HRVATSKE PRAVICE

Uvod https://fb.watch/bc7RnAmMWW/

Dr. Robin Harris: Srbija vodi nemilosrdan i uspješan propagandni rat protiv Hrvatske, iz godine u godinu.

„Hrvatska je šutnja i dalje loša politika“

„Ostanu li Hrvati tihi, netko će drugi stvoriti buku koja se njima ne će svidjeti“ Upravo to je motiv pisanja ovog feljtona.

Hrvatska je šutnja i dalje loša politika

5.5  Rehabilitacija četničkog vođe Dragoljuba Draže Mihailovića

Viši sud u Beogradu 14.svibnja 2015.godine donio je odluku o rehabilitaciji četničkog vođe Draže Mihailovića. Sud je, usvojivši zahtjev za rehabilitaciju koji je 2006. podnio Mihailovićev unuk Vojislav Mihailović, poništio presudu tadašnje Federativne Narodne Republike Jugoslavije od 15. srpnja 1946. godine, kojom je Mihailović bio osuđen na smrt zbog izdaje, suradnje s fašističkim okupatorima i ratnih zločina, a dva dana kasnije strijeljan i tajno pokopan.

Rehabilitacija Mihailovića je kao rehabilitacija Hitlera ili Pavelića!?

Rehabilitacija Draže Mihailovića u biti je i posredna rehabilitacija svih četničkih zločina za vrijeme Domovinskog rata. Opće je poznata činjenica da su četničke postrojbe: “šešeljevci”, “Dušan Silni” i “Beli orlovi”, počinili stravične zločine u Tovarniku, Lovasu, Berku, Sotinu, Vukovaru, Ovčari, kao i na drugim područjima za vrijeme velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku.

Četničkome ideologu i vođi „đeneralu Draži Mihailoviću – Čiči“ podignut spomenik još davne 1992. godine u Vukovaru nakon okupacije i stravičnih ratnih zločina nad stanovnicima grada i okolnih sela. U to je vrijeme gradom u ulozi gradonačelnika upravljao današnji saborski zastupnik i predsjednik SDSS-a dr. Vojislav Stanimirović. Spomenik je napravljen u Beogradu 1991. godine i bio je prvi spomenik podignut četničkom zločincu nakon njegova pogubljenja 1946. te postavljen upravo u Vukovaru gdje je počinjen najveći ratni zločin u Domovinskom ratu, gdje se nakon pada grada 20. studenog 1991. orila pjesma: “Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate!“. Taj isti dan četnici s kokardama i vojnici tzv. JNA sa zvijezdama petokrakama na kapama na Ovčari su od 17 sati pa do jedan sat iza ponoći mučili i sustavno u egzekucijama ubijali više od dvije stotine ranjenika iz vukovarske bolnice. Više od pet tisuća branitelja i civila stradalo je u stravičnom razaranju grada Vukovara, a na tisuće ih je odvedeno u logore širom Srbije.

https://www.vecernji.hr/vijesti/mihailoviceva-rehabilitacija-opravdava-cetnicke-zlocine-u-rh-389016 – www.vecernji.hr

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji:

 „I to je završetak jednog procesa koji zapravo vodi reviziji čitavog Drugog svjetskog rata, tako da se Srbija odrekla svega što je bila neka europska vrijednost – mislim tu na antifašizam i tu tradiciju koji su sada potpuno poništeni. Ono što zapravo zabrinjava je to što Europa na to nije reagirala, a mi smo na to puno puta skretali pažnju. U Srbiji će to izazvati dosta reakcija manjina, prije svega muslimana i drugih koji su bili na udaru četničkih odmazdi za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i samih Srba. Tu je također vrlo duboko sjećanje na zločine protiv Srba koji su imali drugačija uvjerenja. A to će naravno imati odjeka i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, jer su se i ratovi devedesetih vodili pod četničkim zastavama i to će dosta komplicirati odnose među zemljama u regiji“

6. Svetosavski nacionalizam provodi se kroz  mitove o Jasenovcu   i Kosovu

Ako  analiziramo srpske dokumente koji su  uzrok  ogromne mržnje i povod za  genocidne zločine Srba prema susjednim narodima Hrvatima i Muslimanima:

• „Načertanije“ – 1844.  Ilije Garašanina,
• „Gorski vijenac“ – 1846. vladike crnogorskog Petra Petrovića  Njegoša,
• „Srbi svi i svuda“ – 1849.  Vuka Stefanovića Karadžića,
• „Homogena Srbija“ – 1941.  Stevana Moljevića,
• Valerijanova memoranduma 1941 Srpske pravoslavne crkve,
• Memorandum SANU I i II – 1986. i 2012,

dolazimo do zaključka da iza njih stoji SPC sa svojim „Mitom o Kosovu“. Postoji jedna zajednička nit koja povezuje sve ove dokumente, njihove autore i protagoniste sa SPC a to je  – svetosavski  nacionalizam. Svetosavski nacionalizam je desna politička ideologija koja predstavlja spoj srpskog nacionalizma i pravoslavnog klerikalizma.

Bitna poveznica  svetosavske ideologije je sintagma – jedan narod, jedne religije u jednoj državi.

 7. Jasenovački mit.

Jasenovac je opće poznato, malj koji Srbija i SPC drže nad glavama Hrvata.  Od kraja 2.svjetskog rata arhiva NDH je u Beogradu i Srbija je odbija ustupiti  Hrvatskoj.  (jedan dio nedavno ustupljen Izraelu)

Samim time jasna je manipulacija tom arhivom. Zato se mijenjao broj žrtava u Jasenovcu, od čak 1 200 000 , pa na 800 tisuća, pa na 700 tisuća , pa službeno na 83 tisuće,  a zadnja istraživanja prof. dr.sc. Nikole Elezovića i dr.sc. Nikole Banića, objavljenih u uglednom znanstvenom časopisu IEEE Asccess , utvrdili su 74 288 lažnih ili dvojbenih žrtava od kojih se na popisu žrtava Jasenovca, nalaze  i žrtve s popisa u Auschwitzu. Već 76 godina  „sotonizira“ se  hrvatski narod za potrebe velikosrpske politike, a Kardinal Bozanić pokleknuo je pod pritiskom vladajućih, ne uzevši u obzir novija znanstvena istraživanja i ponovno nametnuo hrvatskom narodu krivnju rekavši između ostalog na komemoraciji u Jasenovcu 2019.godine:

 “ Ne možemo isključiti iz ovoga spomena ni djecu i unučad počinitelja, čiji su životi obilježeni zločinima otaca i djedova, te im je potrebno pročišćenje istinom” Kojom istinom!? Kad istina nije utvrđena!

Pri tome nije  spomenuo  nevine žrtve komunizma, ni djecu i unučad komunističkih zločinaca . Njima ne treba pročišćenje istinom, zločinima bez kazne, njihovih očeva i djedova!? Oni su na vlasti, njih se ne smije spomenuti!

Taj mit je raskrinkan najviše znanstvenim istraživanjem starijih povjesničara Franje Tuđmana, Bogoljuba Kočovića i Vladimira Žerjavića te  mlađih Igora Vukića, Nikole Banića, Vladimira Horvata, Stipe Pilića, te Blanke Matković. On je imao za cilj da se hrvatski narod zauvijek stjera u ispovjedaonicu i pred cijelim svijetom za stoljeća unaprijed proglasi genocidnim, i time mu se jednom za uvijek onemogući stvaranje svoje države.

Stoga je jasenovački mit stalno i iznova sredstvo, put i opravdanje za dosadašnje i neke buduće zločine, jer odustajanja nema. Odustajanje od jasenovačkog mita značilo bi odustajanje od srpskog identiteta ugroženosti kao naroda! Ta ugroženost  je opravdanje i pranje savjesti za već učinjene i neke eventualne buduće zločine.

Za ovaj mit o stotinama tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu najveći je krivac hrvatska komunistička elita. Bez njezinog pristanka,  i aktivnog  sudjelovanja u stvaranju tih monstruoznih konstrukcija, taj mit ne bi bio stvoren. Od  1,2 milijuna žrtava broj je pao na službenih  83 145, da bi znanstvenici prof.dr.sc-Neven Elezović i dr.sc. Nikola Banić, od tih 83 tisuće,  osporili 89% odnosno 74 288 žrtava. Povijesna istina nije točno utvrđena i zato se znanstvena istraživanja, nikako se ne mogu nazivati  povijesnim revizionizmom. Bezumne brojke imale su za cilj osuditi ne ustaški režim, nego cijeli hrvatski narod.

Katolička crkva pomirljivo se odnosi prema SPC-u:

Biskup Škvorčević surađuje sa episkopom Jovanom pa je bio nazočan posjeti patrijarha Porfirija Jasenovcu krajem veljače 2021.godine.  Tom prigodom je Patrijarh Porfirije pozdravio biskupa Škvorčevića: „Velika je radost što je danas prisutan i požeški biskup Antun Škvorčević s kojim sam dijelio mnoge nevolje, ali i dobra. Zajedno s vladikom Jovanom, uz pomoć Božju, ulagali smo napore u nadilaženje distanci i nesporazuma nadavši se da je Bog taj koji sve iscjeljuje.“.

Da, da , da bi nakon toga episkop pakračko-slavonski Jovan pojasnio: „Novi patrijarh srpski Porfirije dolaskom u manastir Jasenovac poručuje srpskom narodu gdje je njegov identitet“ i  nastavio  „Dva krila identiteta srpskog naroda, jedan je kosovski, a drugi jasenovački, to je ono što određuje naš narod i našu Crkvu i to je ono što patrijarh Porfirije prepoznaje, on dolazi i poručuje cijelom našem narodu gdje je naš identitet“ A to i ja prepoznajem kao Jasenovački srpski identitet koji će  Hrvatskoj neprestano visiti kao Damoklov mač, nad glavom,  upravo zahvaljujući Vrhu Katoličke crkve u Hrvata!

 „Kult ugroženog Srbina“ je u srpskom tisku i ideologiji krajem 19. stoljeća postala nacionalna filozofija. Ono što je prvotni cilj i svrha spomenutog kulta, je prisvajanje tuđih teritorija za Srbiju. To je i krajnja misija „kulta ugroženog Srbina“. Ovaj kult ima trajno negativne posljedice na mentalitet srpskog naroda, koji uvijek u drugom vidi krivca za sve svoje nevolje.

„Ugroženost“ Srba i optuživanje Hrvata za „genocidnost“ temeljni su  elementi u strukturi velikosrpske  ideologije i opravdanje za teritorijalne osvajačke pretenzije.

A kao odgovor, hrvatska strana je uvijek nastojala uravnotežiti odgovornost za sukobe tamo gdje je nesumnjivo glavni, gotovo jedini krivac za sukobe bila srpska strana.

Jasno je da nakon razobličavanja i razotkrivanja uloge i  djelovanja Srpske pravoslavne Crkve, istinu o  Jasenovcu  promatramo u sasvim drugom kontekstu, kao sredstvo  pritiska, ucjene i nametanja krivnje velikosrpske politike Hrvatskoj državi i hrvatskom narodu.

U tome sudjeluju SPC na čelu sa Patrijarsima i episkopima,  SDSS na čelu sa Miloradom Pupovcem i notorni takozvani, samo prozvani antifašisti Zoran Pusić, Slavko Goldstein, Ognjen Kraus, povjesničari Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić i ostali iz ex jugoslavenske nomenklature, koji Hrvatsku kao državu hrvatskog naroda nisu nikada prihvatili. Za njih je Croslavija ili Socijalistička Republika Hrvatska, jedini prihvatljiv oblik Hrvatske,  kao  nadomjestak za izgubljenu Jugoslaviju!

Mit o Jasenovcu razobličava u svojoj knjizi  „NDH i Nedićeva Srbija – sličnosti i razlike“ Zlatoje Martinov koja je izdana 2018.godine u Beogradu.

Nitko u Hrvatskoj ne negira postojanje Jasenovca! Negiraju se i opovrgavaju laži i mitovi koje su  Srbi i SPC ispleli oko Jasenovca.

U Jasenovcu je godinu dana bio zatočen dr Ante Ciliga, književnik, novinar, revolucionar, iskusni komunista, disident  i logoraš iz sovjetskih logora (1929-1936), koji je krajem 1941. bio je uhićen u NDH i sproveden u Jasenovac gdje je boravio do studenoga 1942. gdje  je napisao knjigu na istarskom čakavskom narječju, svoga rodnog kraja „ Štorice iz Proštine“

Njegovo svjedočanstvo istine o Jasenovcu, koje je on objavio u svojoj knjizi „JASENOVAC: ljudi pred licem smrti: uspomene iz logora“ kao šesto poglavlje opsežne memoarske knjige Sam kroz Europu u ratu (1939.-1945.) realno je i mjerodavno.  Knjigu je objavio u Rimu 1978. godine. U Hrvatskoj je tu knjigu objavio Ninoslav Mogorović iz Pule 1998. godine, predsjednik udruge „dr. Ante Ciliga“ u Puli.

Posebnu težinu ima Ciligino svjedočanstvo o unutarnjem ustrojstvu uprave jasenovačkog logora. U Jasenovcu su logorsku upravu držali Židovi. Židovi su bili ta „unutarnja vlast u logoru! I samog Ciligu je to iznenadilo i prigodom dolaska u logor.

Njegovo promišljanje o Židovima kao “izabranom narodu”, došlo je do izražaja i u jasenovačkim logorskim uvjetima gdje su, po Ciligi, Židovi logoraši držali brojne rukovodeće položaje dovodeći time druge grupe u težak položaj. Ciliga otvoreno tvrdi da su u Jasenovcu logorsku unutarnju upravu držali Židovi, a ne komunisti, kao što je to bilo u njemačkim logorima.

Taj Ciligin podatak iskoristio je dr.Franjo Tuđman u knjizi „Bespuća povijesne zbiljnosti“ i bio napadan za povijesni revizionizam, jer se usudio dirnuti u jugokomunističku dogmu jasenovačkog mita. Osobito se na njega okomio Ivo Goldstein, otac od Slavka Goldsteina, koji su bili i ostali budni čuvari jugokomunističkog jasenovačkog mita. https://hrcak.srce.hr/file/249982

I dok je dr. Ciliga legalnim načinom pušten iz logora dok priznaje da je i sam, kao književnik i antikomunist imao privilegije u logoru, svi su Židovi unaprijed bili osuđeni na smrt, ako ne u samom Jasenovcu, onda u logorima izvan Hrvatske, jer je za mnoge Jasenovac bio samo jedna prolazna postaja prema logorima u Srbiji i Njemačkoj.

Godine 1943. tajno se sastao s nadbiskupom Alojzijem Stepincem, na inicijativu nadbiskupa, i izvijestio ga o stanju u Jasenovcu. Poznajući Ciliginu humanost i istinoljubivost, nadbiskup Stepinac od njega je tražio informacije o zbivanjima u Jasenovcu. Nakon razgovora sa Ciligom nadbiskup Alojzije Stepinac je pisano ustvrdio kako je čitavi logor Jasenovac, a ne samo neki zločini počinjeni u njemu, „sramotna ljaga za Nezavisnu Državu Hrvatsku“. Kako Republika Hrvatska nije sljednica NDH, ta se ljaga nikako ne proteže na hrvatski narod i današnju Republiku Hrvatsku, već je treba čitati kao otklon od nametnute hipoteke o hrvatskoj genocidnosti.

Dana 25. listopada 1942. godine u zagrebačkoj katedrali Alojzije Stepinac, tada kao zagrebački nadbiskup, govori u propovjedi:

“Svaki narod i svaka rasa, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore “Oče naš koji jesi na nebesima”. I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?”

Ciliga tvrdi da se ni jedan svećenik nije usudio tako žestoko usprotiviti takvoj politici progona ljudi kao nadbiskup Stepinac. Ciliga je o Stepincu imao najbolje mišljenje. I u svojoj oporuci 1991. je napisao: »Smatram srećom svog života što sam početkom 1943. godine imao susret s nadbiskupom Stepincem i upoznao osobno velikog sveca i velikog čovjeka.« I na drugom mjestu, kao borbeni komunist, napisao je: »Stepinac je pravi svetac. Kada je Pavelićev režim počeo zloglasna djela protiv Srba, Židova i Cigana, Stepinac je svojim propovijedima kao maljem udarao tu nehumanu politiku.«

I u Srbiji ima ljudi koji shvaćaju da im je velikosrpska politika donijela samo zlo, ali istovremeno ima i onih koji do tog zaključka još nisu došli, kod kojih  još uvijek ta srpska mitologija o njihovoj ugroženosti ne popušta, ni kada im se podastru dokazi. Uvijek će sebe opravdati i optužiti drugu stranu. Tipično bizantinski!

Ti  hrabrih ljudi koji nastoje istražiti istinu u Srbiji,  bivaju osuđivani od svojih sugrađana, kojima nije do istine, već im je i dalje draže živjeti u  njihovoj mitomanija i lažima.

8.Izgradnja memorijalnog centra Jasenovac –Donja Gradina, kao stalni podsjetnik na „ugroženost“ Srba i „genocidnost“ Hrvata

Ana Brnabić je najavila ulaganja u Spomen-kompleks u Donjoj Gradini kako sjećanja na nevino stradale nikada ne bi izblijedjela.

„Nastojat ćemo njegovati uspomene na žrtve Jasenovca, snažnije i odlučnije ih štititi od zaborava i iskazivati ​​poštovanje prema njima i svemu što su oni predstavljali, a značajna sredstva i energiju uložit ćemo u obnovu i izgradnju zgrade. Memorijalni centar Donja Gradina žrtvama, ali i generacijama da iz godine u godinu podsjećaju svijet na razmjere monstruoznog zločina počinjenog u Jasenovcu”,

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je posle razgovora sa poglavarom Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirijem u Beogradu da je postignut dogovor o izgradnji velikog memorijalnog centra koji će „podsećati  na sve zločine nad srpskim narodom”.

Centar će, kako je najavio Vučić, „biti izgrađen u Donjoj Gradini, u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, gde je za vreme Drugog svetskog rata bio jedan od logora u okviru jasenovačkog sistema.“

“Danas smo konačno postigli dogovor, i prenosim potvrdu srpskog člana Predsedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika, o izgradnji nečega što bi trebalo da bude svesrpsko svetilište u Donjoj Gradini”, rekao je Vučić u zajedničkom obraćanju sa Porfirijem.

“Činimo to da sećanje na srpsko ime i prezime ne bude zatrto”, dodao je Vučić, navodeći da će biti uložen “veliki novac”.

Srbija će, kako je rekao“ finansirati izgradnju memorijalnog centra sa 80 odsto, a Republika Srpska sa 20 procenata.“

Logor Donja Gradina oformljen je u Drugom svetskom ratu 1942. godine u sistemu ustaškog logora Jasenovac, a bio je aktivan do završetka rata 1945. godine. Jasenovac je bio najveći koncentracioni logor na teritoriji tadašnje Nezavisne države Hrvatske (NDH), gde su počinjeni masovni zločini nad srpskim, jevrejskim i romskim civilima.

Broj stradalih godinama je predmet naučnih i političkih sporenja u Srbiji i Hrvatskoj, a poimenični popis žrtava koji je izradilo stručno osoblje Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac navodi 83.145 imena.

Vučić je rekao da će na prostoru nekadašnjeg logora Staro sajmište u Beogradu, gde su od 1941. do 1944. godine bili zatočeni i ubijani Jevreji, Srbi i Romi, pokušati da otvore paviljone “koji bi bili najbolje mesto za Muzej žrtava genocida”.

Također je najavio inicijativu da leva obala Save dobije naziv “Obala jasenovačkih žrtava”.

Na mjestu nekadašnjeg logorskog kompleksa Staro sajmište je nakon 1945. godine niklo stambeno naselje, a godinama neometano radi i nekoliko restorana, teretana kao i sportska dvorana.

9. SPC odgodio kanonizaciju Bl. kardinala  Alojzija Stepinca

I kao zaključak riječi i djela Patrijarha Irineja  i njegova nasljednika Porfirija, kojima samo potvrđuju  ulogu Srpske pravoslavne crkve  kao idejnog , političkog i vojnog provoditelja Srpskog sveta!

Patrijarh Irinej ( 1930-2020) koji je bio na čelu Srpske pravoslavne crkve od siječnja 2010. godine do smrti 2020.godine, otvoreno je cijeli svoj život zagovarao velikosrpsku politiku. Svoje mišljenje zadržao je  do kraja života. Evo nekoliko njegovih „bisera“ misli:

„Gdje god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ili na drugim mjestima“

„Čini se da je srpsko stradanje nadmašilo stradanja židovskog naroda“

„Hrvati su jedini u Europi imali ustaške logore“ ( drugdje nije bilo ustaša)

„ Kroz jasenovački logor prošlo je 50.000 nevine djece čiji se plač i lelek čuo do Zagreba. Svi su ga čuli, samo nije nadbiskup zagrebački, zato što ga nije htio čuti. I dok je jedna  žena koja je bila Austrijanka spasila više od 15.000 srpske djece od smrti, to nisu činili naši stoljetni susjedi Hrvati, koji su jedini u Europi imali dječje logore“

„U ustaškom zločinu u Jasenovcu sudjelovali su i oni koji su trebali širiti ljubav i čitati Evanđelje. Mnogi su okrvavili ruke do lakata, čak bili rekorderi u činjenju zločina.“

„Stepinac je ustaški vikar i nacistički suradnik“

U procesu kanonizacije Alojzija Stepinca, oštro se zalagao za prekid kanonizacije nazivajući ga “ustaški vikarom”. U svoja dva pisma papi Franji, negirao je dokazane povijesne činjenice,  prema kojima je Stepinac spašavao Srbe i Židove tijekom Drugog svjetskog rata. Također, nazvao ga je nacističkim suradnikom koji „nije učinio  ništa da zaštiti srpski narod u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“

„Teško je nabrojati sva stradanja Srba u Bosni, Hercegovini, Lici, Dalmaciji, gde su nestajala cela sela (…) Nisam mogao, a da ne kažem da je SPC čekala godinama izvinjenje rimokatolika i da ga nikad nismo čuli, i da ga verovatno nećemo ni čuti. A mnoge ideje i dalje su žive i to je tragedija i naša i njihova“

Katolička Crkva bila „perjanica odvajanja Hrvatske od Jugoslavije“

„U ustaškom zločinu u Jasenovcu sudjelovali su i oni koji su trebali širiti ljubav i čitati Evanđelje. Mnogi su okrvavili ruke do lakata, čak bili rekorderi u činjenju zločina“

„Republika Srpska je djelo Božje“ Prije bih rekla djelo Sotone, sazdano na zločinu i genocidu!

Patrijarh srpski Irinej izjavio je u Donjoj Gradini da su u ustaškom zločinu u Jasenovcu sudjelovali i oni koji su trebali širiti ljubav i čitati Evanđelje, te da su mnogi od njih krvarili ruke do lakata, pa čak i bili rekorderi u počinjenju zločina.

Naglasio je kako se plač djece čuo do neba, ali ne i zagrebačkim i crkvenim predstavnicima, a ne da nisu mogli čuti, ali nisu htjeli.

Patrijarh je istaknuo da samo Bog zna koliko je ubijenih u najstrašnijim mukama. “I dalje se vodi velika rasprava o broju. Jako je velik. Najobjektivniji istraživači smatraju da je premašio milijun”, naveo je patrijarh.

Rekao je da osveta ne smije biti predmet razmišljanja, jer je srpski narod kršćanski, pravoslavan, koji sluša Božje zapovijedi i trudi se da ih što više ispunjava.

Patrijarh Porfirije izjavljuje  na HTV-u da su neka stajališta Bl. Alojzija Stepinca „duboko problematična „ da je “ljudsko zlo malo gdje pokazalo svoju ružnoću kao u Jasenovcu, ali da to mjesto treba biti temelj iz kojeg će se širiti poruke mira“  Koja je to vrhunska podvala patrijarha Porfirija; nevjerojatna, bizantinska!? Iz Jasenovca će se širiti poruke mira i stalno iznova će ga držati u centru pozornosti javnosti i podsjećati na „genocidne Hrvate“

I moja se misao ostvarila: nakon samo par dana u  Spomen području Jasenovac kod spomenika „Cvijet“ održana je   međureligijska molitva u organizaciji Požeške biskupije. Na molitvi su iz Katoličke Crkve sudjelovali  apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj msgr. Giorgio Lingua i požeški biskup msgr. Antun Škvorčević, iz Srpsko-pravoslavne Crkve pakračko-slavonski episkop Jovan Ćulibrk, iz Koordinacije Židovskih općina u RH Luciano Moše Prelević i iz Islamske zajednice zamjenik predsjednika Mešihata Mevludi ef. Arslani. Nevjerojatno kako Katolički biskupi i svećenstvo nasjedaju na tako prozirne, slatkorječive podvale SPC kao da ih ne poznaju!

Ta „problematična pisma“ Komentirao je povjesničar Hrvoje Klasić, naravno kako ih on tumači, mada je  mons. Juraj  Batelja ,postulator  kauze za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca, izjavio:

 “O sadržaju svih pisama nadbiskupa Stepinca papi Piju XII. stručnjaci su rekli svoj sud – teološki i povijesni. Ni u jednom pismu nema ništa protiv kršćanske vjere i ćudoređa. Nema u njima problematičnih mjesta; ne daju povod za prijepore – još manje za sumnju u čistu savjest i svetački značaj Alojzija Stepinca”. Nadbiskup Stepinac je sa svojim narodom bio za uspostavu samostalne države. Nije joj određivao ni politički okvir ni ekonomski smjer, ali je tražio da se u njoj poštuju božanska i ljudska prava, da i katolici i pravoslavni imaju blizinu vlastite Crkve, svoj narod, svoje vjernike. A to je na ponos svakom katoliku, svakom dobronamjernom čovjeku.”

Ali Klasić, koji je sljednik jugokomunističke ideologije, a time i  protivnik Katoličke crkve nije zadovoljan objašnjenjem mons. Batelje, pa zlobno i zlonamjerno komentira:

„ Monsinjoru Batelji, koji u svom dugogodišnjem istraživačkom radu nikako da naleti na neka kontroverzna i problematična mjesta u Stepinčevu životu i radu, nego isključivo pronalazi misli, riječi i djela koja idu u prilog njegovoj svetosti, zasmetalo je što je u nadbiskupovim pismima papi iz perioda Drugog svjetskog rata ta problematična mjesta uočio baš patrijarh SPC-a.“

A radi se o nekoliko rečenica  u kojima Nadbiskup Stepinac izvještava Papu o stanju u NDH.  Citiram Hrvoja Klasića:

„Budući da sam i ja imao priliku pročitati spomenuta pisma koristim priliku, ne znajući na što je patrijarh konkretno mislio, navesti mjesta koja se meni kao povjesničaru, ali prije svega kao čovjeku, u najmanju ruku čine problematičnima.

Po meni je problematično kada Stepinac, kao kršćanin i kao dobronamjeran čovjek, papi u pismu datiranom 16. svibnja 1941. piše o uvođenju rasnih zakona u NDH, ili kako ih on naziva “zakonima protiv Židova” (“Leggi contro gli Ebrei”), kao sredstvu da se udobrovolji naciste, pa zaključuje da je “mnogo manje zlo to što su Hrvati donijeli ovaj zakon nego da su Nijemci preuzeli svu vlast u svoje ruke”. Ako se većim zlom smatra ono koje ide na štetu hrvatskih katolika, a manjim ono koje ide na štetu hrvatskih Židova, onda se nadbiskupova kalkulacija pokazala točnom.

Spominje u istom pismu Stepinac i vjerska preobraćenja, ali on u njima prepoznaje nešto drugačije motive od onih stvarnih: “Pošto je vlast katolička, osjeća se veliki porast obraćenja Židova i pravoslavnih šizmatika (tim terminom Stepinac naziva pravoslavne Srbe) u katoličanstvo. Moramo biti vrlo pažljivi prilikom njihova primanja, pošto su u pitanju materijalni interesi”. Svoje obraćanje papi Stepinac završava riječima: “Na kraju, potpuno iskren, mogu primijetiti da u krugovima vlasti postoji najbolja želja da se Hrvatska pretvori u katoličku zemlju. Ratni ministar (Slavko Kvaternik) mi je apsolutno garantirao: ili će Hrvatska biti katolička zemlja, ili neka nestane”, te zaključuje: “Želja onih koji trenutno vladaju Hrvatskom da provedu u djelo učenje Katoličke crkve stavlja nam obavezu da im pomognemo i da ih podržimo sa svom lojalnošću i snagom kojom raspolažemo”.

„U pismu upućenom papi mjesec dana kasnije, 14. lipnja 1941., Stepinac se zalaže da Sveta Stolica prizna NDH te piše o razočaranju državnog vodstva jer se to još nije dogodilo. Spominjući izjave predstavnika vlasti koji podsjećaju na milijune hrvatskih života palih u obrani katoličanstva nadbiskup pomalo lirski nastoji omekšati papu: “Ovo su Najblaženiji Oče osjećanja koja ispunjavaju dušu poglavnika Pavelića i drugih članova njegove vlade.” Zagrebački nadbiskup koristi priliku da još jednom naglasi o kakvoj se borbi u novostvorenoj hrvatskoj državi ustvari radi: “Ne sumnjam Sveti Oče da se ovdje vodi očajna borba na život ili smrt između šizme koja je predstavljena u srpstvu i katoličanstva predstavljenog u Hrvatima”.

Zanimljivo je i kako Stepinac doživljava razvoj događaja vezan uz ponašanje članova, do rata najjače hrvatske političke stranke, HSS-a: “Činjenica je da dr. Maček ima još pristaša u Hrvatskoj. Neki od pristaša su pobjegli iz zemlje, neki su članovi jugoslavenske vlade u emigraciji. Ali zdrav dio Mačekove stranke pridružio se odmah u poglavnikove redove”. Postupak ovog “zdravog dijela” HSS-a za Stepinca je garancija uspjeha nove države, jer: “iako je očito da među poglavnikovim pristašama nije sve onako kako bi se željelo, mora se uzeti u obzir i vrednovati činjenica da je Pavelić istinski katolički praktični vjernik, i da želi stvoriti, usprkos ogromnim problemima, jednu katoličku državu u Hrvatskoj.”

Kao i u prethodnom, i u ovom pismu Stepinac piše papi o namjeri Nijemaca da određeni broj Slovenaca protjeraju iz Slovenije i nasele u Makedoniju. S tim u vezi zanimljivo je čuti kako zagrebački nadbiskup i poglavnik NDH gledaju na taj problem: “Već me je ranije poglavnik pitao što ja mislim, ako on odluči zamoliti njemačke vlasti da promijeni sudbinu Slovenaca te da ih kao katolike prebaci u Hrvatsku, među katolike, a da iz Hrvatske prebaci isto toliko Srba šizmatika u Makedoniju. Ja sam odgovorio poglavniku da bi jedno takvo rješenje za nesretne Slovence bilo bolje…”. Zanimljiv pogled na ljudska i vjernička prava Srba, za koja se, kako kaže monsinjor Batelja, uvijek zalagao zagrebački nadbiskup.

Naposljetku, je li odnos Alojzija Stepinca prema građanima srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti bio na ponos svakom katoliku i svakom dobronamjernom čovjeku, ili u tom odnosu ipak ima ponešto problematično, prepustit ću da čitatelji sami procijene citirajući završetak pisma papi Piju XII. datiranom 14. lipnja 1941. godine.

“Veliki je interes Srba šizmatika da uđu u Katoličku crkvu. Sigurno to čine pod dojmom da vlast podržava katoličanstvo. Ali ne može se poreći niti da ih tjera i sva bijeda šizmatičke crkve… Vjerujem, kada bi poglavnik Pavelić bio 20 godina na čelu vlade, šizmatici bi bili posve likvidirani iz Hrvatske.” S obzirom na to da su po pitanju prijevoda bitne nijanse, a da ne bi bilo zabune, za sve zainteresirane evo originala posljednje rečenice: “Credo, se il Poglavnik Pavelić restasse 20 anni a capo del Governo, gli scismatici in Croazia sarebbero del tutto liquidati”. Neka mi bolji poznavatelji talijanskog jezika jave može li se glagol “liquidare” ipak i nekako drugačije prevesti.

Eto, nisam ovom prilikom htio pisati o ostalim stavovima koje je zagrebački nadbiskup Stepinac iznosio prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Niti sam htio spominjati sve one brojne katoličke svećenike koji su pristupili ustaškom pokretu, a koji se čak i u ovim pismima spominju (npr. stotinjak franjevaca koji su položili ustašku prisegu). Niti sam htio spominjati sve one svećenike koji su do samoga kraja rata od poglavnika Ante Pavelića bili odlikovani za zasluge u borbi za NDH.

Cilj ovog teksta bio je tek pokazati da među ljudima doista postoje razlike. Ali te razlike nisu uvjetovane hrvatstvom, srpstvom, katolicizmom, pravoslavljem ili ateizmom. Razlikujemo se u prvom redu po tome što neki od nas vide problematične stvari tamo gdje ih drugi ne vide. Ili ne žele vidjeti. Ne bi li bilo razumno da napokon o tim razlikama počnemo pričati, naravno s argumentima, a bez prijetnji i uvreda. Net.hr.

Bez prijetnji i uvreda, argumentirano  svatko čita sa svojim znanjem i svjetonazorom, itekako uvjetovano osobnim stavom, jer Klasić se nije dokazao kao objektivan povjesničar, uvijek su njegova djela i razmišljanja na štetu hrvatskog identiteta, sa jugokomunističkim prefiksom. Treba se staviti  u kontekst vremena u kojem su pisma pisana, a to Klasić naravno nije uzeo u obzir.

Pa ću ja kao praktična vjernica, oslobođena od  jugokomunističkih premisa komentirati po Klasiću problematične rečenice:

“mnogo manje zlo to što su Hrvati donijeli ovaj zakon nego da su Nijemci preuzeli svu vlast u svoje ruke” Da su Nijemci preuzeli svu vlast, ne bi postojala ni najmanja mogućnost nikoga spasiti, a kroz nesređenu NDH, takva je mogućnost bila daleko veća.

“Na kraju, potpuno iskren, mogu primijetiti da u krugovima vlasti postoji najbolja želja da se Hrvatska pretvori u katoličku zemlju. Ratni ministar (Slavko Kvaternik) mi je apsolutno garantirao: ili će Hrvatska biti katolička zemlja, ili neka nestane”

Pismo je pisano 14.lipnja 1941.godine, a NDH je proglašena 10.travnja 1941.godine. Po proglašenju Stepinac je prihvatio Hrvatsku državu, kao i većina hrvatskog naroda. Međutim kako su do njega stizale informacije o nepravdama počeo je  vrlo brzo pisati pisma visokim dužnosnicima NDH, kojima je negodovao protiv ustaške politike nasilja i netrpeljivosti. Anti Paveliću je 14. svibnja pisao da je primio vijest da su »ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u 20 godina vladanja, ali smatram svojom biskupskom dužnošću, da podignem glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju NDH, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt“

Stepinac je stalno  slao pisma dužnosnicima NDH i u njima se protivio provedbi politike NDH,  Često je pisao pisma kojima je tražio zaštitu i za Židove i za Srbe i za one koji  su se pokatoličili, ali i za  Židove i Srbe koji nisu prešli na katoličku vjeru.

Stepinac je u pismu Anti Paveliću od 21. srpnja 1941. prosvjedovao zbog »nečovječnog i okrutnog postupanja s nearijevcima«. Prosvjedovao je protiv nečovječnog transporta »nearijevaca« u sabirne logore, protiv toga da od toga postupka nisu izuzeta ni djeca.

Od jeseni 1942. Stepinčevi prosvjedi protiv režima postaju češći i žešći, osobito putem  propovijedi, što je tada medijski bilo najučinkovitije. U veljači 1943. u pismu Paveliću navodi da je Jasenovac »sramotna ljaga za NDH«, a to pismo piše nakon što se sastao sa dr. Ciligom.  Iz brojnih dokumenata, pa i Stepinčevih pisama, može se zaključiti da je on bio dobro upućen u zbivanja u NDH. Zato je pismima dužnosnicima i prosvjedovao, znao je što se događa izvan Zagreba, što se događa u Jasenovcu, što se događalo u Glini.

I još jedna“ problematična“ rečenica na kojoj se Klasić naslađuje kao dobar znalac talijanskog jezika, kojim  njemu nažalost i ja vladam , pa mogu prevesti:

 “Credo, se il Poglavnik Pavelić restasse 20 anni a capo del Governo, gli scismatici in Croazia sarebbero del tutto liquidati” Spoznavši karakter vladanja poglavnika Pavelića napisao je da vjeruje ukoliko bi Pavelić ostao na vlasti 20 godina, da bi svi pravoslavci bili likvidirani. Gdje tu Klasić vidi Stepinčevo odobravanje likvidacija? Ja tu vidim bojazan koju je Stepinac izrazio, pogotovo kada se uzme u obzir da je prije tog pisma 14.svibnja pisao Anti Paveliću pismo u kojem traži „ da se ne ubije ni jedan Srbin“

I još da se osvrnem na Klasićevo moraliziranje i dvostruke kriterije, njegove i Porfirijeve:

„Eto, nisam ovom prilikom htio pisati o ostalim stavovima koje je zagrebački nadbiskup Stepinac iznosio prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Niti sam htio spominjati sve one brojne katoličke svećenike koji su pristupili ustaškom pokretu, a koji se čak i u ovim pismima spominju (npr. stotinjak franjevaca koji su položili ustašku prisegu). Niti sam htio spominjati sve one svećenike koji su do samoga kraja rata od poglavnika Ante Pavelića bili odlikovani za zasluge u borbi za NDH“

U tekstu sam već spomenula da je Pravoslavna crkva u Srbiji bila je lojalna Nedićevu režimu. Nikada se od Srpske pravoslavne Crkve nije čula ni riječ osude genocida, logora smrti, rasizma i likvidacija. Predstavnici SPC-a odmah su se po dolasku Nijemaca išli pokloniti i pismeno izjavili lojalnost. „Sveti Arhijerejski Sinod izvršavat će zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti i utjecat će preko svojih organa na potpuno održanje reda, mira i pokornosti.“  Također su tri episkopa, preko 500 srpskih intelektualaca  u kolovozu 1941 .godine javno dali podršku kvislinškoj Nedićevoj Vladi i Nijemcima.

Patrijarh Porfirije poznat je hrvatskoj javnosti kao pjevač četničke pjesme“ Što se ono na Dinari sjaji….. Jel kokarda na Đujićevoj glavi….“ I kao takav ne može  u Hrvatskoj biti prihvaćen kao mirotvorac One su licemjerne, proračunate i zlonamjerne.

„da bismo nadišli predrasude važno je da razumijemo jedni druge“

O kojem to „razumijevanju“ i predrasudama Patrijarh govori ? O tome da su Srbi agresori na Hrvatsku, o tome da se SPC nikada nije ni jednom izjavom ogradila, ni osudila srpsku agresiju, nego baš suprotno kontinuirano napada hrvatsku državu i samim time hrvatski narod!? Jesu li to predrasude ili povijesna činjenice?

Kakvo je to „razumijevanje“ kada se Porfirije miješa u unutarnju politiku RH i Katoličke crkve, kada se postavlja kao tužitelj i sudac i presuđuje u svezi kanonizacije Bl. Alojzija Stepinca i Jasenovca?

Za njega je kardinalovo pismo,  koje eto on posjeduje“ duboko problematično“!?

Pa neka pogleda u svoju crkvu kojoj je na čelu koliko je ona duboko problematična, moralno i etički stvarno duboko problematična, bez navodnika.

Samo u   svezi Jasenovca toliko manipuliranje žrtvama i neprekidno viktimiziranje od strane SPC-a i Srbije je već postalo degutantno. Poznato je sramotno manipuliranje brojem žrtava,  kao da su ljudska bića krumpiri u velikosrpskoj politici,  sa 800 tisuća, pa 700 tisuća, pa 83 tisuće, da bi se znanstveno dokazalo da je 74.288 žrtava sa jasenovačkog popisa lažno  ( prof. dr.sc. Neven Elezović i dr. sc. Nikola Banić-Hrvatski tjednik 854, od 4.veljače 2021.godine)

Patrijarh kaže „Zločinci ne pripadaju nijednom narodu”, ma nemojte?  Jeli se SPC ogradila od srpskih zločinaca?  Je li izopćila zločince iz svojega naroda?

Nije,  naravno da nije! Vrijedi li i za logore na teritoriju Nedićeve Srbije i logore Miloševićeve Srbije iz 1991.godine  kroz koje je prošlo 30 000 hrvatskih logoraša depolitizacija? Je li itko u Srbiji kažnjen zbog tih logora?

10.Status  SPC  u Hrvatskoj

Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkog interesa.( NN 196/2003 )

Slobodno uređivanje unutarnjeg ustrojstva Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj.

Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj zajamčena je sloboda tiska, tiskanje i širenje knjiga, novina, časopisa.

Srpska pravoslavna crkva u Republici Hrvatskoj može slobodno osnivati ustanove koje će osiguravati karitativno djelovanje i društvenu skrb, u skladu sa zakonom.

Da bi Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj mogla na doličan način nastaviti svoje djelovanje na promicanju općeg dobra, Republika Hrvatska će joj mjesečno davati iz godišnjeg državnog proračuna iznos koji odgovara dvjema bruto osnovicama za izračun plaća javnih i državnih službenika i namještenika pomnoženim sa brojem parohija, koliko postoji u Republici Hrvatskoj na dan stupanja na snagu ovoga Ugovora u skladu sa stavkom 2. ovoga članka.

I na kraju da netko ne kaže da relativiziram zločine  NDH, moram napomenuti da je hrvatski narod višestruko „platio“ zločine NDH, kroz Križni put ispunjen  jamama, rudnicima, fojbama i udbaškim likvidacijama nekoliko stotina tisuća žrtava, točan broj se nikada neće utvrditi, a četnici koji su masovno prešli u partizane, samo zamijenivši četničku kokardu sa  „lijepom  kapom  partizankom“  1945.godine kao veliki antifašisti bili ti egzekutori na Križnom putu, koji su ubijali ne samo zarobljene i razoružane ustaške vojnike, nego i  nenaoružane žene, djecu i starce!

Hrvati su time prošli katarzu za NDH, prihvaćaju je kao dio prošlosti, isto kao i Nijemci  nacizam i Talijani  fašizam, dok Srbi ni dan danas rehabilitacijom Đraže Mihailovića, nisu priznali četničke zločine i teror u Kraljevini Jugoslaviji i zločine iz 2.svjetskog rata,  a ni zločine u srpskoj agresiji 1991-1995.godine.

Isto kao što ni jugokomunisti nisu priznali zločine komunističkog totalitarnog titovog režima, unatoč Rezolucijama Vijeća EU 1481/2006, Deklaraciji Hrvatskog Sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj1945. – 1990. godine ( NN 76/2006) i Rezoluciji EU Parlamenta od 19.rujna 2019.godine.

Lili Benčik/ hrvatskepravice