HRVATSKE PRAVICE

Tekst namjenjujem kao prilog Virtualnom Muzeju antifašističke borbe na portalu SABA HR https://mab.hr/,premda znam da ga neće uvrstiti ( toliko o njihovu pravičnom antifašizmu)

Tekst namjenjujem Ministarstvu hrvatskih branitelja Republike Hrvatske koje je dalo 20 000 eura SABA RH za Virtualni muzej antifašističke borbe. Osobno smatram da Ministarstvo hrvatskih branitelja ne treba podupirati SABA RH, sljednicu SUBNOR-a, jer je RH po Odluci Sabora od 8.10 1991.godine prekinula sve državno-pravne sveze sa SFRJ.

Tekst također namjenjujem SNV-ovu predsjedniku Miloradu Pupovcau za objavu na portalu NOVOSTI, iako sam sigurna da će ignorirati (toliko o srpskoj ugroženosti u Hrvatskoj i ustašoidnosti Hrvata-zamislite ustaše su se ispričali kada su uvidjeli da su lupali na pogrešna vrata)

Kako se ta dva portala nadopunjuju i međusobno objavljuju tekstove parafrazirati ću njihova novinara, (Portalnovosti.com / Siniša Vuković) ” Jerbo, do kraja samoga godišta 1941. ustaška gamad bje dokraja legitimirana višestruko se potvrdivši kao neporecivo ljudsko zlo, ostavivši iza sebe čitava groblja nepotrebnih mrtvaca i nasilno prekinutih ljudskih života i sudbina”

U toj ću rečenici samo dvije riječi zamjeniti i dobijemo brojčano mnogo gori rezultat:” Jerbo, do kraja samoga godišta 1945. četničko-partizanska gamad bje dokraja legitimirana višestruko se potvrdivši kao neporecivo ljudsko zlo, ostavivši iza sebe čitava groblja nepotrebnih mrtvaca i nasilno prekinutih ljudskih života i sudbina”

Sigurno neće promijeniti retoriku, ako i pročitaju ovaj tekst, ali ostaje činjenica da kršćani opraštaju, a komunisti NE.

Ostaje činjenica da unatoč protoku vremena nisu shvatili da su zločinci, ne prihvaćaju da je zlo univerzalno i da zločin nema opravdanja. Zločin je zločin ma tko ga počinio. Stoga je njihova retorika degutantna, lažljiva i licemjerna, jer nanosi zlo onom poštenom i iskrenom djelu koji nisu počinili zločin.

Ostaje činjenica da i najtvrđi komunisti na samrti zovu svećenika, a ne svog ideologa -partijskog komesara!

Podsjećam na Rezoluciju EU Parlamenta od 19.rujna 2019.godine, Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))

Na osnovi osobno proživljenog iskustva, kao i naknadnog dugogodišnjeg napornog, upornog i, cijeloj obitelji, bolnog istraživanja, napisala sam ovaj tekst s jednim jedinim ciljem:

neka se sazna istina

Prava istina o nekim davnim i onim ne tako dalekim događajima. Predugo je vladala šutnja prekrivena čvrstim plaštem laži, one “istine” koju su “oslobodioci” godinama
servirali kao jedinu i neupitnu, prikrivajući njome svoje strašne zločine.
Ovdje govorim o slučaju naše obitelji. A koliko je takvih obitelji? Koliko je onih koji nikad nisu saznali sudbinu svojih bliskih, nestalih u bezbrojnim jamama ili satrtih na poslijeratnim Križnim putovima?
Većina spomenutih sudionika opisanih događaja već su pokojni, za neke ne znam gdje su.
Međutim, neki od aktera još su živi i mogu posvjedočiti o činjenicama. Krvnicima ionako ja ne mogu oprati krv s njihovih zločinačkih ruku.
I, kao što je jednom rekla moja mama upirući prstom put nebesa:
“Ja sam im oprostila. Neka ondje gore riješe svoje grijehe.”
U Zagrebu, listopad 2003. godine

Tekst ustupio Hrvatskom žrtvoslovnom društvu, hrvatski branitelj Sinišu Ratković u sklopu istraživanja KEVINE JAME

Čin I
KAKO SE KALIO ČELIK ILI DJELIĆ TEMELJA PARTIZANSKOG ANTIFAŠIZMA

Moram dokazati da je moj otac mrtav. Naizgled jednostavno, zar ne? Uobičajeno bi bilo u takvom slučaju otići u općinski ili neki sličan ured platiti propisanu taksu i zatražiti
smrtovnicu. Ali ne i u ovom slučaju. Smrtovnicu ne mogu izdati jer nemaju saznanja da je mrtav. Nitko ga nije upisao u knjigu umrlih. Pravno, on je još živ. I tu je kvaka.
Naime, da je još uvijek živ, sada bi imao 119 godina i bio poznat u svjetskim razmjerima kao najstariji čovjek na svijetu.
Problem je što svi u obitelji, a i u našem malom mistu, znaju da je mrtav, samo to moramo i dokazati. Točnije rečeno, moramo nadležnim službama, u ovom slučaju sudu, dati dokaze da nije više živ tako da ga oni mogu proglasiti mrtvim. Na temelju toga druga državna služba
izdat će smrtovnicu.
Drugi problem je što on nije umro prirodnom smrću. Ne, on je ubijen. Ubili su ga 1943. godine hladnokrvno, s predumišljajem i organizirano tzv: “oslobodioci”, partizani, isti oni koji danas tvrde da su antifašisti, ma što to značilo. Potom su vrlo revno, našu obitelj oslobodili i najvećeg dijela pošteno zarađene imovine.
Živjeli smo u obiteljskoj kući u Kaštel Novom. Otac i njegova braća imali su uspješnu tvrtku “Braća Stude” koja se bavila vinogradarstvom i proizvodnjom i prodajom kvalitetnih vina, likera i pjenušaca.
Bilo nas je četvoro djece: Neda, Mira, Drago i ja. U vrijeme opisanih događaja Neda je živjela i radila u Splitu a Drago je bio u Zagrebu. U kući je, uz našu mamu Katicu, Miru i mene, bila i Mande Matijaš, naša dugogodišnja domaćica.
Moj otac, Vladimir Stude pok. Marina bio je srčani bolesnik (angina pectoris). Dugo se liječio u Zagrebu. Vrativši se u Kaštel Novi gdje se nalazila naša obiteljska kuća, držeći se savjeta liječnika, svaki dan se šetao ili vozio bicikl.
Tako je bilo i 4. rujna 1943. godine. Pape je (nikad ga nismo zvali tata, jedino pape) biciklom krenuo na jednu od svojih uobičajenih ruta, do naših polja zvanih Bile. Tamo ga je, u polju, pod maslinom, dočekao znanac Vicko Grgin, partizan iz Kaštel Novog. Grgin je razgovoru rekao da će Italija uskoro kapitulirati i da se oni spremaju doći u selo. Neka se ništa ne boji, on ga dobro poznaje i bit će pod njegovom zaštitom. Ujedno ga je zamolio da se nađu ponovo popodne na istom mjestu i neka donese nešto lira kao pomoć jer će im trebati kad dođu u selo. Kod kuće su imali 50.000 lira. Moja majka Katica izdvojila je 20.000 i dala ih ocu koji ih je odnio na dogovoreno mjesto i predao Grginu. Taj isti Vicko Grgin postao je kasnije slavljeni partizanski general.
Italija je pala 8. rujna. Partizani slavodobitno ulaze u selo. Život, bar na izgled, ide dalje, iako ne na uobičajeni način. Skoro svaki dan bi netko iz sela bio odveden u nepoznato i za njega se više ne bi čulo. O tome se samo šapatom pričalo. Preko puta naše kuće su Kula Čipiko i prostrana skladišta u vlasništvu obitelji Katalinić. Tu su bili smješteni zarobljeni talijanski vojnici uglavnom mladi i prestrašeni. Njih po grupama odvoze kamionima.
“U Šibenik” – kažu čuvari. Malo je čudno da se ti isti kamioni prazni brzo vraćaju. A Šibenik nije blizu.
U međuvremenu, počela je prava pljačka. Neki su to zvali oslobođenje. Iz skladišta se iznosilo sve što se moglo nositi na rukama, tačkama, nosilima… Krala je sirotinja ali i oni koji nisu baš bili potrebiti.
Pod parolom “sve je to narodno” bezočno se otimalo tuđe vlasništvo. Tu grabež skoro je nemoguće opisati. To je savršeno uspjelo jedino Miljenku Smoji u “Velom mistu”.

Gledajući epizodu koja priča o sličnom događaju činilo mi se da je snimljen 1943.godine upravo ispred naše kuće.
Iza Kule bila je velika hrpa naslaganih drva pripremljenih za zimu. Naravno i ona se odnose. Netko od seljana svoju zalihu opljačkanog privremeno slaže u slijepoj uličici iza naše kuće. Ne znajući za aktivnosti oko tih drva, izašla sam iz kuće. Na dnu vanjskih skala stoji naoružan partizan – naš susjed Marko Jurić. Odmah je počeo vikati na mene što kradem državnu imovinu. Nisam imala pojma o čemu govori niti sam tada znala da su bivši vlasnici drva i druge robe u skladištima već “izvlašteni” u ime nekih viših ciljeva.
Odgovorila sam mu da je lud i da nemam pojma o čemu govori i za što me optužuje. On skine pušku s ramena i kundakom me prilično jako odvali po ramenu. Kao prava tvrdoglava sedamnaestogodišnjakinja, nisam mu ostala dužna nego sam ga nogom žestoko raspalila po koljenu. To ga je još više razljutilo. Ponovo me je udario, ovaj put jače. Rame mi je bilo iskočilo a ja sam se srušila niz stepenice. Mande me je, uz nečiju, pomoć digla i unijela u kuću. Otišli su po čovjeka koji je sređivao takve stvari te mi je on namjestio iščašeno rame.

Jednog dana, točnije 15. rujna, bili smo počašćeni važnom posjetom. U našu kuću je došlo partizansko izaslanstvo: Jere Matijaš zvan Voda (Jere je bio brat naše domaćice Mande, a i on je neko vrijeme kod nas zarađivao kruh svoj svagdašnji), Anka Lozovina, sestra kasnije proglašenog narodnog heroja Joze Lozovine-Mosora (po njemu je Trogirsko brodogradilište dobilo ime) i još sedam – osam njihova drugova iz Segeta. U Segetu je tada bila partizanska komanda za šire područje Trogira.
Bili su okićeni puškama, bombama, dalekozorima i svim ostalim ratnim rekvizitima koji su u ono vrijeme bili u trendu. Lijepo smo ih pogostili. Bila je to, rekli su, prijateljska posjeta. Došli su se zahvaliti za našu pomoć. Naime, naša mama i Mande su tijekom rata i talijanske okupacije, za Jeru i njegovu grupu šivali tople prsluke, pleli im čarape i prikupljali druge stvari. To su, po potrebi, nosili u Seget i predavali “vezi”. O tim stvarima se za vrijeme rata u kući nije govorilo, pogotovo ne pred djecom. Mama nam je o tome pričala kasnije.
U to vrijeme, bar u Dalmaciji, bilo je uobičajeno da zaposlenici bilo kojeg statusa u tvrtkama kao što je bila tvrtka moje obitelji svoje poslodavce tituliraju s “gospodaru” i “gospodarice”.
Tako su oslovljavali i moje roditelje, a ni Jere Matijaš nije bio iznimka. Novi sustav vrednovanja uveo je i nove načine oslovljavanja pa su svi službeno postali “drugovi” i “drugarice”.
Dakle, dobili smo posjetu. Jere, ne mogavši se potpuno osloboditi svog starog odnosa sluga-gospodar, mamu je titulirao kompromisno. “Znate drugarice – gospodarice” – ispalio je pripremljenu službenu tiradu, blaženo nesvjestan
komičnosti svojih riječi – “mi se borimo za jednakost. Neće više biti poreza, novac neće trebati jer će svatko imati što mu treba i svatko će nositi klobuke a ne samo gospoda i bogati”. Mama ga je pogledala ispod oka i potpuno ozbiljno odgovorila: “Jedva čekam vidjeti i taj dan.”
Onaj, za našu obitelj crni i nikad prežaljeni dan, 25. rujna 1943. godine, započeo je negdje iza jedan sat po ponoći. Sve nas je probudilo bjesomučno lupanje po ulaznim vratima i povici: “Otvori!”
Otac je sišao i onako, u pidžami, otvorio vrata kroz koja nahrupiše četvorica do zuba naoružana partizana: Ante Remetin zvan Lovrica iz Kaštel Novog, Ante Kovač zvan Kaparanić iz Kaštel Sućurca, Ivan Ađutantov poznat kao Markiol iz Kaštel Lukšića te Ante Bedalov po nadimku Abesinac iz Kaštel Kambelovca. Sve domaći ljudi, Kaštelani.
Traže od oca da se odmah obuče, a Lovrica ga čak prati u sobu, valjda da ne pobjegne kroz prozor spavaće sobe koja je bila na trećem katu kuće. Mama ga upita gdje ga vode. Lovrica joj objašnjava da imaju puno zarobljenika Talijana i Nijemaca “On govori te jezike pa će nam biti tumač.”
Kao usput. prigovorio je mom ocu: “Ti spavaš u postelji a mi po šumama i poljima.”
“Mlad si ti.” – odgovorio mu je (Lovrici je tada moglo biti oko 26 godina a papi 60) – “Ti to možeš izdržati.”
Mama ih pratila do izlaza iz kuće i upitala jednog od partizana: “Kad će te ga vratiti? Gdje idete?” “Brže nego što se nadaš.” – glasio je odgovor – “Idemo u Komandu.” Ta “Komanda” na koju je mislio bila je u Domu željezničara u Kaštel Lukšiću. U stvari, Dom je, kao i obližnji dvorac Vitturi, služio kao privremeni zatvor odnosno logor.
Ujutro, negdje oko 4,30 sati, vidjevši da se otac ne vraća, Mande je skuhala kavu i natočila je u lončić. Pošalju me s tom kavom u tu Komandu da je odnesem ocu i vidim što je s njim. Jako sam se žurila, skoro trčala. Iako sam imala kratke rukave, sva sam se kupala u znoju. Negdje na pola puta od naše kuće ugledam kako prema meni ide grupa ljudi. Sve sam ih poznavala:
moj otac, Mate Čipčić-Bragadin, braća Ivo i Ante Žanić zvani Milić. Pratili su ih stražari spuškama na ramenu: Mijo Rudić zvani Banica i Frane Žanić, obojica iz Kaštel Novog. Pitam gdje ih vode a otac mi kaže da ih odvode u neku drugu komandu, valjda višu. U hodu ispija kavu dijeleći je s Matom Bragadinom. Mene je poslao doma da što prije obavijestim mamu i dovedem je poprečnim putem do mjesta gdje će morati proći.
Mama se odmah uputila na dogovoreno mjesto a ja sam otrčala do kuće obitelji Bragadin i javila sve Matinim kćerkama Mariji i Savini i njihovoj teti. Potom sam se žurno uputila u susret ocu. Imala sam sreću. Dotrčala sam baš kada su se oni pojavili. Mama je već bila tamo.
Tu su se kratko zaustavili pa smo s njima pokušali razgovarati dok jedan od stražara – Frane Žanić – nije prekinuo razgovor riječima: “Ajde, dosta je. Pozdravite se, nama se žuri.”
Poljubila sam oca. To je zadnji put da sam ga vidjela.
Dok sam se opraštala s Matom Čipčić-Bragadin, on mi je u ruku krišom utisnuo svoj vjenčani prsten šapnuvši mi:
“Kad dođeš u selo, daj mi ovo kćerkama.”
Učinila sam to. Puno sam, kasnije, razmišljala o tom njegovom postupku. Imao je tada 74 godine. Cijeli život bio je lovac, poznavao je Kozjak (brdo iznad Kaštela), odvjetnik po struci. Shvatio je stvarnost i ono što ih čeka. Na Kozjaku nema Komande ali ima jama.
Grupa uznika vođena svojim čuvarima nastavila je put prema Željezničkoj stanici Kaštel Stari. Tamo su, prema svjedočenju braće Ante i Ive Žanić, u kamion ukrcani moj otac, Mate Čipčić-Bragadin i njihova straža. Prevezeni su do prijevoja Malačka na Kozjaku. Ostatak grupe ostao je na Željezničkoj stanici.
Po dolasku na Malačku, iskrcani su iz kamiona a put su nastavili pješice, prema Radošiću. Pratili su ih kaštelanski partizani Srećko Jakovac i Martin Stipkov zvan Tikvica, obojica iz Kaštel Starog.
U to se vrijeme na teritoriju koji su nadzirali partizani provodila opća mobilizacija. Svi oni koje je nova vlast proglasila sposobnim za oružje pokupljeni su, proglašeni dobrovoljcima i privedeni u sabirne centre.

Istim putem Kaštela – Željeznička stanica – prijevoj Malačka – Radošić a potom put sela Sratok (kasnije je selo preimenovano u Bogdanoviće) prolazile su kolone netom mobiliziranih Kaštelana kojih su se “oslobodioci” uspjeli dokopati za popunu svojih redova. Naravno, uz dobro naoružanu pratnju. Da se slučajno ne bi tko pokušao izvući i vratiti kući. Među njima je bio i mamin brat Radoslav-Rade Poparić. Puno njih, uključivo i mog ujaka, oca mi je tada vidjelo posljednji put.
Cesta Kaštela – Lečevica načelno se proteže pravcem jug – sjever. Na drugoj strani Kozjaka, iza Malačke, je područje sela Radošić odnosno Kaštelansko zaleđe koje spada u Dalmatinsku Zagoru. Na tom dijelu ceste jedan odvojak se izdvaja okomito prema zapadu. To je put za Sratok.
Na sjeverozapadnoj strani toga T – križanja, kojih dvadesetak metara daleko od ceste, nalazi se Kevina jama. Od naše kuće do te jame ima nekih petnaestak kilometara. To je kraška jama oblika obrnutog lijevka. Dubine je sedamdesetak metara od čega je gornja polovina okomiti i relativno uski tunel, dok se dolje širi u prostranu dvoranu promjera
tridesetak metara. Iskaz Fabjana Jurčeva, svima u Novom poznatog kao Brico, meni i mom bratu Dragi:
«Malo sam zastao iza kolone pa sam se požurio da je stignem. Na zaokretu, kod odvojka koji vodi za Sratok, vidio sam vašeg oca i šjor Matu. Upitao sam vam oca: “A di vi idete?” “U Komandu” – odgovorio mi je. Šjor Mate je šutio. Otac vam je u jednoj ruci imao mali zavežljaj a u drugoj nekakav komad drva kojim se poštapao. Pratili su ih Srećko Jakovac i
Martin Tikvica. “Kakva komanda!” – pomislio sam – “Komanda je dolje u selu. Ovo ne miriše na dobro.”
Požurio sam se za mojom grupom. Nismo odmakli niti stotinjak metara kad se iza nas začuju pucnji. Odmah se među nama proširio šapat: “Ubili su ih!”
Ujaku je, kad je začuo pucnjeve i shvatio što se dogodilo, u hodu pozlilo. Oni oko njega su ga pridržali da ne padne i tako privuče neželjenu pažnju svojih čuvara, nervoznih i naoružanih. “Šutke smo nastavili hodati.” – završio je Fabjan.”
Na samoj jami, neposredno prije smaknuća, otac je shvatio što se događa.

Kazivanje jednog od ubojica – Srečka Jakovca (na samrti se ispovjedio svojoj obitelji):
“Došli smo do jame. Na Studi se vidjelo da je tada razumio što ga čeka. Upitao me je: “Zašto, Srečko? Bio si radnik u našem magazinu, pošteno plaćen, zašto?” “Tako je. Eto, zato neću ja u vas pucati.” – odgovorio sam mu – “Neka puca Tikvica ja ću pucati u Matu Bragadina.”
I dok smo repetirali puške, Vlado Stude je počeo pjevati. “Mislim da je u tom času poludio.”
Nisu odmah upali u jamu pa smo ih puškama i nogama odgurali. Vladi je pola glave bilo razneseno a jedno oko je još treptalo.”
Tu potresnu priču jedan član obitelji Jakovac prepričao je nama. Kad smo se mama i ja rastali od oca i došli doma ona je odmah poslala Mandu u Seget da potraži svog brata Jeru Matijaša.
Htjela je da on, kao uvaženi pripadnik partizanskog pokreta, intervenira kod svojih neka nam puste oca. Jere je odmah otišao u tu njihovu Komandu u Domu željezničara i na upit gdje je Stude dobio kratak odgovor: “Likvidiran je odmah.”

“Zašto tako, bez ispitivanja?” “Zato jer smo znali da ćeš doći u intervenciju.”
Jere je, čuvši to a poznavajući našu obitelj i znajući da mi otac nikome nije naudio, naprotiv da su naši roditelji časne osobe, uvažene u selu i uvijek spremne pomoći drugima, otišao jednom od onih koji su tada “drmali” u Kaštelima i u pravednom gnjevu porazbijao mu sve po kući.
Oko 13 sati istog dana Jere je došao u našu kuću. Dovezao ga je motorom Jozo Lozovina-Mosor. Potražio je svoju sestru i samo njoj šapnuo: “Gotovo je. Zakasnio sam.”
Mande u početku nije nikom ništa govorila iako se, kasnije smo ustanovili, po selu o tome već šapatom pričalo. Kako više nije mogla u sebi nositi tu strašnu tajnu nakon nekog vremena odvela je mene i sestru Miru i sve nam rekla. Neću ni pokušati opisati kako smo to doživjele.

Točno tjedan dana nakon što su odveli oca, u isti sat, jedan po ponoći, dolazi ista grupa naoružanih partizana. Ovaj put po mamu. Isto lupanje po vratima, isti povici: “Otvori!”
Otvaramo vrata a oni kažu: “Katice, došli smo po tebe jer te Vlade zove. Morate se dogovoriti neke stvari oko imanja.”
Ta noć je bila noć užasa. Na poluotvorenim vratima, oni potežu mamu vani, mi je vučemo unutra. Vičemo, zovemo u pomoć. Mira i ja znamo što se ocu dogodilo, ne želimo izgubiti i majku. Ali tko će nam pomoći? Partizanska strahovlada utjerala je svima strah u kosti. Susjedi čuju, moraju čuti. Kuće su zbijene, blizu jedna drugoj.
Jedan jedini koji se usudio pojaviti bio je naš bliski susjed Petar Cetinčić, no i on je brutalno, uz prijetnju oružjem, potjeran natrag u svoju kuću.
Nakon otprilike sat vremena natezanja, vike i prijetnji, Lovrica zgrabi Miru i izvuče je iz kuće. Potjera je na dno vanjskih skala, prisloni joj pušku na vrat. “Kurvo! Hrvatska učiteljice!” – vikao je na nju – “Ubit ću tebe i sve tvoje do sedmog koljena.”
To “učiteljice” u glavi tog polupismenog “antifašiste” bilo je izjednačeno s pismenošću. Ako znaš pisat onda si učitelj.
Mama je od traume prokrvarila i krv se niz njene noge slijevala po terasi i skalama. Tu noć je puhalo jako jugo. Naša kuća je na rivi, uz more, uvijek izložena udarcima juga. Bilo nam je užasno hladno od straha i vjetra. A kako je tek bilo Miri, u pidžami s puškom na vratu? Uvijek nam je poslije ponavljala da ju je spasila jedino molitva i njena snažna vjera. Trajalo je to natezanje do pet ujutro sve dok jedan od tih hrabrih boraca, Ivan Ađutantov-Markiol, nije rekao svojim drugovima: “Ja ovo više ne mogu ni gledati ni slušati. Pustite malu i ostale i idemo.” Za čudo Božje, ostali su ga poslušali.
Sutradan ujutro Mandu je na ulici zaustavio Ivan Grujica iz Kaštel Štafilića, jedan od aktivista u novostvorenim organima “narodne vlasti”. U strogom povjerenju je upozori da su maloprije na sastanku (vjerojatno mjesnog odbora ili nečeg sličnog) odlučili da se naša kuća zapali zbog toga jer nisu uspjeli odvući našu majku. Savjetovao je da se svi negdje sklonimo.
Zbog tog čina sam Ivanu Grujici, iako je odavno pokojni, vječno zahvalna. Trebala je velika hrabrost da u tom bezumlju i strahovladi nađe hrabrosti i upozori nas – narodne neprijatelje.
Obiteljska prijateljica, sumještanka Luce Kuzmanić, na maminu zamolbu, našla nam je smještaj za tu noć u dvije obitelji. Primili su nas na spavanje da ne bi izgorjeli zajedno s kućom. Mama i Mira su spavale kod Kate Poparić koja je živjela nedaleko od naše kuće.

Ja sam otišla kod Vinke Jurčev-Mačalin žene Mate, inače aktivistice AFŽ – a. Kako sam zbog proteklih događaja bila jako isprepadana bojala se biti sama posebice noću. Zato sam spavala u krevetu s njom i njenim mužem.
Po noći su u kući ostali uz Mandu, Ante Danilo i Vinko Vuletin-Cirojko. Oni su kad plane vatra trebali kroz sjeverne prozore izbaciti zamotuljke, uglavnom posteljinu i odjeću koje je mama pripravila prije izlaska. Da se bar nešto sačuva.
Pred zoru je Vinkin muž Mate izašao pogledati što je s kućom. Brzo se vratio i javio da se ništa nije dogodilo.
Zašto je nisu zapalili? Jednostavno, netko od mudrijih aktivista – palikuća se sjetio da puše jugo a naša kuća je najveća pa bi vjerojatno tako zapalili pola sela. To je dojavio Mandi isti onaj Ivan Gujica uz napomenu da opasnost za nas nikako nije prošla.

Svako nekoliko dana mama je dobivala poruke onih iz Komande otprilike ovakvog sadržaja: “Pošalji Vladi čarapa, rublja, odijelo. Zahladilo je pa mu treba.” Sve je to Mande, po maminim zapovijedima, pakirala i predavala jednom istom momku koji je po to dolazio. Bio je to izvjesni Žanić poznat po nadimku Šeprka.
Mama još uvijek nije znala da ubojice, bez imalo grižnje savjesti, to naručuju u ime njihove mrtve žrtve.
Zahtijevali su oni svašta. I hranu i novac i druge stvari. A mama je slala misleći kako pomaže mužu i onima koji su s njim. Tražili su, istančanog li ukusa tih seljačina koji su se do tada u sukno i opanke oblačili, očev krombi kaput, kišobran a na kraju i pisaći stroj iz kancelarije. Nismo mogli tako živjeti iz dana u dan čekajući da oni smisle što će učiniti s kućom dok mi spavamo u tuđem. A da i ne govorim da smo se bojale što mogu učiniti nama. Zbog toga je
mama odlučila da se sklonimo u Split, kod njenog brata Drage Poparića.
Ja sam biciklom otišla do Kaštel Sućurca, ostavila bicikl kod poznatih, i brodom se prevezla u Split. Tako sam inače svakodnevno putovala u školu i natrag. Mamu i Miru karom je prebacio Ante Danilo. Kar je dalmatinski naziv za drvena kola koja vuče konj a imalo ga je svako bolje poljoprivredno domaćinstvo. Ja sam svakih dva-tri dana
istim putem odlazila u Kaštela po hranu (kruh, slanina, povrće i druge namirnice) koju bi nam Mande pripremila. Kasnije je “narodna vlast” između svih ostalih stvari, konfiscirala i moj bicikl.

U Splitu smo bile do polovine prosinca a onda smo se vratile. Evo zašto:
Jednog dana Roza, naša susjeda iz Kaštela došla nam je u posjetu. Našla je mamu kako plete debelu majicu za oca. Vidjevši to Roza joj reče: “E, moja Katice, što to pleteš? U Kevinoj jami to nije potrebno.”
I sad osjetim bol u srcu kad se sjetim tog trenutka. Mama se skamenila na stolici, ruke s pletivom klonile su joj u krilo. Lice joj je pokrilo nadnaravno bljedilo. Prazan pogled koji ne vidi ništa. Duga, ledena šutnja a onda kao iz neke daljine, polako, skoro šapatom progovori: “Nema oca, nema muža. Bože moj, tko i zašto?”
Mira se, a u onoj groznoj noći doživjela je živčani slom te zaradila tešku upalu pluća i porebrice, polako oporavljala. Mamu je, saznavši za strašnu sudbinu našeg oca, napustio strah od moguće zle sudbine koja bi nas mogla zadesiti u Kaštelima. Uostalom, partizani su pobjegli jer su nadirali njihovi neprijatelji. Kaštela, kao i Split i drugi
dijelovi Dalmacije, pali su pod NDH. Na to područje ušli su ustaše i Nijemci.

Prije bijega iz sela, nekoliko dana prije Svih svetih 1943. godine partizani su se pobrinuli da ih se ne zaboravi. Više se nisu zamarali sofisticiranim pričama o “tumačima” niti prevoženjem do nekih “viših komandi”.
Pokupili su desetak uglednih i bogatih osoba oba spola i odveli ih u staru vojnu bazu Divulje oko 4 kilometra zapadno od Kaštel Novog prema Trogiru. Tamo su ih tukli, mrcvarili, žene i silovali a onda polumrtve zaprežnim kolima, noću prevezli na naše groblje sv. Josipa.
Tamo su ih jednostavno, po kratkom postupku, pobili i bacili u veliku ubožničku grobnicu i po njima bacili živo vapno. Nisu se ni malo trudili sakriti svoje nedjelo. Među tada ubijenima bili su meni poznati: majka i sin Ana i Vinko Amat, Savka Metličić, Srećko Kapetanović-Kapo i Petar Dobrić-Birić.
Grobnica je sagrađena dvadesetih godina, na poticaj domaćeg župnika i dobrotom Kaštelana, za ukope siromašnih. Na Mrtvi dan Kaštelani po starom običaju odlaze na groblje. Tamo zatiču sliku užasa: ispod odmaknute ploče grobnice gola i polugola krvava tijela sumještana a krv, tragovi metaka i prazne čahure posvuda.
Obitelji i prijatelji ubijenih, noću s platnom namočenim u rakiju preko lica, da bar malo ublaže smrad raspadajućih tijela, vadili su iz nje svoje očeve i majke, sinove i kćeri. Njih su, Bogu hvala, bar mogli kršćanski pokopati u obiteljske grobnice. Oni koji su se spustili u grobnicu posvjedočili su da se unutra, osim onih koje su iznijeli, nalazi još najmanje trideset-četrdeset poluraspadnutih leševa ljudi koji su očito ubijeni danima prije.
Na grobnici se i danas dobro vide tragovi metaka. I uvijek netko donese stručak cvijeća.

Mama se odlučila na povratak u Kaštela. Nije nam dopustila da nosimo crninu kao što je običaj. Možda iz prkosa.
“Crnina je vanjski znak tuge. A tuge nam je dosta u srcu.” U svoj svojoj žalosti brinula se o nama ne samo fizički.
“Ne dopustite da vam u srcima zavlada mržnja jer onda postajete neljudi. Svaka mržnja ubija dušu i srce. A najvažnije je spasenje duše. Molimo za oca, nemojmo ga zaboraviti a zločinci koji su to učinili svoj teret će nositi zauvijek.”
I bilo je tako. Puno godina nakon opisanih događaja dugovi su počeli stizati na naplatu. Naime, Kaštela su mala mjesta, sedam povezanih sela uz more. Manje – više svi su se tada međusobno znali i tajne se nisu mogle dugo čuvati. Tako je misterija nestanka moga oca dobila i svoje počinitelje, naredbodavce i izvršitelje. Mi smo znali za njih, a i oni su znali da mi znamo.
Martin Stipkov zvan Tikvica umirao je u teškim bolovima. Osjećajući da mu se bliži kraj, poslao je prijatelja Jakova Jakovca iz Kaštel Starog našoj mami s molbom da dođe do njega i da mu dade oprost. Ona je odbila doći mu u posjetu nego mu je po istom glasniku poslala poruku:
“U ime djece i moje, ja sam ti oprostila, a ti to raščisti sa svojom savješću.”
Nije umro lako. Rak ga je rastakao, bolovi razdirali pa je sam pokušao prekratiti si muke.
Josip-Bepo Babin partizanski general, 1943. godine alfa i omega u Kaštelima. On je odlučivao o životu i smrti svojih susjeda i suseljana. Ni njemu nije dano da ljudski umre. Grižnja savjest učinila je svoje. Prerezao si je žile na rukama a potom se bacio u more kod hotela “Palace” u Kaštel Starom. Sutradan su njegovo truplo našli kako pluta pod Čiovom.
Brat Drago bio je tada u Zagrebu gdje je pohađao Tehničku školu. Za vrijeme školovanja živio je kod našeg strica Antona. Stric je imao stan i kancelarije predstavništva firme “Braća Stude” u Mrazovićevoj ulici.

Drago je za ubojstvo oca saznao sasvim slučajno, od jednog poznanika Kaštelana, negdje oko Božića. Odmah nam je javio da dolazi kući. Znali smo kad dolazi parobrod (iz Zagreba se tada putovalo vlakom do Metkovića ili Ploča a potom brodom do Splita). Mama i ja smo otišle u Split kod očeve sestre Slavke Nikolić. Na brodu ga je dočekala rodica Miljenka i dovela do tete gdje smo ga mi čekale. Mama i teta Slavka su ga na koljenima molile da ne ideu Kaštela i da se ne osvećuje. Na jedvite jade su ga namolile te se on nakon tri dana vratio u Zagreb.
Kao sin “narodnog neprijatelja” on je prošao svoj Križni put. O toj Kalvariji ćete čitati kasnije.
Svijet nije crno – bijel. Niti je samo jedna strana dobra a druga loša. Za vrijeme rata svašta se događa. Tako je bilo i u tom ratu. U Kaštelima smo nastavili živjeti kako smo mogli. Našu tugu čuvali smo u sebi kao i mnogi drugi. Naučili smo se na ratne uvjete. Pa, već su prošli Talijani, pa partizani a sad su svoja pravila uveli Nijemci i ustaše. Prijatelji nam pokušavaju biti pri ruci a neki okreću glavu od nas ako već ne mogu izbjeći susret na ulici. Tako je i s drugim obiteljima čija je sudbina slična našoj. Najodaniji našoj obitelji nepokolebivo je ostao Ante Danilo sa svojom obitelji.
Pomagao nam je kad je bilo najpotrebnije, kad su se drugi iz straha ustručavali. Nikad im to nećemo zaboraviti.
Veljača 1944. godine, jedan sat po ponoći. Mrkla noć. Cijelo selo spava. Odjednom lupa na ulaznim vratima i povici:
“Otvaraj!”
Iz kreveta skačemo kao u bunilu. Nije li to noćna mora? To se već dogodilo, nemoguće je da
je ovo istina. Ovo mora da je ružan san. “Otvorite vrata!”
Vika i udarci ne prestaju. Brzo se razbuđujemo. Svi – mama, Mande, Mira i ja – trčimo do vrata. Mama je otvorila samo prozorčić na vratima. A pred njima, s puškama stoje dvojica ustaša a iza njih dva njemačka vojnika. Slična situacija kao prije nekoliko mjesec. Samo su odore druge. Žele ući. “Što hoćete?”
“Moramo pretražiti kuću. Imamo dojavu da unutra skrivate obitelji komunista.” Mama se odlučno, kako ona zna, ustobočila na vratima rukama naslonjenih na bokove. “Neću otvoriti. Tako su mi došli partizani i odveli muža. Nikad ga nisam više vidjela. Možete ući samo silom. Ako ne vjerujete meni, idite Načelniku općine i pitajte ga je li ovo istina.
Mislite li da bi mogla štititi te komuniste nakon onog što su nama učinili?” Oni prijeteći skinu puške s ramena. Malo ih je zatekla situacija. Nisu naučili da im se netko suprotstavi.
“Možete me ubiti. Drugačije nećete ući.” – nije se mama dala smesti.
Ona dvojica ustaša se pogledaju. Ovakav nastup civila prema njima nije im bio uobičajen. To ih je potaklo da provjere priču. Jedan od njih ode do načelnika (tada je to bio Ante Škarica-Živkov). Brzo se vratio, jer Škaricina kuća nije bila daleko od naše. “Istina je što je rekla. Muža su joj ubili partizani.”
To im je bilo dovoljno. Uz ispriku su se povukli. Ali su na odlasku rekli: “Prijavio vas je netko iz sela.”
Naravno da je potkazivač moga biti samo netko domaći. Od kuda bi oni, došljaci, to mogli
znati? U selu se dobro znalo tko je s kim kakav i tko kome pomaže. Na tome je završila ta epizoda. A mogla je i drugačije.

Naime, na zadnjem, trećem katu naše kuće zaista su bili oni koje su tražili. Kako smo se mi kod prijatelja skrivali nakon ubojstva oca, tako su sad, dolaskom nove vojske, u opasnosti bili neki drugi.
Skrivajući se od nove vlasti kod nas su spavale: Marija Jurčev-Šejo i njena dva sina dok joj je muž Ante bio u partizanima te Marija Kuzmanić-Gvozden sa sinovima Vinkom i Petrom čiji je brat Frane također bio u partizanima. Obje su bile aktivistice AFŽ – a, ali našoj mami, unatoč svemu, to nije smetalo. Nije zaboravila da su nam to prvenstveno prijatelji kojima treba pomoći.
Partizani su se ponovo vratili 1944. godine. Ovaj put za dugo. Dogodilo se ono što moja majka nikad nije nazvala drugačije nego: prevrat. Taj isti događaj desetljećima se službeno slavio kao “oslobođenje”.
Kao i mnoge druge, tako su i nas srednjoškolke pokupili i poslali na razne poslove. Meni je dopala vojna bolnica VIII korpusa koju su smjestili u zgradu Splitskog Sjemeništa. I tako sam postala kvazibolničarka.
Zajedno s još jednom djevojkom, dobila sam jednu sobu u kojoj smo skrbile o ranjenim borcima. Dovozili su ih iz Knina, Drniša i tko zna od kuda sve. Borbe su još trajale. Iskreno govoreći, nisam u tome bila baš uspješna. Nije da nisam htjela. Jednostavno, nisam znala. Među grupom ranjenih koji su ležali u toj mojoj sobi bio je i naš, kaštelanski mesar Vinko Mamić poznatiji kao Škoto. Jednog dana dovezli su novu grupu ranjenika a među njima i sirotinju iz bliskog susjedstva, Antu Žanića-Ivanurića. Čim me je Ante ugledao odmah je
počeo galamiti. “Što radi ovdje ova,” – pokazao je na mene – “to je kćer likvidiranog narodnog neprijatelja!
Neće ona o nama brinuti.” Tad se Škoto podigne s kreveta.
“Umukni Ante, sram te bilo!” – podviknuo je ljutito – “Brzo si zaboravio što je Studina kuća učinila dobro tvome ocu i svima vama. Ili umukni ili izlazi iz ove sobe.”
Na njegovu stranu, u moju obranu, stao je još jedan ranjenik, crnogorski partizan. U tom trenutku, kao da je znao, ušao je Milan Martinac. Došao je vidjeti kako mi je. On je također u ležao u bolnici jer je bio ranjen u ruku. Kad je čuo što se događa, bez puno buke je Antu izbacio iz sobe i zabranio mu da se tamo
više pojavi. Uskoro je završila i moja, ne baš uspješna karijera, bolničarke. Netko se pametno sjetio da je bolje da nas puste ponovo ići u školu.

Nastavlja se

Lili Benčik/hrvatskepravice