Dr Ivan Zuccon (Cukon) (Medulin, Hrvatska, 23. listopada 1868. – Zagreb, 7. listopada 1928.) je bio hrvatski odvjetnik, političar Narodne stranke, novinar, borac za prava istarskih Hrvata.[1] Poznat je kao pisac pjesme “Krasna zemljo, Istro mila, dome roda hrvatskog” koja će kasnije postati istarska himna. Istu je napisao 1912. godine, a uglazbio ju je Matko Brajša. Distribuirana je putem razglednica.
Rodio se u Medulinu. U rodnom mjestu je pohađao osnovnu školu. Potom je otišao u Kopar, gdje je išao u gimnaziju. Nakon srednje škole odlazi u Austriju, u Beč, gdje studira pravo koje diplomira 1894. godine.
Pripadao je najznamenitijim Istranima svog vremena koji su branili, čuvali i štitili hrvatski nacionalni duh za burnih vremena talijanizacije Istre. Karakteriziralo ih je da su bili članovima Matice hrvatske: Matko Brajša, Dinko Trinajstić, Juraj Dobrila, Viktor Car Emin, Ivo Glavina, Antun Kalac, Luka Kirac, Eugen Kumičić, Šime Kurelić, Matko Laginja, Matko Mandić, Fran Matejčić, Ivan Rendić, Josip Ribarić, Vjekoslav Spinčić, Vinko Šepić, Tone Peruško, Zvane Črnja.[2] Cukon ne samo što je bio članom, nego je bio povjerenikom Matice hrvatske za Istru.[3]
Nakon diplome je bio vježbenikom kod poznatog pravaškog političara u Puli dra Matka Laginje. Poslije je bio aktivnim članom u nekoliko društava, među ostalim i u Sokolskom društvu.
Aktivirao se i u politici, pa je bio zastupnikom Istarskog pokrajinskog sabora u Poreču, kojem je kasnije i predsjedavao.
Bio je aktivan i kao novinar, pa je pisao u listovima Naša sloga, Il diritto croato (Il pensiero slavo), Hrvatski list i inima. U Puli je 1911. godine preveo je i uredio Zbirku zakona potrebnih u javnom životu Istre i druguda, koja je prvi hrvatski tekst tada važećih zakona za potrebe istarskih Hrvata.[4]
Kad je Kraljevina Italija okupirala Istru, krenula je obračunati se sa svim nacionalno svjesnim Hrvatima u Istri. U ožujku 1919. su ga uhitili i internirali u mjestašce kod Rima na 6 mjeseca. No ni nakon povratka iz internacije kući u Pulu, nije našao mira. Fašisti su mu 1920. provalili u stan i ured, opustošivši mu sve, uključujući i knjige i spise.
Sva ta šikaniranja su ga prisilila iseliti iz Istre i otići u emigraciju u Hrvatsku, zajedno s brojnim istarskim Hrvatima. Smjestio se u Zagreb. Nakon što je emigrirao, 1922. godine je u Zagrebu osnovao Društvo Primoraca i Istrana. U Zagrebu je pisao za listove Pokret i Riječ o istarsko-riječkim hrvatskim temama.
Pomoć u emigrantskim danima mu je pružio njegov zemljak koji je uspio postati hrvatskim banom (obnašao je tu dužnost od veljače do prosinca 1920.), Matko Laginja. Po njegovom naputku je otišao raditi u Beč.
1924. je postao velikim županom Zagrebačke oblasti. Dužnost je obnašao dvije kalendarske godine.
Umro je 1928. godine u Zagrebu.
HRVATSKE PRAVICE 