JURE FRANCETIĆ U SVOJEM I NAŠEM VRJEMENU
(VELEBITNA PREPOZNAVANJA)
Kao prvi pokušaj oslobođenja Hrvatske od kolonijalno-okupatorskog srpskog režima, Velebitski ustanak – 1932. predstavlja ključ, bez kojega se suvremena povijest Hrvata nikako ne može razumjeti u svojoj najdubljoj emancipacijskoj dimenziji.
(Nedjeljko Kujundžić, 1992.)
Jedan od temeljnih zakona mišljenja, kojim je obilježeno i središnje historiografsko načelo, glasi: „Nema ništa bez dovoljna uzroka“ (Nihil sine causa suffcienti). Po toj crti oblikovano je poznato stekliško načelo: „Ako, dakle, hoćete da vam rieč ima miesto kod razumnih glavah, nastojte poznati uzroke i njihove prave naravske posliedice.“[1] Upravo, zabacujući spomenuto načelo, Velebitski ustanak (1932.–2017.) i Jure Francetić (1912.–1942.), kao simboličke točke izvornoga ustaško-antifašističkog pokreta – na koje su (pod)sjećanja na rubu povijesna zaborava ili incidenta – bjelodano svjedoče: kako se, naspram „iz vlastite“, hrvatska povjesnica piše „iz tuđe glave“.
(VELEBITNA PREPOZNAVANJA)
Kao prvi pokušaj oslobođenja Hrvatske od kolonijalno-okupatorskog srpskog režima, Velebitski ustanak – 1932. predstavlja ključ, bez kojega se suvremena povijest Hrvata nikako ne može razumjeti u svojoj najdubljoj emancipacijskoj dimenziji.
(Nedjeljko Kujundžić, 1992.)
Jedan od temeljnih zakona mišljenja, kojim je obilježeno i središnje historiografsko načelo, glasi: „Nema ništa bez dovoljna uzroka“ (Nihil sine causa suffcienti). Po toj crti oblikovano je poznato stekliško načelo: „Ako, dakle, hoćete da vam rieč ima miesto kod razumnih glavah, nastojte poznati uzroke i njihove prave naravske posliedice.“[1] Upravo, zabacujući spomenuto načelo, Velebitski ustanak (1932.–2017.) i Jure Francetić (1912.–1942.), kao simboličke točke izvornoga ustaško-antifašističkog pokreta – na koje su (pod)sjećanja na rubu povijesna zaborava ili incidenta – bjelodano svjedoče: kako se, naspram „iz vlastite“, hrvatska povjesnica piše „iz tuđe glave“.
1 Iako se nakon demokratskih promjena – ponajprije glede „domoljubne publicistike“ (posebno zahvaljujući svemrežju) – spomenute točke slobodnije propituju, ipak zadnju riječ ima „antifašistička historiografija“. Tako, Ivo Goldstein (2003.) bezupitno određuje Velebitski ustanak (1932.), kao „terorističko-zločinački čin“ ustaškog pokreta, koji je „od svog osnutka 1932. godine, bio vjeran sljedbenik nacističkih i fašističkih ideja“.[2] Na toj prosudbenoj crti nije teško otkriti Francetića, kojemu je još davno presudio partizansko-frontovski „Vjesnik“ (1943.). Riječ je o članku, naslovljenu „Ustaško pseto Jure Francetić u rukama naroda“, koji je, dakako, „bandit, krvolok, zločinac i desna ruka razbojnika Pavelića, osnivač i komandant Crne legije“.[3] S tim u svezi, ne tako davno pred TV-kamerama, Slavko Goldstein nimalo ne dvoji „o zločinačkom djelovanju Jure Francetića“.[4] Središnja je potvrda Đilasov iskaz, a prenosi ga „Dnevnik“ (28. srpnja 1942.), što ga ispisuje Vladimir Dedijer – Gangster. Uglavnom, nema dvojbe kako je Francetić „odgovoran za pokolj i progon Srba i Jevreja“.[5]. Takva je ocjena početak i kraj svake priče, čije propitivanje vreba Goldsteinova sačekuša-knjiga „1941. godina koja se vraća“. Na toj mantri, po tko zna koji put, Ladislav Tomičić Guza nas podsjeća na Francetića, kojem dodjeljuje visoko mjesto na listi „ustaških koljača“.[6.
2 Međutim, Davor Marijan među prvima obesnažuje konačnu istinu obitelji Goldsteinovih glede Jure Francetića. Naime, obranivši magisterij (2005.), koji je „jedina historiografska analiza ustaških postrojbi“, taj istaknuti vojni povjesničar tvrdi: „do danas nije napisan ni jedan znanstveni rad o Francetiću“; pače, sam ne usudi se reći kako znade „tko je bio Francetić“.[7] S tim u svezi – ne zabacujući da je Francetić osobno i kao zapovjednik ustaških postrojbi mogao biti odgovoran za neke zločine – „nije dovoljno prihvatiti stereotipne i nepotkrepljene fraze iz prošlosti o koljačima i zločincima, kvislinzima i domaćim izdajnicima“. Ukratko, zaključuje Mario Jareb (2013.), „trebalo bi pokrenuti historiografski utemeljena istraživanja koja mogu dati odgovore na postavljena istraživačka pitanja“.[8]
3 I ako svjestan spomenute upozorbe – da „u najmanju ruku nije prikladno tvrditi da je on bio nešto što do sada nije historiografski utvrđeno“[8] – među prvim ambicioznije znanstveno istraživanje lika i djela Jure Francetića, nije se umaklo pravorijeku spomenute „obiteljske povjesnice“. Naime, tom uhodanom stazom, Željko Karaula (2010.) kani rasvijetliti „životni put ustaškog revolucionara i teroriste, ustaškog pukovnika i zapovjednika ‘Crne legije’ Jure Francetića“, koji kao „jedan od prvih ustaških emigranata (1933.) stupa u ustaške redove, prihvaćajući postulate njihove nacionalne i fašističke ideologije“.[9] Manje-više, svestrano je tako istraženo Francetićevo političko djelovanje na sveučilištu, njegova prva uhićenja, suđenja i puštanja na slobodu ter progon u zavičaj. Prekretnicom se drži uhićenje u rujnu 1932. godine – glede «svojih veza, koje je podržavao s ustašama za vrijeme velebitskog ustanka» – kada započinje Francetićevo emigrantsko razdoblje i povratak u domovinu uoči rata. U čemu je, međutim, činjenicama usprkos, očigledna proturječnost glede postavljena istraživačkog pitanja.
4 Naime, Karaula sam zaključuje „da za emigrantsko razdoblje koje je Francetić proveo u Mađarskoj i Italiji jugoslavenske vlasti nisu imale protiv njega nikakve izravne dokaze o njegovoj upletenosti u kakav teroristički napad na području Jugoslavije“.[9] S tim u svezi priklanja se ocjenama kako Francetić nije sudjelovao u obračunima u emigraciji. Potonjih se klonio i kasnije za vrijeme NDH, izbjegavajući sudjelovanje „u unutrašnjim ustaškim egzekucijama i obračunima u vrhu“.[9] Usprkos tome, ideološkom tezom unaprijed – dakle, posve izvankontekstualno – razviđa se „životni put ustaškog revolucionara i teroriste“, jednog od prvih ustaških emigranata (1933.), koji ulazi „u ustaške redove prihvaćajući postulate njihove nacionalne i fašističke ideologije“.[9] Međutim, ako išta, onda životni put Jure Francetića svjedoči posve suprotno. Naime, prouzročen velikosrpskim monarhofašizmom i okupacijom – naspram importiranih revolucionarno-klasnih (komunisti) – nacionalni revolucionari (ustaše) pripadaju „autohtonome revolucionarno-političkome pokretu, koji je sebi za cilj postavio uspostavio neovisne hrvatske države“.[10]
5 Upravo, po toj crti – onkraj kasno p(r)obuđenog „lipanjsko-brezovičkog“ i „julsko-srbačkog antifašizma“ (koji je čekao razvrgnuće sramnoga nacističko-boljševičkog pakta) – Francetićevom „inicijativom i okupljanjem vojnih dezertera i ustaških pristaša u Crnom Jezeru više Otočca, razoružane dezorijentirane postrojbe jugoslavenske vojske u povlačenju i ustaše su preuzele vlast u Otočcu u travnju 1941. godine.[9] U tom ozračju započela je druga i završna etapa njegova političkog i, prije svega, vojničkog djelovanja za NDH-e (1941.–1942.). Središnja os toga razdoblja, kojom je iznuđena sintagma „heroj ili zločinac“,[11] predstavlja poglavnikovo (Ante Pavelić) imenovanje Francetića ustaškim opunomoćenikom za Bosnu i Hercegovinu i njegov vojni put kao zapovjednika elitne ustaške postrojbe «Crna legija».
6. Odmah, nakon stvaranja NDH-e – uz neskrivenu potporu talijanske vojske – i u Bosni i Hercegovini buknuo je partizansko-četnički ustanak. Potonjim je komandirao opunomoćenik Draže Mihajlovića major Jezdimir Dangić, kojega je politički iznjedrila velikosrpski usmjerena „Mlada Bosna“. Francetićeva „Crna legija” kreće tada u svoj najslavniji pohod: prodire u veliko ustaničko područje u istočnoj Bosni, razbija brojčano nadmoćne četničke snage i izbija na Drinu. Ukratko, pobunjeničke su snage pasivizirane, povraćeno je poljuljano povjerenje u hrvatsku vojsku i spriječeno širenje talijanskog okupacijskog područja sjeverno od demarkacijske crte.[12] U tom krvavom kolopletu – u koji su mahom uvučeni ovdašnji narodi, prispodobno interesima velikih sila – više od simbolike zanimljive su sudbine Antina i Dražina opunomoćenika, kojima je usmjeravana nedovršena povjesnica ne samo „tamnog vilajeta“.
7 Nakon njemačkog zarobljenja i bijega, dočepavši se čak Sovjetskog saveza, major je Dangić 1947. godine izručen jugo-komunističkim vlastima, koje ga izvode pred sud, uz teške optužbe. Uz ino: kao pripadnik četničkog pokreta Draže Mihajlovića, „čitavo vreme svog dejstvovanja u istočnoj Bosni, zadojen velikosrpskom šovinističkom idejom, radio je ne samo na likvidaciji partizana i NOP, nego i na istrebljenju muslimana“.[13] Glede potonjeg, grubo se ponovila povijest nad muslimanima (Bošnjacima). Naime, jetko se primjećuje: „genocidni zločin i nad Bošnjacima Srebrenice počinjen je od strane monstruma koji su bili u sastavu vojnih jedinica koje su, ‘kakve li slučajnosti’, pripadale korpusu koji se zvao Drinski. Kojim je sada komandovao ‘novi Dangić’“. Riječ je, dakako, o generalu Radislavu Krstiću, osuđenu u Haagu na 46 godina zatvora.[14] Upravo je spomenutim genocidom – koji mogaše navijestiti „mladobosanski“ pucanj Gavrila Principa (1914.) – simbolički opečaćena Republika Srpska „kao autentični i brutalni instrument i dokaz fašizma odnosno nacizma“.
8 S druge strane, izlazak na granice Drine, još za života, pribavlja Francetiću i njegovoj „Crnoj legiji“ mitsko mjesto u kolektivnoj memoriji hrvatskoga političkog naroda. U tom ozračju proniče i pjesma „Evo zore, evo dana” (često kao „Jure i Boban“), spjevana u čast zapovjednika elitne ustaške jedinice „Crna legija“. Štoviše, i nakon poraza NDH-e, taj se mit širi dalje. Uz brutalnu represiju komunističke Hrvatske, prenose ga i nadograđuju ne samo ustaške, već i ine hrvatske emigrantske skupine. Njihova društva i udruge u stranim zemljama Europe i Južne Amerike, posebice, nose Francetićevo ime. Međutim, posebno tijekom Domovinskog rata – uz pjesme „Jure i Boban“ te “Bojna Čavoglave“ – eruptivno oživljava njegova uspomena. Tako gospićka HOS-ova postrojba nosi ime 19. bojna „Vitez Jure Francetić“. Isto tako, tijekom rata u BiH: zenička se HVO-a brigada imenuje Brigadom „Jure Francetića“, kao i HOS-ova postrojba iz Tomislavgrada – 13. bojna „Jure vitez Francetić“.[5]
9 Međutim, kriminalizacija Domovinskog rata, kojoj posebno kumuje antisuverenistička politika „novog smjera“ (od 2000. do danas), iznimno je vezana glede obnovljene uspomene o Juri Francetiću i oko njega. Izim što mu je uskraćeno pravo na grob, brutalno je nakon četiri godine uklonjena spomen-ploča (2004.), koja je – kako pisaše – podignuta „legendarnom borcu protiv četnika“ (mjesto pogibije u Slunju). Pronađen je i „krunski“ krimen, kojim se – tobože suprotno Ustavu – „šteti ugledu Republike Hrvatske“.[16] S druge strane, diljem „Lijepe naše“, podižu se nesmetano četničke spomen-ploče, pače i mauzelej Vukašinu Šoškočaninu – četničkom komandantu koji je zapovjednik ubojstva i masakra hrvatskih redarstvenika u Borovom Selu“[17]. Naime, tvrdi „antifašist“ Milorad Pupovac, „sljedbenici četničkog pokreta“, kao i njihovi simboli (kokarda), nisu „sankcionirani u našoj zemlji“. S tim u svezi, njihovo zakonski naumljeno imenovanje agresorom, „ne pridonosi miru“. Otuda, unatoč upozorbe Ustavnog suda (2013.), i skandalozno petnaestogodišnje produženje „moratorija na učenje hrvatske nacionalne povijesti“, koja se piše i uči po mjeri Stanimirović-Pupovčevih „aboliranih četnika“, poželjnih koalicijskih partnera (o)pozicijske nomenklature.[18]
10. Kad je riječ o Francetiću, posebna je zanimljivost kako o njegovim posljednjim danima svjedoči „obitelj Goldstein“. Naime, nakon Slavka mu brata, oglasio se i Danijel (kasnije Ivin). Kako hagio(auto)grafski bilježi Drago Pilsel, Danči je „u partizane kao desetogodišnjak otišao s majkom [liječnicom – op. a.] i bio kurir partizanske bolnice i Agitpropa”. Tako je on ”čuvao” (bdio pored bolesničkog kreveta očekujući da se probudi iz kome) ranjenog ustaškog zapovjednika Juru Francetića”[19]. Braća se, međutim, ne mogu složiti kako je i gdje tragično skončao njihov otac. Međutim, uz mogući sam po sebi tragičan locus (Jadovno ili Jasenovac), izranja posve drugačija priča. Naime, Ivo Goldstein, otac Slavka i Daniela, poznati je karlovački knjižar, koji kao “komunist i agent Kominterne” raspačava „marksističku literaturu i komunističke letke po Baniji i Kordunu“. Tamo se, prema nekim uvidima, na vrijeme sklonio i nestao (moguće zaglavio od strane četnika), budući da ga “nitko nije vidio u gradu od onog dana kada su ustaše došle do Karlovca”.[20] Ako je, međutim, stradao od ustaša, neovisno o locusu (Jadovno ili Jasenovac), svakako, bilo bi zanimljivo istraživačko pitanje. Naime, je li netko – poput Eugena Pusića, ustaškoga natporučnika i vojnog sudca koji sâm „odlično poznaje zakone i pravilno ih primjenjuje“ [21] – Ivi Goldsteinu trasirao put u logor: zato što je „marksistički agitator i agent Kominterne“ ili nepoćudni „rasni Židov“? Sam odgovor možda nuka jednostavna statistika: „rasistička“ je NDH imala 132 generala, od kojih su – pored 13 srpsko-pravoslavnih – njih 28 bili generali židovskog podrijetla.[22] U svakom slučaju, suočavanje s prošlošću mnogo je složenija priča, nego što je zamišlja i monopolski upravo promiče obiteljski „Goldstein-Pusićev antifarij“.
11. S tim u svezi, vratimo li se „slučaju Francetić“, doista, trebalo bi istražiti: koliko iza optužbi, koje je protiv njega „iznijela nekadašnja komunistička historiografija, stoje izvori koji bi ih jednoznačno potkrijepili“, pogotovo kad su „suvremena istraživanja dosada odbacila kao neutemeljene neke od iznesenih optužbi“.[8] S obzirom na to, kao državnik i povjesnik, Franjo Tuđman (1995.) – posve suprotno od Ive Goldsteina (ml.) – drži kako Velebitski ustanak u Brušanima (1932.), „treba tumačiti kao izraz borbe ličkih Hrvata za slobodu i nezavisnost, a ne kao negativno fašističko nasljeđe”.[23] Naime, kao prva organizirana pobuna protiv velikosrpskog fašizma i okupacije – kada je kao ranija inačica po prvi put zabilježen slobodarski poklič „Za dom spremni!“[24] – Velebitski je ustanak ono velebitno prepoznavanje, koje je nepovratno oblikovalo političko i vojničko djelovanje Jure Francetića.
12 . Sve u svemu, tragom emancipacijskoga potencijala (v. moto), Velebitski ustanak ima prevratnu ulogu naspram „službene“ jugo-komunističke povjesnice, koju obilježava spomenuta Goldsteinova boljševičko-antifašistička (knjiga „1941.: godina koja se vraća”) i, tome prispodobna, Pupovčeva velikosrpska aksiomatika („Jadovno /1941./ je matica svih kasnijih zločina druge polovice XX. stoljeća u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini”).[25] Ukratko, otkrivanjem se „velebitna potencijala” stubokom obesnažuje redukabilna historiografska (historia reducta) i, s tim u svezi, „službena” kolonijalno-politička paradigma, što je demonstrira bankrotirana (o)pozicijska koruptivno-klijentistička politika „novoga smjera” (od 2000. do danas).[26] Upravo je ta politika – uklonivši „buldožder-demokracijom” Francetićev slunjski [16] – obnovila četničko-partizanski spomenik u Srbu. Naime, „na hrvatskoj zastavi danas više nema crvene petokrake [dok su kokarde zakonski neupitne – op. a.], no znamo da bez petokrake u srcu nema civiliziranosti i pravde u Hrvatskoj”.[27] Zbori tako notorni „zločinac za pisaćim stolom“[28], kojega je kao političara – inače, samodeklarirane lijevo-liberalne usmjerbe – jetko primjećuje filozof Jure Zovko, „najbolje definirati kao najvjernijeg partnera posttuđmanovskog HDZ-a“.[29] Sapienti sat!
13. Kontekstom projekta „Velebitsko-vukovarski pobjednički krug (1932.–1995.)“, pronikao je „velebitni“ povijesni model, kojega poticajno zasvjedočuje prvi izvorno-ustaški spomenik u samostalnoj Republici. Riječ je o velebnom SPOMEN-KRIŽU u jadovnjačkom Krču, koji simbolički krči put prema povijesnoj ISTINI i dostojanstvu (pijetetu) svake ŽRTVE.[26] S obzirom na svijest o tome, kao i želji da Hrvatska u budućnosti bude „zemljom slobode, pravde i blagostanja“, moramo se s pijetetom i sućuti jednako odnosimo prema svakoj žrtvi; isto tako jednako treba osuditi svaki i svačiji zločin, dakako, uz utvrđivanje činjenica ter, s tim u svezi, razlučbe uzroka od posljedica, istine od laži.[30] Takav pristup – gledom načela „struka određuje – politika odlučuje“ – omogućava organizirana i najviše moguće autonomna profesija. Dakle, ona profesija, kojoj je – onkraj ideološkog (Goldsteina, Klasića, Jakovine, Markovine i ine jalovine) – temeljna (istinska) vokacija u funkciji znanstveno-kulturnog transfera.[25]
14. Zbog svega toga, kao nikad, hrvatska je historija na sudbonosnom raskrižju, kojim bi – valja stekliški ponavljati – naspram „iz tuđe“ goldsteinovski, „hrvatski politički narod“ (suvremeno: „hrvatska nacija“), mogao/trebao povijest pisati iz „vlastite glave“! Nakon što se „hrvatska historiografija tradicionalno postavljala tako da je odgovarala na razne političke inicijative često ne imajući vlastitu“ – zaglavljuje Zdenka Janeković Römer (2004.) – vrijeme je „da sami kreiramo pitanja i da na njih odgovaramo bez ograničenja trenutačnih političkih ciljeva i zahtjeva današnje političke korektnosti; nije loše za nas procijeniti svoje mjesto i značenje u povijesti, možda i europskoj povijesti, mjeru zajedništva i mjeru autentičnosti“.[31] S obzirom na to upravo je „Velebitska“ (1932.-1995.) i „Francetićeva obljetnica“ (1912.–2017.) – onkraj „straha od slobode“ – nedvojbeno izazov i mogući putokaz glede rješidbe hrvatske „kvadratura kruga“. Na kraju krajeva: „Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju.“[1]
Zagreb, 26. lipnja 2017.
Ivan Biondić – IVOT
REFERENCE:
[1] Ante Starčević, Djela dr. Ante Starčevića 3., Zagreb, 1995., s. 45.
[2] www.studiacroatica.org/revistas/157/15703.htm
[3] „Ustaško pseto Jure Francetić u rukama naroda“, Vjesnik jedinstvene nacionalno-oslobodilačke fronte Hrvatske, god. III., br. 1., januar 1943.
[4] http://www.forum.hr/showthread.php?t=50681
[5] https://sh.wikipedia.org/wiki/Jure_Francetić
[6] Novi list, 24. lipnja 2017.
[7] https://blog.vecernji.hr/…/povjesnicar-dr-sc-davor-marijan-…
[8] Mario, JAREB, Još ima onih koji historiografiju smatraju sluškinjom ideologije, VP – magazin za vojnu povijest, br. 24., ožujak 2013., Zagreb, 51.
[9] bib.irb.hr/datoteka/681856.Jure_Franceti.doc
[10] www.tomislavjonjic.iz.hr/hrv_obz.pdf
[11] http://www.dnevno.hr/…/heroj-ili-zlocinac-jure-francetic-do…
[12] https://hr.wikipedia.org/wiki/Crna_legija https://hr.wikipedia.org/wiki/Jure_Franceti%C4%87
[13] https://sr.wikipedia.org/wiki/Јездимир_Дангић
http://www.novosti.rs/…/kultura.71.html:487706-Sudbina-Jezd…
[14] www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=25773
[15] https://narod.hr/…/marko-ljubic-antifasizam-smrtonosan-hrva…
[16] www.hazud.hr/dragan-hazler-jure-francetic-ima-pravo-na-spo…/
[17] https://hr.wikipedia.org/wiki/Pokolj_u_Borovu_Selu
[18] https://www.peticija24.com/vukovarski_apel-naprama_iz_tuepi…
[19] http://www.regionalexpress.hr/…/uz-80.-roendan-daniela-ivina
[20] http://hr.metapedia.org/wiki/Goldsteini
[21] https://www.vecernji.hr/…/otac-vesne-pusic-bio-je-natporucn… –
[22] www.viktimologija.com.hr/…/1064-hrvatski-zidovi-generali-ho…
[23] Franjo Tuđman, “Posjet /uvodnik/”, Vila Velebita, br. 32, Zagreb, 1995.
[24] www.priznajem.hr/…/dr-ivo-biondic-pravoj-genezi-poklica-dom…
[25] http://www.hazud.hr/rijecka-izjava-rekvijem-za-srbacko-bolj…
http://hrsvijet.net/…/32755-ivan-biondi-dopunjak-prologodin…
[26] http://www.hazud.ch/…/ivan-biondic-velebitsko-vukovarski-po…
[27] “Pupovac: u Hrvatskoj nema pravde bez petokrake u srcu”, Novi list, 28. srpnja 2000.
[28] www.hazud.hr/pupovac-pred-sveucilisnim-tribunalom/
www.peticija24.com/zauzdajmo_zloinca_za_pisaim_stolom
[29] http://www.dnevno.hr/…/plenki-u-gay-baru-pun-mi-je-kufer-a…/
[30] http://www.tomislavjonjic.iz.hr/V_21_kustic.html
[31] Zdenka Janeković Römer, «Što je Europa /Hrvatskoj/, što je Hrvatska /Europi/ u srednjem vijeku», Historijski zbornik, Godina LVI-LVII, 2003.-2004., Zagreb, s. 125.
[1] Ante Starčević, Djela dr. Ante Starčevića 3., Zagreb, 1995., s. 45.
[2] www.studiacroatica.org/revistas/157/15703.htm
[3] „Ustaško pseto Jure Francetić u rukama naroda“, Vjesnik jedinstvene nacionalno-oslobodilačke fronte Hrvatske, god. III., br. 1., januar 1943.
[4] http://www.forum.hr/showthread.php?t=50681
[5] https://sh.wikipedia.org/wiki/Jure_Francetić
[6] Novi list, 24. lipnja 2017.
[7] https://blog.vecernji.hr/…/povjesnicar-dr-sc-davor-marijan-…
[8] Mario, JAREB, Još ima onih koji historiografiju smatraju sluškinjom ideologije, VP – magazin za vojnu povijest, br. 24., ožujak 2013., Zagreb, 51.
[9] bib.irb.hr/datoteka/681856.Jure_Franceti.doc
[10] www.tomislavjonjic.iz.hr/hrv_obz.pdf
[11] http://www.dnevno.hr/…/heroj-ili-zlocinac-jure-francetic-do…
[12] https://hr.wikipedia.org/wiki/Crna_legija https://hr.wikipedia.org/wiki/Jure_Franceti%C4%87
[13] https://sr.wikipedia.org/wiki/Јездимир_Дангић
http://www.novosti.rs/…/kultura.71.html:487706-Sudbina-Jezd…
[14] www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=25773
[15] https://narod.hr/…/marko-ljubic-antifasizam-smrtonosan-hrva…
[16] www.hazud.hr/dragan-hazler-jure-francetic-ima-pravo-na-spo…/
[17] https://hr.wikipedia.org/wiki/Pokolj_u_Borovu_Selu
[18] https://www.peticija24.com/vukovarski_apel-naprama_iz_tuepi…
[19] http://www.regionalexpress.hr/…/uz-80.-roendan-daniela-ivina
[20] http://hr.metapedia.org/wiki/Goldsteini
[21] https://www.vecernji.hr/…/otac-vesne-pusic-bio-je-natporucn… –
[22] www.viktimologija.com.hr/…/1064-hrvatski-zidovi-generali-ho…
[23] Franjo Tuđman, “Posjet /uvodnik/”, Vila Velebita, br. 32, Zagreb, 1995.
[24] www.priznajem.hr/…/dr-ivo-biondic-pravoj-genezi-poklica-dom…
[25] http://www.hazud.hr/rijecka-izjava-rekvijem-za-srbacko-bolj…
http://hrsvijet.net/…/32755-ivan-biondi-dopunjak-prologodin…
[26] http://www.hazud.ch/…/ivan-biondic-velebitsko-vukovarski-po…
[27] “Pupovac: u Hrvatskoj nema pravde bez petokrake u srcu”, Novi list, 28. srpnja 2000.
[28] www.hazud.hr/pupovac-pred-sveucilisnim-tribunalom/
www.peticija24.com/zauzdajmo_zloinca_za_pisaim_stolom
[29] http://www.dnevno.hr/…/plenki-u-gay-baru-pun-mi-je-kufer-a…/
[30] http://www.tomislavjonjic.iz.hr/V_21_kustic.html
[31] Zdenka Janeković Römer, «Što je Europa /Hrvatskoj/, što je Hrvatska /Europi/ u srednjem vijeku», Historijski zbornik, Godina LVI-LVII, 2003.-2004., Zagreb, s. 125.
Komentar Don Vinka Puljića .preuzet sa jednog posta na FB.
HRVATSKE PRAVICE 