Kada god je bilo najteže, Istrani su snažnom vjerom u zajedništvu sa svojim svećenstvom donosili hrabre odluke


Dragocjena propovijed biskupa Ivana Milovana o prošlosti i budućnosti Istre, koju je održao u rujnu 2011.godine na Trsatu, istarskim hodočasnicima

Istra, naš mili zavičaj.

„Volimo je dok smo u njoj, a vjerujem da nas sve obuzme ponos kad je pogled obuzme iz daleka. Tamo su naše obitelji, naše kuće, naši gradovi i sela sa svojim crkvama, naše livade, oranice i šume, naše more. Ipak, pokušajmo danas pogledati našu Istru očima vjere, njezinu povijest i sadašnjost, njezinu budućnost. Dovoljno smo hrabri i da se danas suočimo sa svime što ju je pokušavalo naružiti u njezinoj ljepoti, u njezinu ponosu….

Kad  god je netko želio ostvariti svoje ciljeve na štetu Hrvata u Istri, najprije je pokušao ubiti vjeru u ljudima, zatomiti glas Crkve? Nije li se domoljublje ubijalo zabranama hrvatskoga jezika pa čak i u liturgiji?

Još gore: nije li zbog čiste vjere i zdravoga hrvatstva ubijen naš brat, svećenik, blaženi Miroslav Bulešić ? Nisu li iz istih razloga pod zastavama različitih ideologija ponore istarske zemlje ispunila tjelesa pravednih muškaraca i žena kojima se do danas ne zna za grob?

Koliko je se samo puta pokušalo teritorijalno razdijeliti? Nije li se u Istri sustavno tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća nasrtalo upravo na temeljne vrednote, one kršćanske? Nije li se sustavno radilo na rušenju povjerenja naroda u Crkvu, koja ju je sa svojim pastirima, svećenicima i narodom nastojala očuvati? Pogledajmo otkud dolaze sve te ugroze.

Vjeru nastoje ubiti uvijek oni – pojedinačno ili organizirani – koji vjere nemaju.

To znači da su u njima ljubav i nada na umoru, kao i sve vrednote koje iz njih izviru: bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje. Samo oni kojima je pustoš u srcu mogu širiti mrtvilo. No, ne odustajemo, kao Crkva vjerujemo i dalje u njihovo obraćenje.

Kad bismo upali u beznađe, ne bismo bili dostojni zvati se kršćanima. Vjernički pogled na Istru, njezina čovjeka i Crkvu u njoj, ispred sviju zala koja su je zaticala i koja je zatiču, otkriva: čitavu našu domovinu Hrvatsku i našu Istru u njoj, našu Crkvu očuvali su ljudi vjere. Svaki put kad se vjeru u našem narodu pokušalo zatomiti, ona je rađala nove plodove.

 I nisu prestajali voljeti Crkvu. Vidim s ovoga mjesta da će nas održati oni kojima je ljubav nehinjena, koji prianjaju uz dobro, ljube se pravim bratoljubljem, poštuju jedni druge, u revnosti su hitri i gorljiva duha, vidim ih kako služe Gospodinu! Bore se protiv zla u nadi radosni, a u nevolji strpljivi. Blagoslivljaju svoje progonitelje! Dokle god je među nama onih koje ne zanosi ono što je visoko, a privlači što je ponizno točit će na Njegovu riječ vodu u glinene posude i bit će otvoreni čudesnome zahvatu Božjem! – poručio je biskup Ivan Milovan  s Trsata u propovijedi u rujnu 2011.godine, koju glavni katolički mediji, poput npr. Glasa Koncila, nisu prenijeli na svojim portalima.

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/vijesti/procitajte-cenzuriranu-propovijed-biskupa-milovana-na-trsatu-324140www.vecernji.hr

Rujan je mjesec odluka u Istri

8.rujna 1943.godine, kapitulirala je Italija,  23 godina nakon potpisa Rapalskog  ugovora, i  sporazuma između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, od  12. studenog 1920.godine  u Rapallu, gradiću blizu Genove u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima.

U te 23 godine istarski Hrvati prošli su  mnogobrojne progone, torture, kulturocid u kojem je spaljen Narodni dom u Puli sa oko 7 000 knjiga, spaljene, knjižnice, čitaonice i tiskare i zabranjen hrvatski jezik.

U tom razdoblju istarski seljaci su se pobunili na Proštini, protiv ugnjetavanja i terora, a Rudari u Labinu za radnička prava! Bile se to prve pobune protiv fašizma u Europi!

Nakon kapitulacije Italije istarski rodoljubi su u  Pazinu  13. rujna 1943.godine objavili  Proglas Istarski narode koji nije donio NOO za Istru, već  je tih dana  Ljubo Drndić samoinicijativno napisao u zgradi “questure”.  Proglas “Istarski narode” imao je snažan politički učinak na Istrane koji su nakon toga postali odlučniji u borbi protiv okupatora i za stvarno sjedinjenje Istre s Hrvatskom.

Danas priznaju da je proglas od 13. rujna 1943.godine  “Istarski narode”, djelo Ljube Drndića, a ne Okružnog NOO-a. Diminić o tomu piše: “Koliko se sjećam, na put u Istru krenuo sam 14. rujna 1943.godine u društvu s drugom Ljubom Drndićem, koji se zatekao ondje. On je iz Istre došao štampati velike proglase u kojima se objavljuje oslobođenje Istre s Hrvatskom i Jugoslavijom”.

https://www.glasistre.hr/istra/u-rujnu-prije-77-godina-u-gradu-nad-ponorom-pazincice-bilo-je-zivo-ljubo-drndic-proglas-istarski-narode-napisao-je-u-zgradi-questure-a-ne-danasnjeg-vrtica-665686

Tekst proglasa glasi u prvoj verziji bez NOO

ISTARSKI NARODE!

Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje. U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati !

Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Ne ćemo više nikad dozvoliti, da se našom sudbinom drugi poigrava.

RODOLJUBI ISTRE!

Talijanski garnizoni u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe sa naše rodne grude. Prvi put u našoj istoriji uzima narod kormilo u svoje ruke.

Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom.

ISTRANI!

Držimo čvrsto oružje u našim rukama! Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo svoji na svome.

Taj je Proglas  napisao i  pročitao Ljubo Drndić nakon što je Joakim Rakovac otvorio skup u Pazinu 13.rujna 1943.godine.

U odluci od 13. rujna 1943. godine se niti jednom rječju ne spominje Jugoslavija, iako  je predsjedavajući Joakim Rakovac bio član Komunističke partije, a član te partije je bio i Ljubo Drndić, koji je odluku napisao.

Potvrđeno je da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati.

Zanimljivo je da je Proglas upućen ISTRANIMA, a ne Istrijanima.( IDS-ovim)

Nakon što je Ljubo Drndić odnio Proglas i upoznao s njim KPH, u Istru su poslani Savo Vukelić, Jakov Blažević i Joža Skočilić da sve podrede  i organiziraju  po modelu Komunističke partije. Sazvan je novi narodni zbor za 25.i 26 rujna i nadopunjen je Drndićev Proglas.

Danas znamo ( a ja sam to stalno  tvrdila) da je proglas od 13. rujna 1943. godine “Istarski narode”, djelo Ljube Drndića, a ne Okružnog NOO-a.

Nakon općeg ustanka u Istri, koji nije bio pod nadzorom KPJ i  prihvaćanja odluka od 13. rujna 1943. godine, Ljubo Drndić  s proglasom  od 13. rujna i izvještajem Štaba hrvatsko-slovenskog odreda od 15. rujna 1943. krenuo je  preko Kastva u Hrvatsko primorje da bi te večeri stigao u oslobođenu Crikvenicu. Odmah je izvijestio vodeće ljude KPH o događajima i Istri.

Novi proglas narodu Istre bio je gotov 16. rujna! Tiskan je u obliku manjeg plakata u nakladi od 4000 primjeraka. Odmah je izlijepljen po Crikvenici i drugim mjestima Hrvatskog primorja. Specijalnim kuririma je nekoliko stotina primjeraka odmah upućeno i u Otočac.

“Koristeći se svim mogućim motoriziranim vezama žurili smo zatim iz Crikvenice da se što prije vratimo u Istru. Na Grobinštini sam prvi put sreo istarskog emigranta i poznatog komunista robijaša Dušana Diminića i obradovao se kad sam saznao da je upućen na rad u Istru. Zajedno smo krenuli prema Klani dijeleći usput proglase o sjedinjenju.

U Klani, koja postaje središte čitave Kastavštine, sretamo istarsku emigrantkinju i partijskog funkcionara Dinu Zlatić i poznatog narodnog borca Kastavštine Milana Jardasa,”

Dina Zlatić,  bila je predsjednik komunističke omladine u Istri. Dina Zlatić huškala je protiv Crkve i vjernika, a mnoge obitelji zavila je u crno, te je odgovorna za ubistva i nasilje nad vjernicima  u Istri.

Glavni štab NOV i PO Hrvatske donosi  odluku o osnivanju Operativnog štaba NOV Hrvatske za Istru. Za zapovjednika je imenovan Savo Vukelić, a za komesara Joža Skočilić. Operativni štab stigao je u Pazin 23. rujna 1943. godine. Nakon što se o odlukama Okružnog NOO za Istru od 13. rujna saznalo u Otočcu u kojemu se nalazio ZAVNOH i Glavni štab Hrvatske, 20. rujna 1943.godine sazvano je zasjedanje Predsjedništva i Izvršnog odbora ZAVNOH-a koji je, potvrđujući Odluku Okružnog NOO za Istru, donio Odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj. Nakon svog dolaska u Istru, Operativni štab se 23. rujna, u suradnji s partijskim rukovodstvom i Okružnim NOO-om, posebnim proglasom obratio narodu Istre, u kojem je istaknuto i slijedeće:

„Po ugledu na vašu braću u Hrvatskoj i cijeloj Jugoslaviji i Vi Istrani sami, svojom vlastitom snagom, oslobađate Vaš rodni kraj. Veliki su uspjesi koje ste do sada postigli. Vašom voljom Istra je priključena Hrvatskoj“

Kao prvi predstavnik ZAVNOH-a i CK KP Hrvatske Jakov Blažević je 25. i 26. rujna 1943.godine prisustvovao narodnom zboru u Pazinu, a sudjelovao je i u radu Istarskog sabora. Na njemu su istinski “predstavnici uskrsle Istre, njih više od sto pedeset radnika i seljaka, studenata i intelektualaca, svećenika i učitelja, komunista i narodnjaka, Hrvata i Talijana, odali počast svim palim borcima i zahvalnost NOV Hrvatske na ukazanoj pomoći da bi zatim s oduševljenjem pozdravili povijesni čin od 13. rujna1943.godine, o otcjepljenju Istre od Italije i sjedinjenju majci Hrvatskoj i Jugoslaviji«.

U proglasu Pokrajinskog NOO-a pozivali su se „svi Istrani“ da i dalje odlučno stupaju u partizanske redove, da sakupljaju pomoć za narodnu vojsku i da se odazovu upisivanju zajma koji je ZAVNOH bio raspisao radi pružanja efikasnije pomoći postradalima u NOB-u. Sa zasjedanja Istarskog sabora upućeni su pozdravi   narodnom predstavništvu Hrvatske ZAVNOH-u i vrhovnom komandantu NOV Jugoslavije drugu Titu«

A u Pazinu prilikom proslave srebrnog jubileja sjedinjenja, 28. rujna 1968, Vladimir Bakarić je rekao;”  Narodu Istre može zaista poslužiti “na ponos i diku” da je u svoje čete, bataljone i brigade, u svoju 43. diviziju i u druge vojne jedinice NOV i PO Jugoslavije uputio blizu 30 000 boraca, od kojih je više od 6 000 poginulo s puškom u ruci, dok su brojne tisuće Istrana pale kao žrtve precizno razrađenog nacifašističkog i kvislinškog sistema terora, mučenja i ubijanja.”

Tako je borba  istarskih rodoljuba, istinskih antifašista i istarskog svećenstva upravo zahvaljujući Ljubi Drndiću iskorištena u komunističkoj revoluciji, jer NOB nije bila samo borba za oslobođenje od fašizma i nacizma, već i borba za radikalni društveni preobražaj u totalitarno komunističko društveno uređenje.

Ti isti komunisti su nakon rata preuzeli fašističke metode obračuna sa neistomišljenicima i proganjali, mučili, zatvarali i ubijali istarske narodnjake i  svećenike, a prozvali su sami sebe „antifašistima“. Kojeg li licemjerstva?

Lili Benčik/hrvatskepravice


Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s