SPC politika manipulacija i laži


1.dio

Blog “Upoznaj pravoslavlje – pravoslavna vjera i duhovnost na hrvatskom jeziku”

Mrzi li SPC Hrvate ili jedna reakcija na „slučaj Stepinac“

30.listopada 2017.godine

Prošlog tjedna je na katoličkom blogu Exsultet objavljen članak, reakcija na nedavne izjave Njegove Svetosti gospodina Irineja, patrijarha šeste kanonske patrijaršije jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Članak Zašto Irineju smeta Stepinac? prenio je i popularni katolički portal bitno.net, doduše u skraćenoj i ublaženoj verziji: Zašto srpskom patrijarhu Irineju smeta Stepinac? Pošto je u tom članku iznesen niz teških riječi i optužbi na račun patrijarha, kojeg se naziva lažljivcem i klevetnikom, te cijele SPC, i pošto je isti rezultirao gomilom prostačkih, vulgarnih, grešnih, agresivnih i svetogrdnih komentara katoličkih čitatelja, red je da autorici i njenim istomišljenicima objasnimo neke stvari.

Uglavnom, sažetak članka je sljedeći: izbio je Drugi svjetski rat, u njemu je nastao progon Srba, u tom progonu je zagrebački nadbiskup Stepinac reagirao kršćanski i zaštitnički, spašavajući Srbe, međutim, današnja SPC, usprkos povijesnim dokazima, kleveće Stepinca i laže o njemu, zaustavlja njegovu kanonizaciju, a sve zato jer mrzi Hrvate i radi na uspostavi Velike Srbije u sprezi sa Šešeljem i srpskim političarima.

Što se tiče famoznog „zaustavljanja kanonizacije“, termina koji se neprekidno papagajski ponavlja u medijima, ne razumijem u čemu je to SPC „zaustavila kanonizaciju“? Po samom nauku Katoličke Crkve Stepinac je već svet (ne postoji suštinska razlika između sveca i blaženika u katolicizmu – blaženik je isto svetac, samo lokalni), te je i SPC konstantno do sada ponavljala kako je ta kanonizacija isključivo u nadležnosti Katoličke Crkve, i da će primiti odluku, kakva god bila, što je i razumljivo, jer tako i tako nitko u pravoslavlju ne štuje katoličke svece. Kakvo „zaustavljanje kanonizacije“? Zar je SPC vezala ruke papi, okovala ga u lance, okupirala Vatikan? Ako netko ima problem s ovime, tada je prava adresa za njega isključivo Rim, a ne beogradska patrijaršija.

Pravoslavni biskupi su više puta javno isticali u intervjuima kako im je poznato da Stepinac ima izvjesne zasluge u spašavanju pojedinaca i grupa, kako komunistička presuda ne može biti temelj za razgovor o njemu, kako treba biti oprezan kada se govori o njemu, jer se radi o složenoj osobi u složenom vremenu, koja je jednom dijelu ljudi bila spasitelj. Sve te izjave pojedinih predstavnika srpskog episkopata su dostupne i na internetu, i na kraju krajeva, SPC je i pristala ući u mješovitu komisiju, saslušati katoličku stranu, i eto, rezultate te komisije čekamo, pošto ne znamo ni kako su tekle rasprave, ni što je u njima zaključeno. Međutim, mediji se i nisu baš pretrgli da te izjave pravoslavne strane prenesu, tako da se konstruirao dojam u javnosti kako pravoslavnu stranu baš briga za osjećaje i argumente katolika.

Ako srpskoj, pravoslavnoj strani nisu nepoznati svi ovi detalji, i ukoliko priznaje složenost i ličnosti i vremena, onda se, naravno, postavlja pitanje koji je to crimen Stepinca, gledano iz srpskog kuta? Odgovor je jasan: Nezavisna Država Hrvatska – NDH. Naime, Hrvati često zaboravljaju da srpski narod ima jedno specifično iskustvo NDH, a to je iskustvo genocida. Za razliku od današnje Republike Hrvatske, koja je višestranačka demokracija, koja priznaje manjine, i koja je partner SPC u pastoralnom, kulturnom i karitativnom djelovanju, te ima s njom i potpisane ugovore (suprotno lažima da SPC ne priznaje RH – temeljni uvjet za sklapanje ugovora je valjda uzajamno priznanje stranki), NDH je bila totalitarna isključiva država, koja se nije ograničavala samo na hrvatskoj nezavisnosti, već je željela postići etnički čistu Hrvatsku. Zato je proveden genocid nad Židovima, Romima, i Srbima, ali su likvidirane i političke stranke, politički nepoćudni Hrvati, te neke vjerske zajednice poput Hrvatske Starokatoličke Crkve. Naravno, žestoko su stradali Srbi, njih nešto više od dva milijuna po procjeni SPC (brojka od 1 900 000 je iz 1931.g., i za vrijeme rata nije bila aktualna). Tu se dakle radilo da se sustavnim ubijanjem, protjerivanjem i prevođenjem na druge vjere (uglavnom katolicizam, iako je bilo i primjera prihvaćanja protestantizma i islama), kao i potpunim brisanjem višestoljetne kulturne prisutnosti Srba, pravoslavlja i SPC na teritoriju Hrvatske, Bosne i Srijema, posve iskorijeni dvomilijunski narod. Zabranjena je bila ćirilica čak i u privatnoj upotrebi (!), rušene su crkve, harana groblja, neprocjenjiva kulturna i pisana baština ovog naroda je otišla u nepovrat.

Tako npr., kada je komunistička vlast ušla u Zagreb, Stepinac je još godinu dana bio slobodan čovjek, javno napadao komuniste, sastančio s njima, pojavljivao se čak u VIP loži na partizanskim mimohodima, rame uz rame s Bakarićem i sovjetskim generalima, da bi mu tek nakon toga bilo priređeno suđenje – kakvo takvo, ali suđenje. Izrečenu kaznu nije ni odslužio, jer mu je tamnovanje olakšano, a kasnije i pretvoreno u kućni pritvor. Za razliku od njega, srpski episkopat je bio bez suđenja, bez saslušanja, odmah po uspostavi NDH, što ubijen, što protjeran. Ubijeni su episkopi Sava, Platon i Petar, uz mučenje i masakriranje; Platon je izvađen iznakažen iz rijeke Vrbasa, a drugoj dvojici se ni grob ne zna, vjerojatno počivaju negdje u nekoj jami na Velebitu. Kako bi katolici reagirali da je netko tako postupio s njihovim episkopatom? Ili sudbina Dositeja Zagrebačkog, koji je u starim danima pretvoren u invalida i stočnim vagonom deportiran u Srbiju. Jesu li pojedinci uopće svjesni što to znači pokušaj zatiranja jednog naroda, jedne kulture, jedne civilizacije, i to dvomilijunskog naroda?

Taj genocid je bio jedna od osnovnih stavki na kojima se zasnivala NDH, i zato je u očima Srba, kao naroda, ta tvorevina prvenstveno genocidna, te je svatko tko je u njoj sudjelovao, sudjelovao i u genocidu. U očima Srba, svatko tko je dao svoj doprinos egzistiranju NDH, dao je svoj doprinos egzistiranju genocida nad njima. Pogotovo se to odnosi na ljude na položajima, na ljude koji su imali vodstvenu ulogu u narodu, pa tako i na Stepinca, koji je od početka do kraja bio lojalan toj tvorevini.

I tu se uopće ne radi o tome je li on spašavao ljude ili nije – što znači spašavanje ljudi, pojedinaca i grupa, ako se istovremeno podupire tvorevina kojoj je taj genocid upisan u temeljne postulate? Spašavao je djecu, srpsku siročad? A tko je tu djecu učinio siročadi, tko im je oduzeo roditelje, kuće, braću, crkve, vjeru, sakramente, djetinjstvo? Oduzela im je NDH, kojoj je apsolutno lojalan bio upravo on.

Uostalom, što to znači „spašavati djecu“? Svakom zdravom čovjeku je pomaganje ugroženim ljudima, napose slabima i malenima, obveza već po savjesti i naravnom zakonu, bio kršćanin ili ne. Dan-danas imamo tisuće ljudi raznih uvjerenja, katolika, pravoslavaca, protestanata, muslimana, ateista i agnostika, koji volontiraju u ratnim zonama, u područjima gladi, nepogoda i epidemija, spašavajući djecu, i pritom često riskirajući više nego Stepinac tada. Tako da ja osobno ne vidim po kojoj osnovi bi pravoslavni trebali biti njemu zahvalni što je u nekoliko navrata spasio, kažu, skoro 30 000 ljudi, i na temelju toga zaboraviti njegovu potporu NDH koja je, ponavljam, pokušala izbrisati taj narod i tu Crkvu s lica zemlje, kao da nikada nisu ni postojali.

Okolnosti i motivi tog spašavanja su predmet različitih interpretacija. Dok katolici tvrde da je spašavao, mnoge srpske organizacije i povjesničari osporavaju to, tvrdeći da su unesrećenoj djeci mijenjani i vjera i narodnost, te je na taj način faktički dan legitimitet i završni pečat genocidu. Srbi svoju interpretaciju temelje na vlastitom iskustvu, na onome što su na svojoj koži proživjeli – zašto Hrvati misle da se hrvatska interpretacija mora silom nametnuti Srbima kontra njihovog iskustva?

Stepinac se pojavio i na otvaranju lažne „HPC“, koja je bila negacija i Srba i pravoslavlja, i tom prilikom se prenosi njegova izjava „a dok sam ja to predlagao (osnivanje HPC) nije valjalo“, što je izravno miješanje u život Pravoslavne Crkve.

Nakon svega toga se, bez imalo skrupula, Stepinca nazove, ni manje ni više, nego „zaštitnikom srpskog naroda“ (i bez volje tog naroda; valjda bi se i Srbe trebalo nešto pitati prije nego im se dodjeljuju „zaštitnici“), i nakon toga slijedi iščuđavanje zašto srpska strana daje katkad žestoke izjave. Razumijete li sada zašto?

Naravno, i u Katoličkoj Crkvi postoje inteligentni ljudi koji shvaćaju da ovakva, autentična NDH i svetac univerzalne Crkve, ne idu u jednoj rečenici, zato nije ni čudo, da paralelno sa širenjem njegovog kulta ide i žestoki revizionizam, koji se zapravo svodi na to da genocida u NDH nije ni bilo.

Krajnja računica: Stepinac svetošću opran od svake ljage, jer je spašavao pojedince i grupe ljudi, a to što je podupirao NDH izgladit će se tako što će se ovu rehabilitirati i amnestirati od svakog zla, Srbi nisu uopće stradavali, ako i jesu, radilo se pojedinačnim incidentima, i – pojeo vuk magare. Shvaćate li koje je to sipanje soli na ranu obiteljima koje u svojoj obiteljskoj memoriji nose traume iz tog razdoblja?

Tako da pravoslavni duhovnici imaju i pravo i obvezu da budu uz svoj narod, i da ga, ne samo štite sada, već i da njeguju sjećanje na njegovu prošlost. U tome je stvar, a ne da netko mrzi Hrvate i želi Veliku Srbiju. To je vrlo klevetnički napad na srpskog patrijarha.

Čovjek se u životu mora uživjeti u kožu drugoga, da bi razumio kako je drugome, što ga muči, a ne samo tjerati svoju verziju priče. Treba dozvoliti i drugome da kaže što ima, i da iznese svoje povijesno iskustvo. A ovakvi tekstovi sigurno ne doprinose uzajamnom razumijevanju.

Komentari:

hrvatskepraviceblog

20. SIJEČNJA 2022. U 07:08

Slučajno sam naišla na vaš blog, pa tako komentiram i stare tekstove. Pokazujete dozu objektivnosti, ali ipak i kod vas prevladava srpska mitomanija o genocidu Srba u NDH.

Sam termin genocid je neprimjeren, jer za proglasiti genocid su jasni kriteriji na svjetskoj razini.

Ne negiram zločine, ali treba ipak biti objektivan, ukoliko doista želite dijalog i čuti drugu stranu. Sa svake strane ima ekstrema, uvreda i ponižavanja, ali ako ćemo se držati principa objektivnosti onda nema preuveličavanja, ni umanjivanja.

Dakle brojka o dva milijuna Srba pobijenih u NDH, je totalno pretjerana i nedokazana. To i je dokaz vaše srpske mitomanije i laži.

Tu stvarno ne pokazujete ni malo objektivnosti.

Nakon sloma jugoslavenske vojske, Nijemci su 10.travnja 1941.godine ušli u Zagreb. Isti dan Eugen Kvaternik proglasio je NDH. Procjene sežu od 270.000 do 700.000 ubijenih, makar se ova zadnja brojka smatra pretjeranom pošto prelazi ukupan broj žrtava Drugog svjetskog rata na području cijele Jugoslavije koji je prema ispitivanju iz 1964. iznosio 597.323. Broj žrtava je vjerojatno negdje oko 300.000, isključujući i smrti uzrokovane partizanima, četnicima i savezničkim bombardiranjem. Broj Srba smanjio se u samoj Hrvatskoj sa 633.000 (1931.) na 543.795 (1948.), što je 89 205 žrtava. Bosna je imala 129.114 srpskih žrtava tijekom rata. U Beogradskom muzeju Holokausta skupljeno je 77.743 imena žrtava logora Jasenovca. Moderna hrvatska vlada ograđuje se od tih zločina i svakog travnja obilježava obljetnicu stradanja u Jasenovcu gdje se odaje počast žrtvama.

Nigdje milijunskih srpskih žrtava! Nebulozno!

Pokušaji lažnog prikazivanja broja stradalih Srba u NDH idu do broja od više 2 milijuna stradalih Srba.

Broj stradalih Srba na području Nezavisne Države Hrvatske tijekom Drugog svjetskog rata može se procijeniti usporedbom rezultata popisa stanovništva prije i poslije rata, 1931. i 1948. godine. NDH je postojala na području Hrvatske bez Baranje, cijele Bosne i Hercegovine te Srijema. Na tom je području 1931. godine popisano 1.790.000 Srba, a 1948. Srbima se izjasnilo 1.829.000. Za usporedbu sa stanjem prije rata, od tog broja treba odbiti Muslimane koji su se izjasnili kao Jugoslaveni, a dodati one koji su iselili u Vojvodinu ili inozemstvo; to daje 1.907.000 “pravih” Srba.

Da bi se dobio stvarni ratni gubitak (broj poginulih ili ubijenih), treba procijeniti koliko je Srba bilo uoči rata 1941. godine, koliko bi bio 1948. da nije bilo rata, te koliki je čisti demografski gubitak zbog smanjenog nataliteta i povećanog mortaliteta za vrijeme rata. Ta su demografska istraživanja krajem 1980-ih nezavisno jedan od drugog izvršili Vladimir Žerjavić i Bogoljub Kočović. Prvi procjenjuje broj žrtava na 335.000, a drugi na 370.000.

Vladimir Žerjavić 1995. godine iznosi procjenu o 322.000 ukupnih srpskih žrtvi s područja NDH, u čemu 82 tisuća pripadnika partizanskih i 23 tisuće pripadnika četničkih postrojbi, 25 tisuća umrlih od tifusa, 20 tisuća civila stradalih u njemačkom logoru Sajmište kod Zemuna i daljnjih 45 tisuća civila pobijenih od Nijemaca na drugim mjestima, 15 tisuća civila pobijenih od Talijana, 34 tisuće civila stradalih u borbama ustaša, četnika i partizana, 28 tisuća pobijenih na raznim mjestima, te 50 tisuća pobijenih u sustavu logora Jasenovac.

Ovi se rezultati dobro slažu s rezultatima popisa žrtava 1964. (cijela Jugoslavija) i 1997. (Jasenovac), te brojem žrtava koje daju izvještaji za razne regije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Pravoslavlje Hrvatska

21. SIJEČNJA 2022. U 11:51

Gdje sam ja to napisao da je bilo dva milijuna ubijenih Srba?

hrvatskepraviceblog

23. SIJEČNJA 2022. U 03:57

Jeli vi to ne znate što ste pisali?

Citiram: ”Naravno, žestoko su stradali Srbi, njih nešto više od dva milijuna po procjeni SPC ”

Nadalje opet citiram:” Jesu li pojedinci uopće svjesni što to znači pokušaj zatiranja jednog naroda, jedne kulture, jedne civilizacije, i to dvomilijunskog naroda?”

I naravno dodajem još jedan citat; ”Čovjek se u životu mora uživjeti u kožu drugoga, da bi razumio kako je drugome, što ga muči, a ne samo tjerati svoju verziju priče. Treba dozvoliti i drugome da kaže što ima, i da iznese svoje povijesno iskustvo.”

E sada bi bilo za očekivati da ćete biti parlamentarni i meni dopustiti da kažem što imam!

Osuđujete potporu Bl. Kardinala Stepinca NDH, a ne osuđujete SPC koja je stala uz Nedićevu Srbiju?

Pišete opet citiram: ”Tako da pravoslavni duhovnici imaju i pravo i obvezu da budu uz svoj narod, i da ga, ne samo štite sada, već i da njeguju sjećanje na njegovu prošlost.”

A zar tadašnji nadbiskup nije imao pravo i obvezu stati uz hrvatski narod da ga ne samo štiti, nego da ga podsjeća na njegova stradanja u Kraljevini Jugoslaviji? Zašto je hrvatski narod bježao iz Kraljevine Jugoslavije? Sigurno ne zato što mu je bilo dobro!

E sada o SPC u Nedićevoj Srbiji:

Odmah nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije travnja 1941. godine uspostavljena je Nedićeva Srbija ili Vlada Narodnog Spasa, marionetska i profašistička srbijanska država s generalom Milanom Nedićem na čelu. Visoka crkvena hijerarhija Srpske pravoslavne crkve, odmah se pošla dodvoravati nacistima da bi ispunili njihova očekivanja i želje. Okupacijske su se vlasti redovito susretale s najvišim strukturama svetosavske crkve. SPC je izrazila spremnost da u suradnji s nacistima rade na očuvanju reda i mira. Priopćenje Sv. Arhijerejskog Sinoda SPC iz srpnja 1941.:”Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti, i uticaće preko svojih organa na potpuno održavanje reda, mira i pokornosti.” Nacisti su ih nagradili za tu odanost, davši SPC-u povlastice. Od devet središta eparhija na području njemačko-talijanske okupacije, sve one su sačuvale crkvenu organizaciju.

Odmah po preuzimanju vlasti započelo je brzo i nesmiljeno provođenje rasističke politike protiv Židova i Roma. U vrlo kratkom su roku preuzeti rasistički zakoni (Nürnberški zakoni) i postupci iz nacističke Njemačke. Okupacijska je vlast u suradnji s vladom Milana Nedića, donijela brojne antižidovske zakone.

Tadašnje hijerarhija SPC nije nijednom prosvjedovala protiv tih zakona, niti da to spriječi ili barem ublaži provedbu. Jedna od prvih diskriminacijskih odredaba bilo je obilježavanje Židova žutom trakom, gdje je pisalo Jevrejin – Jude. Na snagu je stupila 19. travnja 1941., više od mjesec dana prije nego u NDH, gdje je stupila na snagu tek 21. svibnja, popraćena kritikom crkvenih struktura u Hrvata, poglavito kardinala Stepinca.

Znači da od strane tadašnje srpske crkvene hijerarhije nije uložen niti jedan protest, koji bi, ako ne u potpunosti spriječio donošenje tih zakona, onda barem ublažilo njihovu provedbu. Čini se da srpskim episkopima, oko nije progledalo, niti srce jače zalupalo, zbog brojnih nečovječnih čina, koji su se zbivali u njihovoj neposrednoj blizini, protiv njihovih sugrađana – Židova. Da su kojim slučajem učinili neke korake u spašavanju židovske populacije, onda zasigurno Beograd nikada ne bih postao već u lipnju 1942. godine ‘Judenfrei’, kako stoji u jednom od dokumenata odaslanom u Berlin.

Da parafraziram vaše riječi , jesu li ti pravoslavni episkopi, parohi ili već što su bili po hijerarhiji, uopće svjesni što to znači pokušaj zatiranja jednog naroda, jedne kulture, jedne civilizacije kao što je bila židovska?

Rasni zakoni u NDH naišli su na veliku kritiku od strane Katoličke crkvene hijerahije, prije svega zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, dok su se crkveni velikodostojnici u Srbiji vladali potpuno indiferentno na uvođenje ovih mjera.

Osim Nedića, s kojim je crkvena hijerarhija jako dobro surađivala, ipak puno veću potporu iste, uživao je Draža Mihailović, sveti ratnik ili nepogrešivi duhovni vođa srpskog naroda, kako mu i danas tepaju neki predstavnici Srpske pravoslavne crkve. Ideologija četničkog pokreta bila je jako dobro primljena od strane pravoslavnog svećenstva u toj mjeri, da se isto od samoga početka u potpunosti solidariziralo i identificiralo s tom politikom. Veliki broj pravoslavnog klera se priključio jedinicama Draže Mihailovića, obnašajući raznorazne dužnosti, od onih običnih službi, do visokih političkih i vojnih funkcija. Isto tako, brojni četnički komandanti su bili rado viđeni gosti kod najviših crkvenih struktura, gdje su dolazili po savjete i pomoć, kako se može vidjeti u arhivskoj građi. Upravo taj intiman odnos između klera i četničkog pokreta bio i glavni razlog, da četnička genocidnost nikada, niti u vrijeme Drugog svjetskog rata, a niti za vrijeme ovoga posljednjeg, nije naišla na osudu visokih crkvenih krugova, koji su četnike smatrali jedinim vjerodostojnim sredstvom u ostvarivanju velikosrpski ciljeva.

A tek četnički koljači koji su proglašeni svecima SPC-a?

Milorad ‘Maca’ Vukojičić i Slobodan Šiljak…

A kada spominjete riječ genocid izradite dobar filter. U Nedićevoj Srbiji pobijeno je 70.000 ljudi, što  u nacističkim koncentracijskim logorima i zatvorima na području Srbije, što  u odmazdama nad civilima u kojima su za jednog ubijenog njemačkog vojnika ubijali i do 100 građana. Više objektivnosti , molim lijepo!

Nastavlja se:

Lili Benčik/hrvatskepravice


Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s