Kako je tužno vidjeti prazna sela,prazne oronule kuće u kojima nitko
godinama ne živi.
Ne igraju se djeca ispred kuća,nema života.
Jednom mjesečno vozim mamu na groblje 20tak kilometara od Pule ,gdje počivaju svoj vječni počinak njeni najbliži i.moj tata.
Taj dio se zove Proština ,a za cjelu Proštinu groblje je u Mutvoranu ,na cesti Marčana -Krnica
Putem mi mama priča o prošlim vremenima ,
Kaže : vidiš u ovoj je kući bilo 8 djece,u ovoj 11,u ovoj 10 i tako redom prisjeća se imena i gdje su ti ljudi danas i koliko je od njih još živo, rasuto po cjelom svijetu.
Pokazuje mi svoju staru školu ,koja je prazna i oronula ,propada neiskorištena.
Prisjeća se kako nisu smjeli govoriti svojim jezikom,jer bi ih talijanska maestra prutom tukla po rukama.A oni djeca,kao djeca razgovarali su međusobno svojom čakavicom. Tada bi im Maestra rekla da ne govore jezikom robova,jer su talijanski fašisti nazivali Hrvate “Schiavi” robovi.
I što se događa danas?
Kuće i cjela imanja se prodaju.
Dolaze u njih živjeti neki novi ljudi iz drugih krajeva , govore drugim jezikom, sa drugim običajima . I tako se mjenjaju sela, sve je manje pravih kamenih istarskih kuća sa ruzom pred vratima.Sve je manje domaćih ljudi.Sve se manje čuje naša čakavica!
Zahvatila me pomalo sjeta što nestaje taj svijet, taj meni dragi prepoznatljivi istarski krajobraz.
Lili Benčik/hrvatskepravice
HRVATSKE PRAVICE 