HRVATSKE PRAVICE

 

Istra je kao što je poznato Londonskim ugovorom obećana Italiji ako uđe u rat na strani sila Antante, jer su velike sile unaprijed podijelile teritorij Austro-Ugarske monarhije, još prije završetka 1.svjetskog rata. Londonski ugovor iz 1915. godine bio je tajni sporazum između zemalja Antante i Kraljevine Italije, potpisan 26. travnja 1915., kojim su zemlje Antante privoljele Italiju da uđe u rat na njihovu stranu obećavajući joj  teritorije njenih dojučerašnjih saveznika.

Hrvatski narodni preporod u Istri

U vrijeme pred 1.svjetski rat u Istri je bio već proširen hrvatski narodni preporod, koji je počeo još sredinom 19. stoljeća od biskupa Jurja Dobrile i njegovog molitvenika Oče budi volja tvoja, na dalje.

Diljem Istre osnovane su hrvatske čitaonice, hrvatske pučke škole, novine, kulturna društva, organiziranje predstava, koncerata i dr. sa ciljem prosvjećivanja hrvatskog siromašnog puka.

Čitaonice toga vremena omogućavale su svojim članovima čitanje novina, časopisa, knjiga, a time i praćenje zbivanja u zavičaju, domovini i svijetu. One su bile rasadnici prosvjete, kulture i gospodarskog napretka, institucije važne za širenje pismenosti. Čitaonička društva  u Istri tako postaju  stjecišta ljudi i ideja, sastajališta istomišljenika, mjesta za dogovor o političkoj akciji, središta za organizaciju raznih oblika prosvjetnog, kulturnog i društvenog života uopće. Čitaonice organiziraju tečajeve opismenjivanja, predavanja gospodarskog, zdravstvenog i općeg prosvjećivanja, recitatorske, dramske, koncertne i druge priredbe. Osobito su bila posjećena gostovanja, susreti s poznatim ličnostima, obilježavanje značajnih obljetnica i akcije solidarnosti. Čitaonice osnivaju glazbene sastave, pjevačke i tamburaške zborove, limene glazbe, kazališne družine.

Prof. Vjekoslav Spinčić rekao je tada  da čitaonice “bijahu ogništa narodne svijesti”.

Prof. Spinčić u jednom izvještaju piše: “Već oko godine 1870. bila je u Puli ustrojena čitaonica, prvo društvo uopće te vrsti u gradu, u kojem bijahu prvih godina članovi razni i Nijemci i Talijani i takovi koji su kasnije žestoko kao Talijani nastupali. Pod nekim Slovencima i Hrvatima iz Dalmacije i Hrvatske, te domaćina, osobito otkad je u Pulu došao dr. Matko Laginja, razvio se u toj čitaonici pravi narodni život”.

Veliku potporu u radu davali su im  biskup dr. Juraj Dobrila i ostali narodni prvaci, a đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer u znak potpore Čitaonici je darovao 100 forinti. Naša Sloga je u svom prvom broju, u studenom 1870. godine, najavila prvu obljetnicu Čitaonice i poručila: “Mi bi želili da prečastna gospoda župnici kotara puljskog našu Čitaonicu u većem broju pohađaju, za moći kroz bližnje poznavanje i dogovor za napredak našega seoskog naroda, koji je jako zaostao, štogod učiniti”.

Pula je otvaranjem brodogradilišta 1856. godine, postavši tako ratna luka Austro-Ugarske monarhije doživjela procvat i postala političko i gospodarsko središte istarskih Hrvata. 1893 godine osnovana je Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru koja je radila na otvaranju hrvatskih škola, a prva škola Družbe sv.Ćirila i Metoda otvorena je 1898 godine u radničkom predgrađu Šijana u Puli. Osnovano je društvo Hrvatski sokol 1897, Savez istarskih hrvatskih zadruga 1903,Narodna radnička organizacija 1907 i mnoga druga društva. Izgrađena je željeznička pruga koja je Istru povezivala sa svim europskim željeznicama.

1899.godine otvorena je prva Državna gimnazija u Istri  na hrvatskom jeziku u Pazinu i do 1913. godine hrvatski školski sustav u Istri činilo je 167 škola sa više od 20 000 učenika.

Narodni dom u Puli

Narodni dom u Puli sagrađen je 1905.godine,  sredstvima pulskih Hrvata i Slovenaca. Bio je vlasništvo “Kreditne zadruge Istarske posujilnice” koja je imala svoju pisarnicu na I. katu, a uz nju su na prvom katu bile smještene “Gospodarska sveza za Istru” i “Čitaonica- društvo za zabavu i pouku”. U prizemlju je bila gostionica u zakupu “Građanske plzenske pivovare”, s druge strane glavnog ulaza bila je kavana, ” Caffe’- Restaurant Narodni dom”, vlasnika Gregoria Basletića. U prizemlju se nalazila i velika dvorana za zabave i nju je držalo u zakupu “Gimnastičko društvo Hrvatski Sokol”. Na II. i III. katu Narodnog doma, kao i u potkrovlju bili su stanovi za iznajmljivanje, a u jednom od njih stanovao je jedan od vođa pulskih Hrvata u tim prijelomnim danima 1918.godine,  odvjetnik doktor Lovro Škaljer.

Stoga su hrvatski intelektualci  okupljeni  u hrvatskim kulturno-prosvjetnim društvima 1909. godine pokrenuli  inicijativu za osnivanje “opće pučke knjižnice” u Narodnom domu.  Javne pučke knjižnice, nastale su objedinjavanjem knjižnica triju hrvatskih društava – Čitaonice (osnovane 1869.), Prvog istarskog sokola (osnovanog 1897.) i Narodne radničke organizacije (1907.). Glavna svrha njezina osnivanja bila je obrana od talijanske asimilacije i obrazovanje puka putem knjiga.

Mornarički časnik Dušan pl. Preradović (1854. -1920.), sin hrvatskog pjesnika Petra pl. Preradovića, prvi je darovao  216 svezaka knjiga.

Talijanska vojska ulazi u Pulu dvije godine prije potpisivanja Rapallskog ugovora.

Nakon raspada Austro-Ugarske monarhije,  talijanski squadristi ušli su u Istru odmah nakon završetka 1.svjetskog rata. U noći sa 31.listopada, na 1.studeni 1918.godine, u pulski zaljev gdje je bila usidrena  tek mjesec dana, hrvatska mornarica, malom podmornicom ušla su dva talijanska diverzanta i postavila podvodne mine kojima su potopila admiralski brod Viribus Unitis sa oko 400 mornara, većinom Hrvata i zapovjednikom admiralom Janko Vuković Podkapelskim. Tada su ušli i odredi squadrista u Istru znači dvije godine prije formalnog potpisa Rapallskog ugovora ( 12.studeni 1920.godine)

Već u prosincu 1918. godine zapovjedništvo Fašističke militantne skupine (fasci di combatimento) pojavile su se prvi put u srpnju 1920. paljenjem zgrade ‘Balkan’ u Trstu i pulskog hrvatskog Narodnog doma.

U Puli je 13. srpnja 1920. «fascio» pozvao narod na javni skup i huškao ga je protiv hrvatskog stanovništva. Zapaljen je hrvatski Narodni dom koji je izgorio do temelja. Time je bila uništena sva imovina hrvatskih društava smještenih u toj zgradi, među ostalim i oko 7000 knjiga iz knjižnice. Bila je to jedna od prvih fašističkih lomača knjiga u Europi, prvi izraz fašističkog terora koji će se ubrzo provoditi diljem Europe.

Samo je jedna knjiga sačuvana iz ove knjižnice. Na njezinoj je naslovnici, pokraj potpisa darovatelja Dušana pl. Preradovića, sačuvana i jedna kasnija zabilješka: “Poslije prevrata vlasništvo (rukopis nečitak – op. B.D.) pošto su se razne  knjige puljske knjižnice podijelile  među članove iste da ne dođu u ruke Italiana koji sve naše što je progone i pale. Pula, 5. II. 1921.” U nedostatku sačuvanih dokumenata o toj knjižnici, navedena knjiga je izvorno svjedočanstvo o njoj i o uništavanju hrvatskih knjiga u Istri između dva svjetska rata.

Uništenjem pulskog Narodnog doma nasilno je prekinuto višegodišnje djelovanje hrvatskih kulturno-prosvjetnih društava i ustanova u Puli, a ubrzo i u cijeloj Istri. Knjige, novine i dokumenti iz tih društava i knjižnica najvećim su dijelom uništeni.

Talijanski fašisti spalili su hrvatski Narodni dom u Puli istodobno kada i slovenski Narodni dom u Trstu: 13. srpnja 1920. godine, nadnevak koji simbolizira početak hrvatskog holokausta u Istri. Od toga dana nasilje poprima jednu novu dimenziju – prelazi iz više desetljeća prakticiranog kulturocida u etnocid!

Barbarstvo talijanskih fašista

Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije, 5. studenoga 1918. godine, talijanska vojska zaposjela je Pulu. Već u prosincu te godine zapovjedništvo talijanske vojske zatvorilo je hrvatske čitaonice u okolici Pule. Nepune dvije godine nakon toga počelo je fašističko nasilje prema Hrvatima i Slovencima u Istri. Fašističke militantne skupine (fasci di combatimento) pojavile su se prvi put u srpnju 1920. godine paljenjem zgrade Balkan u Trstu i pulskog Hrvatskog narodnog doma. Narodni dom u Puli izgorio je do temelja. Time je bila uništena sva imovina hrvatskih društava smještenih u toj zgradi, među ostalim i oko 7.000 knjiga. Bila je to jedna od prvih fašističkih lomača knjiga u Europi, prvi izraz fašističkog terora koji će se ubrzo provoditi diljem Europe. Na lomačama se pale knjige pisane hrvatskim jezikom, ne zato jer imaju “neprihvatljiv sadržaj”, već zato jer je jezik kojim su pisane neprihvatljiv. Takvo barbarstvo ne poznaje ni njemački nacizam koji u idućem desetljeću pali knjige, ali ne zbog jezika kojim su pisane, već zbog njima neprihvatljivog sadržaja! Na isti način uništene su i pučke knjižnice u Buzetu i Voloskom, hrvatska tiskara u Pazinu.

Talijanski fašisti počeli su odmah sa talijanizacijom svih naziva, toponima , svega, pa čak i nadgronih spomenika.

Zatvorili su škole, otjerali hrvatske učitelje i doveli svoje iz južne Italije, zabranili časopise, palili knjige, a svi napisi morali su biti na talijanskom jeziku!

“Od 169 hrvatskih osnovnih škola, dvije gimnazije, dva ženska učiteljistva, 343 hrvatska učitelja, sličan broj svećenika Hrvata, tri hrvatske tiskare i tri dnevna lista, dva tjednika na hrvatskom jeziku, više stotina prosvjetnih, športskih i omladinskih društava gospodarskih zadruga i štedionica, niz narodnih domova po selima i gradićima, znatan broj općinskih uprava u rukama Hrvata – nije ostalo ništa… imali smo sve što jedan narod samoniklo kulturan, ponosan, svjestan svoje narodnosti i narodne časti može imati… sve su nam otjerali, sve pozatvarali, sve uništili i spalili, sve povelje, sve kulturne spomenike, čak i hrvatske natpise na nadgrobnim pločama, sve, sve, sve, pa i časna imena otaca i djedova naših, sve su nam odnarodili, zatrli, iskrivili, upropastili.” (Ernest Radetić, „Istarski zapisi“).

Radetić navodi primjere na području Baderne – njegovog rodnog mjesta odakle je 1920. godine emigrirao u Jugoslaviju – u kontekstu protuhrvatskog nasilja povodom talijanskih parlamentarnih izbora od 15. svibnja 1921. godine: dan prije izbora skupina fašista koja je došla na vojnim kamionima polila je benzinom i zapalila kuću lokalnog trgovca Petra Burića, u nekoliko kilometara dalekim selima Pajarima su zapalili kuće Gašpara Heraka i Antuna Heraka. Nekoliko dana ranije, 7. svibnja 1921. godine, fašisti su spalili i župni ured u nekoliko kilometara dalekoj Kringi i teško zlostavljali župnika Božu Milanovića. Tomo Herak, koji je bio kandidat na parlamentarnim izborima, uhićen je prije izbora, a čitavo selo Heraki (nekoliko kilometara daleko od Baderne) je zapaljeno.

7. travnja 1927. u Istri počinje službena nasilna talijanizacija hrvatskih prezimena. To je bio zloglasni zakon o zabrani “smiješnih” hrvatskih imena. U već uz napredovaloj fazi talijaniziranja, donijeti su Zakon o službenoj promjeni onih imena koja vrijeđaju javni red ili nacionalne osjećaje iz 1928. godine i Zakona o smiješnim i sramotnim imenima i prezimenima iz 1936.godine.

Mi smo i dalje za njih „Slavi -schiavi „ ili Cigani „ Quardate che Sloveno e sinonimo da Sempre di Zingano .Non vi scandalizzate Sloveni“ Slaven je sinonim za Cigana.

Kojeg li cinizma ! Mi smo za njih „zingani -schiavi „,a oni su nas htjeli samo naučiti kulturi ! Pa su valjda u cilju da nas nauče kulturi spalili Narodni dom u Puli sa bibliotekom od oko 7 000 knjiga. Ne znam za takve metode kulturnog uzdizanje jednog naroda, da mu se kultura donosi paljenjem knjiga, zatvaranjem škola ,zabranom korištenja materinjeg jezika, progonom intelektualaca, zatvaranjem tiskara i zabranom tiskanja novina i drugih tiskovina .

Talijanska nacionalna manjina ima u Istri i Hrvatskoj sva prava, čak i veća od hrvatskog stanovništva. Imaju škole na talijanskom jeziku, tisak, radio i TV emisije ,dvojezičnost, svoja kulturno -umjetnička društva, pa čak i mise na talijanskom jeziku u lokalnim crkvama!

Pa čak Furio Radin više ne poštuje ni dvojezičnost, već je predizborne plakate za parlamentarne izbore tiskao samo na talijanskom jeziku, tako da nije jasno kandidira li se on za talijanski parlament ili za što?

Nigdje nijednog hrvatskog obilježja, ni hrvatskog jezika!