U ožujku 2025. pokrenuta je inicijativa za osnivanje Antifašističkog muzeja, interpretacijskog centra i arhiva (AMICA) u Istri. Inicijatori su povjesničar Milan Radošević, predsjednica Saveza udruga antifašista Istarske županije Ada Damjanac i predsjednik Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Pule Boris Siljan. Pridružila se i Dokumenta, jer preko nje mogu dobiti sredstava iz projekta European Memory in Action (EMA). [1]Europska muzejska akademija je neprofitna zaklada koja okuplja stručnjake iz cijele Europe s ciljem promicanja inovacija, digitalnih strategija i edukacije u muzejima, koji su ključni čuvari kolektivnog sjećanja.
S obzirom na ekipu koje je inicirala pokretanje Muzeja, ovo je još jedan perfidni i manipulativni projekt uperen protiv RH, koji će obuhvatiti razdoblje od 1918. do 1945. godine, da se antifašizam prikaže kao ideal i pozitivan, a nakon 1945-1990 izbjegne prikazati stvarno zločinačko lice ti istih antifašista i dokumentirano istraživanje počinjenih zločina. Od pada Berlinskog zida, odnosno komunizma opet su antifašisti.!?
To je još jedna podvala Hrvatskoj državi. Iza svega krije se autonomaška politika IDS- a izražena u Statutu Istarske županije. Protivno Ustavu RH u Statutu Istarske županije nema ni Hrvata, ni Domovinskog rata!
Potvrda mojih riječi je da se u Istri nitko nije sjetio govoriti o potrebi otvaranja Muzeja Domovinskog rata? Ne to inicijatore ne zanima!
Upravo zato sam protiv tog muzeja, samim time što je to razdoblje obrađeno u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre na Kaštelu u Puli, nema potrebe za posebnim muzejom.
Na kraju pisma koje su medijima poslali inicijatori osnivanja Muzeja antifašizma Amica , povjesničar Milan Radošević je sam upao u vlastitu zamku ;“ U današnjim nesigurnim
vremenima, dok jača iredentizam i slabe temelji slobode, jednakosti i pravde, relativizacija zločina fašizma i nacizma zahtijeva jasnu osudu. Nema puta naokolo! Odgovornost je na svima nama”. Ovim projektom suženim na razdoblje od 1918-1945, Radošević relativizira zločine antifašizma, i bježi od istraživanja i dokumentiranja tih zločina. Milan Radošević je sam sebe proglasio neodgovornim. Odgovornost nije na svima nama, nego samo na njemu!
Statut IŽ je izvorište nametanja antifašizma kao identiteta Istre!
Kako je Ustavni sud 1995. zaustavio stvaranje „države u državi“ u Istri?
Dok se IDS-ovi šerifi i udruge poput Documente razbacuju floskulama o antifašizmu, povijesni dokumenti razotkrivaju gorku istinu: planirani muzej AMICA u Puli samo je nastavak tridesetogodišnje statutarne politike rastakanja hrvatskog identiteta Istre i svjesnog bježanja od odgovornosti prema komunističkim zločinima.
Kada danas, ujesen 2026. godine, promatramo agresivno nametanje projekata poput Antifašističkog muzeja, interpretacijskog centra i arhiva AMICA u Puli, pod krovnom kapom nekakvog europskog projekta European Memory in Action (EMA), prosječan građanin mogao bi pomisliti da je riječ o neutralnoj kulturnoj inicijativi. No, u Istri ništa nije slučajno, a ponajmanje neutralno. Da bismo ogolili ovu najnoviju ideološku podvalu Republici Hrvatskoj, moramo se vratiti na samo izvorište političkog poretka koji je u Istri uspostavljen devedesetih godina – na Statut Istarske županije.
Usvojen na Skupštini Istarske županije u Poreču, 30. ožujka 1994. godine, ovaj dokument, skrojen u radionici tadašnjeg monolitnog IDS-na i bračnog para Dine i Loredane Debeljuh, bio je ništa drugo doli pokušaj pravnog izdvajanja Istre iz ustavnog poretka RH. Bio je to hodogram prema autonomiji i nijekanju hrvatskog bića u Istri.
Pravna pljuska IDS-om autonomaštvu
Da ovo nisu tek isprazne političke ocjene, potvrđuje povijesna Odluka Ustavnog suda RH od 2. veljače 1995. godine (U-I-304/1994)[2]. Pod predsjedanjem uvaženog sudca Jadranka Crnića, Ustavni sud je zadao težak pravni udarac IDS-u, proglasivši neustavnima i ukidajući čak 18 spornih članaka tog prvotnog Statuta! Što je to tadašnji IDS pokušao progurati pod okriljem noći?
Prvo i najvažnije, ukinut je zloglasni članak 23., koji je glasio: „Županija Istarska priznaje i štiti istrijanstvo kao izraz istarskog plurietnosa“. Ustavni sud je jasno presudio – ne može se regionalna pripadnost nasilno pravno normirati i pretvarati u političku naciju koja stoji nasuprot ili iznad hrvatskog nacionalnog identiteta. IDS je ovime pokušao pljunuti u lice povijesnim činjenicama i demografiji koja kaže da je Istra većinski hrvatska zemlja (što potvrđuje i popis iz 2021. sa 76, 40 % Hrvata). Poništili su time mukotrpnu borbu istarskih velikana – biskupa Jurja Dobrile, bana Matka Laginje i mons. Bože Milanovića.
Drugo, Sud je ukinuo članke koji su prepisivani iz statuta talijanskih regija s posebnim statusom (poput Južnog Tirola). IDS je pokušao Istri dodijeliti elemente državnosti – ukinute su odredbe o samostalnom sklapanju međunarodnih ugovora, otvaranju kvazi-veleposlanstava u inozemstvu te uvođenju dvojezičnosti kao ucjene na područjima gdje Talijani čine tek zanemariv postotak stanovništva.
Račanova trgovina i povratak puzajuće autonomije
No, ono što je Ustavni sud u ime zakona i pravde obranio 1995., domaći su političari izdali 2000. godine. Dolaskom na vlast koalicije Ivice Račana (SDP), u kojoj je sudjelovao i IDS, započinje besramna politička trgovina radi očuvanja fotelja u Zagrebu. Račanova Vlada povlači preostale tužbe protiv Statuta, omogućujući IDS-u da 2001. godine na mala vrata vrati ukinute koncepte, nametne dvojezičnost i cementira narativ o Istri kao “drugačijoj regiji” koja se veže uz transnacionalne asocijacije, dok se Domovinski rat u potpunosti marginalizira.
Kronološki inženjering: Zašto osnivači bježe od razdoblja nakon 1945.?
Sada, kroz projekt AMICA, na djelu vidimo istu matricu, ali upakiranu u najnoviji znanstveni inženjering. Naime, osnivači su muzej odlučili strogo ograničiti na razdoblje od 1918. do 1945. godine. Zašto? Odgovor nam daje povjesničar Milan Radošević koji otvoreno priznaje da nakon 1945. godine antifašizam; „postaje ideologem koji pozitivno legitimira svaku ratnu i poratnu djelatnost komunističkih vlasti, čime gubi svoju prvotnu demokratsku poruku“, pa stoga to razdoblje „izlazi iz primarnog fokusa ovoga Muzeja/Centra/Arhiva“.
Ovo je priznanje kapitulacije pred povijesnom istinom i ogledni primjer čiste manipulacije! Osnivači muzeja sami su se ulovili u vlastitu zamku. Oni namjerno odsijecaju povijesnu traku točno na 1945. godini kako se u svom postavu ne bi morali suočiti s poratnim terorom OZN-e i PPK-a. Bježe od 1946. i 1947. godine jer bi tada morali prikazati kako su njihovi “antifašisti” zaklali mladog bl. Miroslava Bulešića u Lanišću (1947.) i u fojbu bacili bl. Francesca Bonifacija (1946.). Bježe od istine o ubojstvu istarskog narodnjaka Antuna Milovana (1945.) i likvidaciji 1.200 zarobljenika u jami Golubinčina.
Prema toj prozirnoj logici, stvara se nevjerojatan povijesni vakuum: punih 45 godina, dok je trajao kruti jednopartijski komunistički režim, u Istri “nije bilo antifašizma” jer je postao državna ideologija. Ali gle čuda – čim je pao Berlinski zid i propala Jugoslavija, iste te strukture i njihovi biološki te ideološki nasljednici preko noći su se ponovno proglasili “antifašistima”, potpuno preskačući gotovo pola stoljeća vlastite totalitarne vladavine!
AMICA: Monolog lažnog antifašizma
Upravo iz tog zagađenog statutarnog izvorišta i kronološkog sakrivanja činjenica danas niče Muzej AMICA u Puli. Ekipa koju predvode Documenta Vesne Teršelič, Ada Damjanac te Boris Siljan, ne gradi muzej dijaloga. Oni grade ideološki monolog jedne strane.
Cilj im je zloupotrijebiti pojam antifašizma kako bi rehabilitirali totalitarno jugoslavensko nasljeđe, opravdali simbole pod kojima je razaran Vukovar i sakrili stravične zločine vlastitih prethodnika.
Sve dok ne bude jednak odnos i prema žrtvama antifašizma, IDS, SABA RH, Rudolf Frančula, Glas Istre , Dokumenta i ostale „ antifašističke“ skupine u Istri, nemaju ni moralno, ni zakonsko pravo kititi se antifašizmom. Ti isti „antifašisti“ su preuzeli fašističke metode obračuna sa neistomišljenicima i proganjali, mučili, zatvarali i ubijali istarske narodnjake i istarske svećenike i tu prestaje antifašizam. To više nije borba protiv fašista, nego ubijanje vlastitog naroda zbog ideologije.
Takav lažni „ antifašizam“ bez priznanja počinjenih zločina u njegovo ime ne može biti dio identiteta Istre. Bez cjelovitog pristupa Muzej antifašizma ne može postati ključna točka memorije regije, mjesto dijaloga i novih povijesnih spoznaja. Kakav dijalog, to je monolog jedne strane.
Nitko od tih „antifašista“ ne razmišlja da u Istri žive potomci žrtava antifašizma, koji sve znaju, koje se iznova viktimizira i prešućuje, koji nisu dobili pravdu, ni pravo na dostojanstveno sjećanje i grob.
Europski parlament je svojom Rezolucijom iz 2019. jasno izjednačio zločine fašizma, nacizma i komunizma. Vrijeme je da “tiha”, hrvatska Istra – predvođena svojim braniteljima i domoljubima – digne glas i jasno poruči:
Neće proći! Nećemo dopustiti da se pod krinkom europskih projekata u Puli gradi muzej koji svjesno bježi od žrtava vlastitog naroda i djeluje kao unutarnja agresija na temelje moderne, u Domovinskom ratu stvorene, države Hrvatske.
Lili Benčik/hrvatskepravice
[1] https://europeanmuseumacademy.eu/ema-newsletter/
[2] https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/full/1995_02_9_146.html
