XXIV. nedjelja kroz godinu – Uzvišenje Svetoga Križa
Krnica – Križ, 13. rujna 2026.
Dragi hodočasnici, štovatelji Svetoga Križa, braćo i sestre u Kristu!
U ovo predvečerje blagdana Uzvišenja Svetoga Križa, na poziv „Udruge Križ“, okupili
smo se na ovom mjestu koje se zove Križ. Stojimo u sjeni novopostavljena križa, kako bismo
molili da ga Bog blagoslovi, u blizini mjesta gdje je 1918. godine bio posađen, u znak
sjećanja na egzodus stanovništva Južne Istre koji se dogodio između 1915. i 1918. Nažalost
taj je križ, simbol Kristove kalvarije, srušen 1947. iz dobro nam poznatih razloga, o čemu se
moralo šutjeti dugi niz godina. Neka Gospodin oprosti svima onima koji su se pokazali
„neprijateljima križa Kristova“ (Fil 3,18) tijekom dugih stoljeća, i neka se smiluje svima
onima koji to čine i danas.
Braćo i sestre! Složnim glasom, svim srcem i dušom, danas molimo raspetog i
uskrslog Isusa, koji je svoj križ kao znak poraza, poniženja i smrti učinio znakom pobjede,
slave i vječnoga života. Zavapijmo Presvetomu Trojstvu, Ocu, Sinu i Duha Svetomu, za
blagoslov i sreću svih nas, svih žitelja ovoga kraja, naše Istre, domovine Hrvatske i svega
svijeta. Neka Gospodin podari mir i ljubav, dar oproštenja i milosrđa svima nama, svim
budućim naraštajima, svim narodima, svakoj osobi. Neka nam udijeli milost da se poput bl.
Miroslava Bulešića, mučenika, držimo životnog načela: Moja osveta je oprost.
Papa Benedikt XVI., govoreći o križu kao najuzvišenijem činu ljubavi i o jedinom
pravom odgovoru na zlo u svijetu, kaže (parafraziramo): Križ nije ‘ne’ životu, nego je
najglasniji ‘da’ koji je Bog ikada izgovorio čovječanstvu. Na križu Bog ne odgovara na zlo
novim zlom, niti na nasilje odgovara nasiljem, nego nadvladava zlo oproštenjem i ljubavlju.
Kristove raširene ruke na križu pregršt su Božjega mira ponuđena svakom čovjeku. 1
U povijesti Crkve, osobito u prvim stoljećima, javljaju se razni oblici križeva: crux
inversa ili Petrov križ, koji je zadobio ime po apostolu Petru koji se u trenutku mučeništva
smatrao nedostojnim biti raspet poput njegova i našega Učitelja Isusa. Zato je tražio od
mučitelja da ga se razapne s glavom prema zemlji. Postoji i Andrijin križ – crux decussata, u
obliku grčkoga slova X. Ovaj je križ našao mjesto i u prometnom znakovlju te označava vrstu
raskrižja. Dobro je poznat i crux commissa u obliku grčkog slova tau – T, što je
najjednostavniji oblik križa, a spominje se u starozavjetnoj knjizi proroka Ezekiela (9,4). Kroz
povijest Crkve nailazimo i na brojne druge križeve poput papinskoga križa, jeruzalemskoga,
malteškoga, keltskoga, svetodamjanskoga i tako dalje. Križ je za nas kršćane znak pobjede i
slave, spasenja i uskrsnuća. Kada vidimo križ, mi vidimo Krista koji nas poziva da uzmemo
svoj križ i pođemo za njim. „Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene, jer sam krotka i
ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje
lako“ (Mt 11,29-30).
Križ je, dakle, najprije bio sprava mučenja i poniženja, znak sramote i smrti. No, Krist
ga je svojom mukom i smrću učinio znakom pobjede, slave i uskrsnuća, temeljem kršćanske
vjere i uspomenom na križne putove, poziv na praštanje, na vjeru, mir i ljubav, postao je
znakom svih onih koji u Krista vjeruju i svojim ga životom nasljeduju.
- Križ kao znak sramote i smrti. Prije više od dvije tisuće godina, križ nije bio
ukras na grudima, niti ponos na vrhovima naših zvonika i brežuljaka. Bio je to najsuroviji
instrument mučenja i poniženja koji je rimski svijet poznavao. Na križ su pribijani oni koje je
društvo htjelo potisnuti u zaborav, zločinci, pobunjenici i robovi. Bio je to znak javne
sramote, potpuna poraza i prividna trijumfa zla nad dobrim. Kroz tu gorku stvarnost prošao je
i sam Isus, preuzevši na sebe svu težinu ljudskoga grijeha, patnje i fizičke smrti.
1 Benedikt XVI. homilija na Cvjetnicu na Trgu sv. Petra u Rimu, 9. travnja 2006. - Križ kao znak pobjede, slave i uskrsnuća. Ono što je trebalo biti kraj, Božjom je
ljubavlju postalo novi početak. Kristovim predanjem Ocu i uskrsnućem, križ doživljava
potpunu preobrazbu: od sprave za umiranje postaje drvo života, a od znaka sramote, znak
konačne pobjede nad grijehom, đavlom i smrću. Zato danas ne blagoslivljamo tek neki komad
kamena. Mi kršćani vjernici u ovom križu vidimo prazan grob i svjetlo uskrsnog jutra. Križ je
živi znak nade koji poručuje da nijedna ljudska patnja u Bogu nije uzaludna i da smrt nema
posljednju riječ.
Papa Lav I., Veliki, crkveni naučitelj, u svojem govoru o Muci Gospodnjoj naglašava
da križ nije poraz, nego izvor blagoslova i snage: “O čudesna snago križa! O neizreciva slavo
Muke! U njoj se nalazi Gospodnje sudište, sud svijetu i vlast Raspetoga. Privukao si,
Gospodine, sve stvari k sebi… Tvoj je križ izvor svih blagoslova i uzrok svih milosti; po
njemu se vjernicima daje snaga u slabosti, slava u sramoti, a život u samoj smrti”. 2 - Križ kao temelj kršćanske vjere i uspomena na križne putove. Razmišljajući o
križu neki kažu da se vrijednost križa ne mjeri težinom drveta koje nosimo, nego količinom
ljubavi s kojom ga prihvaćamo. Kristov križ nije spomenik samo patnji, nego osobito
spomenik Božjoj vjernosti prema čovjeku. Kada u svojoj svakodnevici prigrlimo vlastiti križ:
u bolesti, opraštanju ili svakodnevnoj žrtvi za bližnje, mi ne nosimo teret sami: na drugoj
strani toga istog križa podržava ga sam Krist Gospodin.
Braćo i sestre! Križ je stvarni temelj našega kršćanskog identiteta. Bez križa,
kršćanstvo bi se pretvorilo – u prazno mudrovanje, a bez uskrsnuća – u nedovršenu tragediju.
Ovaj novi križ koji danas postavljamo i blagoslivljamo ostaje trajan podsjetnik i na sve naše
osobne i narodne križne putove. Podsjeća nas na patnje naših predaka, na teške dane povijesti,
ali i na svaku suzu, bolest i samoću koju osjećamo u tišini svojih domova. On je spomenik
koji govori: nismo sami u svojim trpljenjima, Krist je prvi prošao taj put i ostao s nama, to
više jer je obećao: „ja sam s vama – u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). - Križ kao poziv na oproštenje, vjeru, mir i ljubav (Mt 18,21–35). Gledajući u
Isusa raširenih ruku na križu, slušamo njegov najglasniji poziv, poziv na praštanje i ljubav:
„Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“. Današnje sveto Evanđelje (Mt 18,21–35) donosi nam
Petrov upit o tome koliko puta treba oprostiti svomu bratu. Isus odgovara prispodobom o
velikodušnu Kralju i nemilosrdnu sluzi. Kralj iz prispodobe oprašta sluzi nerazmjerno velik
dug, upravo kao što je Bog na križu oprostio neizmjeran dug cijelom čovječanstvu. A i svatko
od nas svojom slobodom i sviješću sudjeluje u objektivnu Kristovu otkupljenju. Međutim,
onaj sluga nije htio oprostiti ni neznatan dug svomu drugu.
Promatrajući riječi pročitana evanđeoskog teksta, Isusova je poruka jasna. Isus poziva na
bezgranično i bezuvjetno oproštenje. Ne oprašta se do sedam puta, Petre, nego “do
sedamdeset puta sedam”, što znači uvijek i bez granica.
Isus poziva na živu vjeru i nepokolebljivu nadu. Božje oproštenje koje primamo na križu
mora poteći kroz naše biće, zahvatiti našu dušu i srce, treba poteći prema svakom bratu i
sestri, prema svakomu čovjeku pa i prema neprijatelju. Ako nosimo mržnju ili netrpeljivost,
ako nismo spremni oprostiti, sami sebe zatvaramo u tamnicu, nemamo oproštenja od Boga.
Isus poziva, također, na ljubav i mir. Ovaj blagoslovljeni križ ostaje među nama kao
svjetionik. Svaki put kada prođemo pokraj njega, recimo: Križu sveti, spasi nas! Krist nas
opominje da gradimo mir, čuvamo vjeru i praštamo od srca jedni drugima, upravo kao što je
Krist oprostio nama.
Častimo te, Križu sveti, na kom umre Isus naš, na života tamnoj stazi kao zvijezda ti nam
sjaš! Ti u tuzi i veselju, križu, bud’ nam zastava; ti nas vjerne Bogu vodi preko svijeta varava!
Riječju, srcem, častimo te, sveti križu Isusov! Tako neka bude. 3 Tako neka bude, Amen!
2 Lav I., Veliki, propovijed, Časoslov II., utorak Petoga korizmenog tjedna (str. 261-262).
3 Pjesmarica: Pjevajte Gospodu pjesmu novu, str. 388, br. 481; Zagreb – Sarajevo 2003.
HRVATSKE PRAVICE 