HRVATSKE PRAVICE

Klasiću zar je tako teško priznati da su sami zločinom zaprljali  obraz i izjednačili se sa zločincima?

Uzalud EU Parlament poziva na istinu i sjećanja, počast žrtvama, osudu počinitelja kako bi se postavili temelji za pomirenje kada vi ne priznajete dokazane počinjene zločine!

Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))

3.  podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi;

Povijest je točna, ne može se mijenjati. Međutim može se  osobno doživljavati , pa i uljepšavati, može se neugodne događaje i negirati, mogu se  i prešutjeti da ne kvare sliku koju želimo prikazati.

Tako se ponašaju povjesničari Klasićevog svjetonazora. Oni ni nakon svih dokaza, svih masovnih grobnica, svih EU Rezolucija i Deklaracija i dalje ne žele priznati, niti prikazati onu crnu, ružnu i zločinačku stranu komunističko-partizanskog pokreta.

Komunističko-partizanski pokret, Narodnooslobodilačkom  borbom  nije osvietlala obraz, već  upravo suprotno. Jednu pravednu borbu za prava čovjeka i osobne slobode zaprljala je zločinima i na kraju se izjednačila sa fašizmom i nacizmom protiv kojih se borila. I to je ono najtragičnije sa čime se nitko od sljednika yugo-komunističke ideologije nema snage suočiti i priznati.

I što je još tragičnije i krajnje neljudski, nalaze opravdanje za počinjene zločine, a dno ljudskosti sa kojom su do kraja zaprljali obraz je što smatraju da su u pravu i da su zločini opravdano počinjeni jer :“ Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika“  

I to napiše saborski zastupnik SDP-a Nenad Stazić, kojeg su zbog neplaćanja članarine izbacili iz SDP-a!?

Kao pobjednicima nije im bilo ni nakraj pameti  da poštuju međunarodne konvencije o ratnim  zarobljenicima, kao ni o civilima, već su masovno, neselektivno,  zvjerski likvidirali sve i svakoga tko im je bio potencijalna opozicija za uspostavu komunističkog društvenog i državnog poretka.

Suočavanje sa prošlošću lakše ide onima koji nemaju nikakve  osobne koristi, povlastice ili druge životne probitke.  Međutim yugo-komunističkoj „eliti „ i njihovom potomstvu, koje je na tim zločinima izgradilo društveni status i materijalno bogatstvo, tako nešto priznati ne ide, pa ne ide.

Ali istina je neumoljiva, unatoč zabranama i pod prijetnjom smrću istina se probila. Uvijek je bilo i biti će hrabrih i beskompromisnih boraca za istinu. Sramotno je da to Klasić i njemu pridruženi  ne shvaćaju i ne prihvaćaju.

Čak odbijaju i proglašavaju povijesnim revizionizmom svako spominjanje zločina komunizma. A tko to čini? Upravo oni „antifašisti“ Oni zataškavaju, sakrivaju i prešućuju zločine koji su u ime te komunističke ideologije počinjeni.

U Rezoluciji EU parlamenta od 19.rujna 2019. između ostalog u članku 18. napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava;

Eno u Puli Titov park, sa svim likovima iz NOB-a, jer IDS-ova vlast je „ antifašistička“ kako je govorio bivši gradonačelnik Boris Miletić,  oni pojavu i zločine osuđuju, ali protiv drugova ne daju! Samo ne znam tko je tu pojavu provodio, valjda duhovi, ali kako u duhove ne vjeruju, ne vide se  počinitelji pojave koju u principu osuđuju.

A o zabrani simbola komunizma ni čuti. Simbole Za dom spremni, a da za to je IDS tražio dvogodišnju kaznu zatvora, ali za zločine komunizma Miletić je rekao;

„Uvođenjem kaznenog djela „propagiranje nacističkog, fašističkog i ustaškog režima“ u potpunosti se rješava problem isticanja fašističkih simbola. Ne treba nam nikakvo Povjerenstvo za totalitarne režime, niti posebni zakon. To je kupovanje vremena i relativizacija. Bujanje nacionalizma i fašizacija društva kojoj danas svjedočimo ne bi se mogla događati u vrijeme Franje Tuđmana i Ive Sanadera – istaknuo je predsjednik IDS-a Boris Miletić govoreći o Prijedlogu zakona o dopuni Kaznenog zakona djelom propagiranja nacističkog, fašističkog i ustaškog režima, koji je podnio Klub zastupnika IDS-PGS-RI.

Boris Miletić  bi po to riješio kratkom postupku, ne treba njemu niti poseban Zakon! To je ” bujanje nacionalizma, fašizacija ” ? Tipično za totalitarno shvaćanje svijeta!

IDS-ov prijedlog  ima dva djela. U prvom traže  da će se onaj “tko propagira slike ili sadržaje fašističke stranke ili njemačke nacionalsocijalističke stranke ili ustaškog pokreta, uključujući proizvodnju, distribuciju ili prodaju robe koja prikazuje osobe, slike ili simbole tih režima ili javno podsjeća na simbole ili geste tih režima kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do dvije godine”. U drugom stavku se kazna povećava za jednu trećinu “ako je kazneno djelo počinjeno putem računalnog sustava ili mreže”.

” Ne znam kako bi mogli ukinuti simbole pod kojima se oslobodila Hrvatska. Antifašisti su bili ljudi koji su se borili protiv fašizma i za spajanje okupiranih teritorija s maticom zemljom ” kaže predsjednik IDS-a Boris Miletić

A za Rezoluciju mi je napisao kao odgovor:  „Zločine treba nedvosmisleno osuditi, a hrabrih ljudi koji su se u teškim vremenima borili protiv zla…..moramo se prisjećati i odavati zasluženu počast“ A o kažnjavanju zločina ni spomena, ni prijedloga, ni riječi!

Eto tipično komunistički „ pojavu osuditi, drugove spašavati“

A to što su „ drugovi antifašisti“ proganjali, zatvarali, mučili i ubijali svećenike, koji su doprinijeli spajanju Istre sa maticom zemljom, to im je valjda komunistički način „ zahvale“. Moram biti sarkastična, jer se kosi sa osnovnim ljudskim ponašanjem i načinom razmišljanja.

I što je stvarno pokvareno i podmuklo, između mons. Bože Milanovića i titovih emisara Diminića i Motike bio je potpisan Sporazum da će Katolički svećenici moći nesmetano pastoralno djelovati, što su komunističke vlasti prekršile i proglasile svećenike narodnim neprijateljima.

A to isto svećenstvo sačuvalo je jezik i identitet istarskog puka od talijanizacije Mussolinijevih fašista. I tko su  tu bili  stvarni antifašašisti i tko se ponašao kao talijanski fašisti jasno je i vidljivo.

Nisu svećenici bili narodni neprijatelji, upravo obrnuto, svećenstvo je bilo uz narod, jer je poteklo iz naroda. Istarsko svećenstvo i istarski narodnjaci bili su trn u oku komunistima, jer se  nisu priklonili njihovoj bezbožničkoj ideologiji.

Da bih ilustrirala povezanost istarskog svećenstva i naroda citiram govor vlč. Ilije Jakovljevića na  promociji  knjige Milovani – za vjeru i narod koju je organizirao Hrvatski katolički zbor “MI” – Istra (Pula, 20. veljače 2019.godine)  u Domu hrvatskih branitelja:

„ Antun Milovan, istarski narodnjak, zauzeti pastoralni suradnik svećenika, duhovna vertikala obitelji i sela, odgojen u kršćanskom duhu neće se dati podjarmiti niti jednom sustavu u 20. stoljeću koji je duboko bio antiljudski i antikršćanski.

Antun Milovan najprije postaje suradnik svećenika Ivana Pavića kad mu pomaže u apostolatu katoličkoga tiska, o čemu svjedoči Danica iz 1927.godine, kad Antuna navodi među povjerenicima za katolički tisak (Hrvatski katolički tisak). Duh narodnjaštva Antun upija od istarskih svećenika te postaje jedan od njih. Istarski antifašizam duboko je u sebi narodnjački i klerikalni, počiva na evanđeoskim vrednotama te je izvorni istarski antifašizam civilizacijsko dostignuće na zasadama evanđelja. Antun je antifašista, te mu je stran svaki oblik fašizma, nacizma i komunizma. Što bi trebalo biti svakom vjerniku koji svoj život temelji na evanđeoskom nauku. Istarski svećenici, „Glasnik Srca Isusova“ iz Zagreba, Katolički tjednik i drugi tisak oblikovati će ne samo duhovni profil Antuna nego i njegov svjetonazorski. On je u svojoj sredini bio apostol katoličkoga tiska te monolitni stup čistoće vjere i njezin navjestitelj u izuzetno teškim vremenima.

Antun je kao zauzeti vjernik nedjeljom i blagdanom predvodio pučku pobožnost uz moljenje krunice i pjevanje crkvenih pjesama u obližnjoj crkvi sv. Germana. On se svojim pastoralnim djelovanjem nameće kao duhovni lider tog kraja te će uživati veliki ugled među mještanima, što se posebno vidi kad u ime svih vjernika pozdravlja nove svećenike kad dođu na službu.  Dana, 6. rujna 1940., Antun Milovan sa svojom obitelji se u prisutnosti župnika, o čemu postoji pisana potvrda, posvetio Presvetom Srcu Isusovu.

Antuna u njegovom djelovanju podržavali su svećenici: Ivan Pavić, braća Cukarić, Miroslav Bulešić, Božo Milanović ….

Obitelj Milovan i Bulešić bili su i rodbinski povezani. Od samog početka ove dvije obitelji proživljavaju sudbinu istarskog čovjeka kojeg je ugnjetavao fašizam, a poslije i komunizam. Međutim, od mlade mise, zasigurno i prije, pa do današnjeg dana isprepleće se život ovih dviju obitelji. Na koji način? Osim što su rodbinski povezani, posjećivali se i pripadali istoj Župi i djelili sudbinu 20. stoljeća; njih još nešto više povezuje: mučeništvo i vjernost Crkvi i svom narodu.

Na večeri kod mlade mise vlč. Miroslava Bulešića  u ime rodbine svoju čestitku je izrekao i Antun Milovan, koju je napisao putujući vlakom u Pulu na posao. Samo nekoliko citata iz čestitke: „Zahvaljujem Svevišnjem, s tobom, što se udostojao izabrati tebe iz naše porodice… Ti, novi Kriste, stajat ćeš čvrsto na braniku, kao nepomični stup, upirući prstom tamo gore otkuda jedino nam može doći pravi spas i blagostanje…. (U istinu Miroslav je stajao kao stup, 23. kolovoza 1947. u župnoj crkvi u Buzetu kad nije dopusti da komunisti oskvrne svetohranište, tad im je poručio: možete samo preko mene mrtva). Svoju čestitku Antun je završio riječima: „Živio Krist Kralj. Živjela naša sveta vjera. Živio naš mladomisnik. Živjeli naši svećenici. Živjeli naši bogoslovi i sjemeništarci.  Živjela naša domovina.“

Sve sudionike ove mlade mise, svećenike i Antuna Milovana, Ivan Motika će opisati kao narodne neprijatelje. Za njega je mlada misa već u travnju 1943. godine, bila neprijateljski čin. Nekoliko njih s ove mlade mise je ubijeno: vlč. Miroslav Bulešić, vlč. Ratimir Beletić, Antun Milovan.

Antun Milovan, početkom 1944. ide iz Poreča parabrodom u Trst i od vlč. Bože Milanovića preuzima hrvatske zidne kalendare koje poslije dijeli. Tad su komunističke vlasti u Istri za glavnog neprijatelja naroda držali vlč. Božu Milanovića, vlč. Zvonimira Brumnića, vlč. Miroslava Bulešiać i tražile njihovu glavu. Svaki onaj tko je s njima bio povezan bio je njihov neprijatelj. Antun u svom pismu bratu Mihi ovako opisuje komunističko djelovanje prema svećenicima: „Zlo se piše po svoj Istri, a osobito si svećenici postali ‘banditi’ (kao su ih nazivale komunističke vlasti). Bože pomozi i rasprši sotone!“

Antun Milovan bio je uhvaćen 22. ožujka 1945., samo par tjedana prije završetka drugog svjetskog rata i ubijen od partizana. Kad su navečer došli po njega oznaši pisao je pismo sinu Miroslavu koji je bio u sjemeništu u Poreču. To je pismo puno vjere i povjerenja u Boga ali i spremnost na križeve i vjera u uskrsnuće s Kristom. Anton je osuđen s krunicom u ruci izgovarajući riječi: „Umirem za svoj narod i za svoju vjeru!“

Sudbinu svog govornika s mlade mise doživio je i bl. Miroslav Bulešić. Bio je ubijen od istog sustava nakon dvije godine od završetka drugog svjetskog rata, zaklan nožem nakon krizme u Lanišću 24. kolovoza 1947.godine. Tko je Bulešića zaklao znamo. Ali i vlč. Miroslav kao i Antun Milovan imali su puno zajedničkog: ubijeni zbog vjere. Za Antunov grob ni danas ne znamo, a Bulešićevoj majci nisu dozvolili da sina pokopa u Svetvinčentu već je bio pokopan u Lanišću. Nakon 11 godina su dozvolili da se tijelo bl. Miroslava prenese u Svetnivnčenat, ali na grobu nije smio biti nikakav znak; čak ni ime ni prezime. Partizanski tisak je nastojao obojicu ocrniti i opravdati one koji su počinili zločin.

Nije bilo lako obitelji Milovani i Bulešić; znali su da imaju mučenike vjere (in odium fidei) a vlast ih držala za zločince. Međutim, obitelj Milovan, djeca od Antuna nisu pokrenula proces za proglašenje svog oca blaženikom, nego su nastavili proces za vlč. Miroslava Bulešića. Antun Milovan je u ime rodbine pozdravio i čestitao mladomisniku Miroslavu; a u ime Katoličke Crkve, napose Crkve u Istri nastavio je proces za proglašenje Blaženim Miroslava, Antunov sin Ivan kao biskup porečki i pulski. Jedan od prvih dekreta, odluka, bila je imenovanje novog postulatora za proglašenje Sluge Božjeg Miroslava Bulešića blaženim. Pitanje tko će taj posao odraditi? Kocka je opet pala na Milovane; na drugog sina Antuna Milovana, Vjekoslava. Mons. Vjekoslav svojom stručnošću, ali i osobnim poznavanjem bl. Miroslava doveo je dijecezanski postupak do kraja te nastavio biti pomoć mons. Juri Bogdanu u rimskom procesu. Antunovi sinovi, Ivan i Vjekoslav, svojim radom dali su najveći doprinos da Sveti Otac proglasi vlč. Miroslava Bulešića blaženikom Katoličke i Apostolske Crkve. Mučeništvo koje je živjela obitelj Milovan, koje i danas živi zbog nemogućnosti da joj se kaže gdje su zemni ostatci njihova oca, dovoljno govori o jačini duha prošlosti. Biskup Milovan, poput svog oca Antuna bit će spreman dati svoju žrtvu za svoju Crkvu i svoj narod.

Završavam ovo kratko razmišljanje s pitanjem: Zašto je ubijen Antun Milovan? Odgovor na to pitanje dao je don Rudolfo Toncetich: „Ubijen je, jer je bio svet čovjek!“

Partija je bila gospodar duha i tijela čovjeka

Samo je mržnje potaknula ubojice, mržnja zbog vjere, zbog zla koje je donio komunizam, koji nije dopuštao nikakvu vjeru, nikakvo samostalno i osobno razmišljanje, jer je Partija bila njihova majka, otac, djeca i vjera. Partija je bila gospodar duha i tijela čovjeka u komunizmu, čovjek je bio rob Partije! Partija je mislila za sve članove i sve građane.

Što je pojedinac u odnosu na snagu komunističke partije? Partija ga je smjela ubiti duhovno i tjelesno, ako je skrenuo sa njenog puta. Sljednici Komunističke partije stalno ponavljaju istu mantru, da su donijeli slobodu i humanizam, a ne vide da su zapravo donijeli ropstvo, gore nego u robovlasničkom društvenom uređenju, ropstvo gdje je gospodar-Partija odlučivala o životu i smrti svakog pojedinca u Državi. Robovlasnik je oslobađao svoje robove, postali bi slobodnjaci i nitko ih više nije smio potjerati u roblje, ali komunistička Partija nije nikada oslobodila nikoga svoje ideologije, nikoga pustila iz svojih kandži. Dan danas su njeni sljedbenici duhovni zarobljenici njene ideologije, pa ne priznaju ni  zločine koje su počinili u njeno ime!

Prema tome tek kada „antifašisti“ budu imali obraza priznati sve zločine koje su počinili, onda će tek osvjetlati obraz istinom i iskrenim kajanjem.

Što je antifašizam?

Pravu definiciju antifašizma izrekao je na jednom skupu predsjednik Gradskog vijeća grada Buzeta, Davor Prodan:

„Antifašizam je najsuptilniji oblik djelovanja protiv svih vrsta nasilja, on je plemenito stanje duha, antifašizam je toliko  sofisticiran i filozofski dubok da ga vidim van ambijenta stranačkog nadmetanja i svrstavanja.“

Takav antifašizam kao stanje duha,  označava čovjekoljublje, označava ljubav i poštovanje svakog ljudskog bića. To je najbliža definicija Božje ljubavi i uređenja svijeta po Božjim zakonima!

Stoga su istarski narodnjaci uz istarsko svećenstvo bili jedini iskreni i praktični antifašisti!

Komunisti su antifašisti iz koristoljublja!

Lili Benčik/ hrvatskepravice