tronarječnost hrvatskog jezika,  pa su u rječniku sustavno uvrštavane leksičke potvrde iz svih triju hrvatskih narječja: čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga. 

4. Josip Voltić

Josip Voltić (Voltiggi) (Tinjan, 1750. – Beč, 1825.) istarski je odnosno  hrvatski  jezikoslovac. Diplomirao je pravo u Beču, gdje je i živio najveći dio života. Radio je različite poslove, a njegov je jezikoslovni i prevoditeljski rad podupirao mecena barun Carnea-Steffaneo, kojega je podučavao hrvatskomu jeziku. Pred kraj života bio je u nemilosti vlasti. Objavio je naime epistolarni zbornik Bečka pisma (Lettere viennnesi, 1789.godine. u kojem kritički promišlja o potrebnim reformama države i društva. Ništa čudno, jer  to niti jedna Vlast ni dan danas ne voli.

 Ričoslovnik iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika(1803.)

Voltićevo je glavno djelo , koji sadržava latinski predgovor, gramatiku hrvatskoga jezika i trojezični rječnik. U rječniku polazni je jezik hrvatski, a talijanski i njemački odredišni su jezici. Autor se služi tzv. slavonskom grafijom, ali donose riječi iz svih triju narječja čakavskom, kajkavskom i štokavskom.

5.Antun Mihanović

Antun Mihanović (Zagreb, 1796. – Novi Dvori kraj Klanjca, 1861.) hrvatski je pisac i političar. Filozofiju i pravo studirao je na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu. Kao pravnik radio je 1813. pri Banskome stolu u Zagrebu, 1815. – 1821. bio je vojni sudac, pretežito u Italiji, potom upravni činovnik u Rijeci, a 1836. – 1858. radio je u austrijskoj diplomatskoj službi (u Beogradu, Solunu, Smirni, Carigradu, Bukureštu).

U Veneciji je 1818. g. pronašao jedan od rukopisa Gundulićeva Osmana te je objavio proglas Znanostih i narodnoga jezika prijateljom, u kojemu nastoji javnost potaknuti na izdavanje toga djela. Pisao je ljubavne i domoljubne pjesme. Dio njegove glasovite pjesme Horvatska domovina, koja je tiskana u Danici 1835., postao je hrvatskom himnom pod naslovom Lijepa naša. U slavistici je poznat po otkriću spomenika rane slavenske pismenosti (Zografsko evanđelje, Mihanovićev odlomak apostola). Autor je brošure Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku (1815.), koja idejno prethodi ilirskomu preporodu.

 Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku (1815.)

Jedini primjerak prvoga izdanja knjižice Reč domovini čuva se u zagrebačkoj Metropolitanskoj knjižnici (MR 1171), a izdana je u Akademijinoj Građi za povijest književnosti hrvatske 12 iz 1933. godine.

6. Ivan Kukuljević Sakcinski

Ivan Kukuljević Sakcinski (Varaždin, 1816.‒ Puhakovec -Hrvatsko zagorje, 1889.) gimnaziju je završio u rodnome Varaždinu, a filozofiju studirao u Zagrebu. Prekinuvši studij, odlučio se za vojnički poziv te polazio kadetsku školu u Kremsu. Tijekom školovanja počeo se baviti književnim radom na njemačkome jeziku. Premda je mlad postao časnik u Beču, upoznavši se s Gajem, postao je oduševljeni ilirac, tako da je brzo napustio časničku službu kako bi se vratio u Hrvatsku i uključio u politički život, boreći se protiv mađarizacije i cenzure.

Godine 1842. u članku Die Nationalität in Kroatien und Slavonien (Luna, br. 77–78) iznio je svoj politički program, čije su temeljne točke:

• uvođenje narodnoga jezika u javni život,
• osnivanje hrvatske vlade neovisne o ugarskoj,
• prosvjećivanje „ilirskoga” naroda i zaštita hrvatskih prava i narodnosti.

Taj je politički program izrekao na zasjedanju Hrvatskoga sabora 2. V. 1843. u znamenitome govoru na hrvatskome jeziku, koji se drži prekretnicom u povijesti razvoja hrvatske nacionalne svijesti (M. Kurelac). Na Kukuljevićev prijedlog Hrvatski je sabor 1847. donio zaključak o uvođenju hrvatskoga jezika kao službenoga jezika. Od 1851. pa do 1858. Kukuljević je bio predsjednik Matice ilirske. Godine 1863. utemeljio je Samostalnu narodnu stranku i pokrenuo stranački list Domobran. Gotovo trinaest godina poslije (1876.) bio je prvi predsjednik Matice hrvatske. Na toj je dužnosti ostao do svoje smrti.

Hrvatska književnost

Najznačajniji predstavnik srednjevjekovnog  razdoblja svakako je Marko Marulić (1450 – 1524). Njegovo najvažnije djelo je epski spjev “Judita” napisana 1501.

U razdoblju renesanse javlja se Marin Držić (1508 – 1567), svestrano nadaren dramski pisac, prvenstveno komediograf sa svojim remek-djelom Dundo Maroje.

Razdoblje reformacije zahvaća Hrvatsku samo periferno, a poznatiji predstavnik te faze je Istranin Matija Vlačić ili Flacius Illyricus, koji se rodi u Labinu 1520 godine, a umro u Frankfurtu 1575.godine.

Književnost baroka obilježava Dubrovčanin Ivan Gundulić (1589 – 1638) epovima “Osman” i “Dubravka“. Od poznatijih književnika toga razdoblja ubrajamo    još i Andriju Kačića Miošića (1704 – 1760), Adama Baltazara Krčelića (1715 – 1778), te svakako  učenjaka, filozofa i pisca Ruđera Boškovića (1711-1787).

Novija književnost započinje razdobljem ilirizma i književnim krugom okupljenim oko Ljudevita Gaja (1809 – 1872). Kao pisci poetski vrjednijih djela istakli su se Ivan Mažuranić (1814 – 1890) svojom poemom “Smrt Smail-age Čengića” i dopunom Gundulićeva epa “Osmana”, te Stanko Vraz i Petar Preradović (1818 – 1872).

Godine 1867. osniva se Jugoslavenska (danas Hrvatska) akademija znanosti i umjetnosti, a 1874. i Sveučilište. Centralna je književna ličnost tog vremena August Šenoa (1838 – 1881), koji je u prvom redu tvorac hrvatskog povijesnog i društvenog romana i pripovijetke, ali i književni i kazališni kritičar, feljtonist, pjesnik i dramatičar, te urednik književnog časopisa “Vijenac“.

Razdoblje realizma počinje nakon Šenoine smrti. Veliki pjesnik ovog razdoblja je Silvije Strahimir Kranjčević (1865 – 1908), koji je u nekoliko svojih najboljih pjesama dao najzreliji poetski dokument svog vremena, djelujući svojom poezijom na mnoge pjesnike 20 stoljeća.

Njegova pjesma Moj dom izražava duboku patnju zbog izbivanja iz Domovine:

 Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I… gutam svoju bol!

Ostali književnici djeluju pretežito na regionalnoj osnovi, pa se tako izdvajaju:

• Eugen Kumičić (1850 – 1904), pisac Istre, Zagreba i hrvatske prošlosti; Začuđeni svatovi
• Ante Kovačić (1854 – 1889), pisac Hrvatskog zagorja i oštar kritičar zagrebačkih prilika, čije je djelo “U registraturi” najvrijednije djelo hrvatskog realizma.
• iz Hrvatskog zagorja je i Ksaver Šandor Gjalski (1854 – 1935)
• Vjenceslav Novak (1859 – 1905) u svojim je djelima opisivao Zagreb i Prag, ali i propadajuće senjske patricije (“Posljednji Stipančići“).
• slavonsku ravnicu i šumu opisivao je Josip Kozarac (1858 – 1906).

• Hrvatska Moderna obilježena je preobražajem u vrijeme još uvijek neriješenih minimalnih političkih u
• Dragutin Domjanić (1875 – 1933),
• Vladimir Vidrić (1875 – 1909).
• Ivo Vojnović,
• Josip Kosor,
• Janko Polić Kamov,
• Antun Gustav Matoš (1873 – 1914).

Tijekom ratnog vihora na hrvatsku književnu scenu stupa nova generacija književnika, koji predvode razdoblje hrvatske suvremene književnosti. Radi se o velikim imenima hrvatske književnosti:

• Miroslav Krleža,
• Tin Ujević (1891 – 1955),
• Antun Branko Šimić (1898 – 1925),
• Gustav Krklec,
• Dobriša Cesarić,
• Dragutin Tadijanović,
• Ivan Goran Kovačić,
• Vjekoslav Kaleb,
• Ranko Marinković,
• Petar Šegedin.

I što reći Srpskim znanstvenicima nakon ovih dokaza o postojanju Hrvata i hrvatskog jezika još od 11 stoljeća?

Podčinili su se mitomanskoj velikosrpskoj ideologiji i time si onemogućili znanstveni pristup i znanstveno  promišljanje.

Nastavlja se

Lili Benčik/hrvatskepravice