HRVATSKE PRAVICE

Nisam povjesničar po struci, ali je povijest Istre prožeta u mojoj  obitelji i obitelji mog supruga. Mi, naši djedovi i bake i naši roditelji, mi smo tu povijest živjeli i imali sreću da čujemo živo svjedočenje iz prve ruke. Kroz naše obitelji prošla je povijest Istre 20 . i 21. stoljeća, i upravo kroz živo svjedočenje ja pišem o povijesti Istre.

Obrazložit ću što kraće mogu: Moj Nono rođen 1893. godine, je istarski Hrvat potomak Hrvata koji su naselili Istru u 17. stoljeću, na područje Krnice i Mutvorana, nakon što je skoro ostala bez stanovnika koje je pokosila kuga. Služio je KUK mornaricu, naučio njemački ,pisati i čitati. Bio je vezan uz Katoličku crkvu, istarski narodnjak. Sudionik je Proštinske bune.

U knjizi „Proština 1921“ Spomenuo ga je prof. Miroslav Bertoša

Biblioteka Istarski mozaik, Pula, 1972.

Moja prabaka, Fuma, njegova mama bila 1915. godine internirana u Moravsku, tamo joj je umrlo dvoje djece. Vratili su se 1918. godine u svoje selo u opustošene kuće i tri godine neobrađivanu zemlju. Muški dio obitelji se vratio iz rata, a onda ih je mnoge pokosila španjolska groznica. Povratnici su na velikom križanju ceste od Marčane prema  Krnici i Raklju s jedne strane i prema selu Šegotići sa druge strane (danas prema Dugoj Uvali) koje se zove KRIŽ, podigli veliki kameni križ u znak zahvalnosti Bogu što su se živi vratili kućama.

Koliko  hrvatskih povjesničara znade za ovu patnju istarskih Hrvata od 1915.-1918. godine? Vjerojatno nitko ili malo. A ja znam od djetinjstva kroz priču mog nona.  Nitko njih nije pitao žele li otići ili ne. Vlast je tako odlučila misleći da će zaštititi stanovništvo od ratnih operacija iskrcavanja sila Antante na jug Istre. Prisilna  deportacija stanovnika južnog dijela istarskog poluotoka u Južnu Austriju, Moravsku i Češku, provedena je 1915. godine. U samo tjedan dana južnu Istru moralo je napustiti 60.000 ljudi. Do logora su putovali  u zatvorenim stočnim vagonima. Samo do austrijske granice putovali su čak tri dana. Loši uvjeti u barakama, loša hrana, zima i bolesti, pokosili su 10.000 Istrana koji se nisu vratili svojim kućama.

Da se ne zaboravi ovaj egzodus pridonijeli su Ivan Zuccon, koji je uložio nadljudske napore da im poboljša uvjete života. Zatim Joso Defrančeski iz Ližnjana koji je sjećanja zapisao u listovima Istarska riječ i Istra i u knjizi o vlastitoj nakladi, pa velečasni Lucijan Ferenčić, koji je 1973. godine napisao znanstveni rad koji je nezaobilazan u razumijevanju evakuacije od 1915. do 1918. godine, doktorsku disertaciju Porečko-puljska biskupija za vrijeme biskupa Trifuna Pederzollija (1913. – 1941.) i Andrej Bader u knjizi Zaboravljeni egzodus 1915.-1918.,  ali on je opisao patnje stanovništva, samo za područje Ližnjana, Medulina, Pomera i Premanture.

I kada su se vratili podigli su taj veliki zavjetni kameni križ na KRIŽU,  1947. godine  komunisti su ga srušili. Sada smo mi potomci djedova koji su postavili križ osnovali udrugu KRIŽ i vratit ćemo križ, unatoč protivljenju potomaka onih čiji su djedovi križ srušili.

Djed i baka po mami moga supruga  napustili su Istru ( Rijavac kraj Pazina) u prvom egzodusu istarskih Hrvata, kada je Istra Rapalskim ugovorom 1920. godine pripala Italiji. Otišli su u Višnjevac, kraj Osijeka. U tom prvom istarskom egzodusu Istru je napustilo od 50-60.000 Hrvata i odselilo najviše u Zagreb, Osijek, Suboticu, ali i u Švedsku, Sjevernu i Južnu Ameriku.

Suprug od moje tete, mamine sestre bio je unovačen u talijansku vojsku i za Talijane ratovao u Abesiniji ( Etiopiji). Osamdesetih godina Talijani su priznali novačenje Istrana u talijansku vojsku i dodijelili im tzv. talijanske mirovine, oko kojih se ne mali broj nasljednika žestoko posvađao.

Najstarija mamina sestra bila je u partizanima, što je mog nona spasilo da ga partizani ne bace u fojbu, jer je za vrijeme Italije imao butigu (trgovinu) u selu. ( bogat seljak) Poslije je ta teta stradala u Informbirou.

Srednja sestra moje mame je u drugom egzodusu, nakon što je Istra 1947.godine pripala FNRJ,  otišla u Italiju skupa sa oko 200.000 Istrana i Primoraca, ne samo Talijana, koji nisu htjeli ostati živjeti u komunizmu.

Moja mama morala je pohađati  talijansku školu, gdje djeca ni međusobno nisu smjeli govoriti svojim materinjim jezikom, već bi za to dobivali šibom packe po rukama.

Otac moga supruga, moj svekar, prošao je cijeli Križni put od Bleiburga do Kičeva u Makedoniji. Nikada o tomu nije pričao, već nam je omama, baka mog supruga pričala nakon 1990. godine i pokazala slike koje je tolike godine krila.

Sahranjena je na Aninom groblju u Osijeku!

Kao dijete 50-ih godina slušala sam priče kod ognjišta o jamama, fojbama, jer je jedna od njih Golubinčina između Krnice i Raklja bila blizu Cokuni, pa su seljani pričali kako se širio nesnosan  smrad oko jame u koji su partizani bacili njemačke zarobljenike i nepodobne stanovnike, uglavnom iz privatne osvete. Čak se u Raklju pojavio i tifus, jer su podzemne vode bile zagađene. To mi je pričao čovjek  iz Raklja, koji je kao dijete preživio tifus.

Još u djetinjstvu čula sam za partizansku bolest (mnogi od vas niste ni čuli za taj pojam). Moja mama radila je kao bolničarka i vidjela kada bi doveli ljude sa napadima, koje su kasnije prozvali partizanska bolest. Te bi odmah svezali u luđačku košulju i smjestili na psihijatriju, a medicinskom osoblju je strogo bilo zabranjeno o tomu pričati. Danas te simptome zovu PTSP, a tada su od njega obolijevali oni partizani koji  nisu mogli nositi na savjesti masovne likvidacije. Iako je većina tih partizanskih egzekutora cijeli život mudro šutjela, bilo je i onih kojima je proradila savjest pa su oboljeli.

Takva  je povijest mnogih istarskih obitelji, moj nono je živio u tri države, mada je živio u svom selu, koje je napustio samo kada je bio u KUK mornarici.

I jedna zanimljivost iz  povijesti moje obitelji. Na fotografiji je moj nono (djed) Ivan Cukon, kao mornar Austro-ugarske mornarice  1916. godine. U ono  vrijeme vojni rok je trajao 4 godine. Moj  unuk Matija koji u Zagrebu studira povijest i arheologiju, našao je svog prapradjeda na popisu vojnika u Državnom arhivu u Trstu.

Ime i prezime piše na talijanskom jeziku. Iako je u Ustavu AU od 1867 definirana ravnopravnost jezika u Austro-Ugarskoj monarhiji, u primjeni nisu uspjeli riješiti jezično pitanje. Dokumenti su na njemačkom i talijanskom jeziku.

Moja mama živjela je u tri države, mada se nije makla iz Istre. Oni su najmanje krivi za tragedije koje su im bile nametnute, ali su usprkos svemu sačuvali svoj identitet, svoj  hrvatski jezik, svoje ČA i svoju katoličku vjeru.

Ivan Cukon Volar i moja mama Marija, zvali su je Marica Volarova!

Lili Benčik/hrvatskepravice