KANDIDATI ZA ZASTUPNIKE U HRVATSKOM SABORU: GORAN BEUS
RICHEMBERGH, FURIO RADIN i BRANKO VUKŠIĆ PRIKRIVAJU ZLOČIN NAD
ZAROBLJENIM NJEMAČKIM VOJNICIMA U PULI SVIBNJA 1945. GODINE
mr. sc. Edo Zenzerović, dipl. inž. elektr.
O ovom sam zločinu pisao u članku »Ratni su zločini ratni zločini«, objavljenom
u rubrici Tribina u Vjesniku 6. travnja 2011. godine, da se otkriju pravi krivci, a ne da
se kriminalizira sve antifašiste i partizane u Istri. Prošlo je više od devet godina od
izvršenog očevida i pronalaska posmrtnih ostataka zarobljenih vojnika, a Hrvatska
radiotelevizija još nije izvijestila javnost o tom zločinu.
U utorak 18. listopada 2011. godine, prema nalogu Županijskog državnog
odvjetništva Istarske županije, policijski su istražitelji proveli očevid kraške jame (fojbe)
Golubinčine kod Raklja u Istri u koju su, prema pričama stanovnika okolnih sela, partizani bacili 9. svibnja 1945. godine nekoliko stotina zarobljenih okupatorskih vojnika, uglavnom njemačke i austrijske narodnosti, koji su se pod zapovjedništvom kontraadmirala Georga Waue predali partizanima na Muzilu u Puli.
U Glasu Istre od 20. listopada 2011. godine objavljena su potresna svjedočenja o
tom događaju dviju starijih mještanki Raklja. Ta svjedočenja potvrđuju navode iz članka
pokojnog župnika Ližnjana Ivana Graha, koji je u članku »Tko su antifašisti u Istri?«,
objavljenom u Glasu Koncila 3. svibnja 2009. godine, pisao o zvjerskom ponašanju
provjerenih staljinističkih zločinaca prema nenaoružanim mladim ljudima. Zapovjednici i komesari partizanskih jedinica bili su članovi komunističke partije te zbog toga smatram da je za sve partizanske zločine prema zapovjednoj odgovornosti kriv Politbiro komunističke partije Jugoslavije s maršalom Josipom Brozom Titom na čelu.
Televizijski studio HTV-a u Puli ima snimljene neke materijale o tom ratnom zločinu,
ali ih HTV nije prikazao gledateljima i nije obavijestio o obavljenom očevidu i time sprječava istinito informiranje javnosti o naravi tih zločina i o njihovim nalogodavcima te time sudjeluje u prikrivanju zločina, a to je kazneno djelo prema Kaznenom zakonu. Iako su očevidom pronađene ljudske kosti s gomilom smeća, kamenja i životinjskih kostiju niti jedan elektronički medij nije do danas objavio tu informaciju. Nakon sedamdeset i pet godina bio bi red da Hrvatski radio i televizija istinito izvijeste hrvatsku javnost o sudbini zarobljenih vojnika koji su se predali partizanima. Na dnu jame pronađeno je jezero iz kojeg se podzemnim tokovima opskrbljuje izvor pitke vode u uvali Blaz u Raškom kanalu.
Godinama udruge građana iz Austrije, Italije i Savezne Republike Njemačke traže od naših vlasti da se pokrene istraga o tim zločinima kako bi pronašli ostatke svojih: djedova, očeva, muževa ili braće. Nakon brojnih pisama saborskim zastupnicima iz Istre, udrugama za ljudska prava i povjesničarima i uzaludnog čekanja na odgovor, prijavio sam taj zločin 13. siječnja 2011. godine Županijskom državnom odvjetništvu Zagrebačke županije, a uviđaj je izvršen tek nakon pisma kojeg sam poslao tadašnjem Glavnom ravnatelju policije Oliveru Grbiću i HHO-u upozorivši ih na opravdanu sumnju za kazneno djelo prikrivanja ratnog zločina.
Od jednog člana porečkog Speleološkog društva „ Proteus“ saznao sam da je on
vidio kosti prilikom njihovog spuštanja u jamu prije tridesetak godina. Porečki speleolozi su 1998. godine poduzeli opasan poduhvat istraživanja jame i pričalo se da su bili prisutni policajci i da su tada speleolozi pronašli ljudske kosti. Ljeti 2012. godine vidio sam slike nekoliko lubanja žrtava iz Golubinčine s rupama na potiljku.
O tom sam zločinu pisao u članku »Ratni su zločini ratni zločini«, objavljenom u
rubrici Tribina u Vjesniku od 6. travnja 2011. godine, uoči izricanja presude našim junacima Domovinskog rata Gotovini i Markaču, potaknut selektivnim progonom naših branitelja, da se otkriju pravi krivci, a ne da se kriminalizira sve antifašiste i partizane u Istri te da nam se takve strahote više ne ponove.
Istinom, pravdom i oprostom do pomirbe je geslo koje trebamo slijediti. Kao protivnik svih totalitarizama ponosim se kao Istranin istarskim antifašizmom i doprinosom NOP-a u Istri za pripojenje Istre Hrvatskoj. U njemu su sudjelovali golemom većinom hrvatski domoljubi. Istinom i individualiziranjem krivnje skinut će se crna mrlja s antifašističkog pokreta i NOP-a Istre.
Zalažem se da se u Istri 23. kolovoza odaje poštovanje svim žrtvama koje su
tragično završile u kraškim jamama ( fojbama) u Istri kod Golubinčine i u tom smislu
pokrenuo sam inicijativu preko saborskih zastupnika: Furia Radina, Damira Kajina i Gorana Beusa Richembergha početkom 2011. godine da se to ostvari ali niti jedan zastupnik nije odgovorio. Zastupnik Goran Beus Richembergh je lagao novinaru Glasa Istre Mati Čuriću da nije primio od mene nikakvu predstavku u vezi zločina nad zarobljenim vojnicima.
Predsjedniku Odbora za informatiku, informatizaciju i medijeu tadašnjem sazivu Hrvatskog saboru Branku Vukšiću pisao sam 28. veljače 2012. godine da HRT krši propise o pravodobnom i istinitom informiranju javnosti i sudjeluje u prikrivanju zločina nad
zarobljenim okupatorskim vojnicima. Smatram da sve žrtve zaslužuju poštovanje. Na taj
način ćemo omogućiti rodbini žrtava da posjećuju mjesto stradanja svojih: djedova,
muževa, očeva, ili braće. Prošlo je devet godina, a još nije učinjeno ništa da se obilježi
mjesto stradanja, a HRT i dalje šuti o tome. Zločin je prikrivati zločin i po našem Kaznenom zakonu to je kazneno djelo. Ratni su zločini ratni zločini i ne zastarijevaju, a DORH ih mora istraživati po službenoj dužnosti. Pitam se zašto veleposlanstva: Republike Austrije, Savezne republike Njemačke i Republike Italije nisu ništa poduzele da se odaje poštovanje tim žrtvama koje su završile tragično u jami kao ratni zarobljenici provjerenih staljinista suprotno međunarodnim konvencijama? Zašto šute o tome HHO i Dokumenta? Zašto šute britanski političari koji su znali za sudbinu zarobljenih njemačkih vojnika? Oni su to znali, jer su britanske vojne snage bile u Puli do 1947. godine. Tko je prikrio nalaz ostataka žrtava 1998. godine i zašto DORH nije po službenoj dužnosti ništa poduzeo nakon objave članka ližnjanskog župnika Ivana Graha u Glasu koncila 3. svibnja 2009. godine?
Europski parlament usvojio je 19. rujna 2019. rezoluciju naziva “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))“, kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine kao i zločine svih ostalih nedemokratskih autoritarnih režima.
Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za
budućnost Europe (2019/2819(RSP), među inim, ističe:
Uzimajući u obzir Rezoluciju 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarističkih komunističkih režima koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 26. siječnja 2006.;
- uzimajući u obzir prašku Deklaraciju o europskoj savjesti i komunizmu, usvojenu 3. lipnja 2008.;
- uzimajući u obzir rezolucije i izjave o zločinima totalitarnih komunističkih režima koje je usvojio niz nacionalnih
parlamenata…; - budući da su sjećanje na žrtve totalitarnih režima i priznanje i podizanje svijesti o
zajedničkom europskom naslijeđu zločina koje su počinile komunističke, nacističke i druge diktature od ključne važnosti za jedinstvo Europe i njezina naroda te za izgradnju otpornosti Europe na današnje
vanjske prijetnje od ključne važnosti za jedinstvo Europe i njezinih naroda te za izgradnju otpornosti
Europe na današnje vanjske prijetnje…Na temelju gore konstatiranog, Europski parlament poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunističkirežimi i nacistički režimi te se zalaže za zajedničku kulturu sjećanja koja će odbacivati zločine fašističkih, staljinističkih i drugih totalitarnih i autoritarnih režima iz prošlosti i služiti kao sredstvo za izgradnju otpornosti na današnje prijetnje demokraciji, naročito među mlađim naraštajima. - Hrvatski mediji su većinom prešutjeli rezoluciju.
Edo Zenzerović
Dodatak: Članak koji sam napisala 6.listopada 2016. godine, a objavio ga je portal Kamenjar.com
Mi koji živimo u Istri i rođeni smo neposredno nakon 2.svjetskog rata, čuli smo priče naših nonića, djedova i ostale rodbine o fojbama i znamo za mnoge lokacije tih jama, piše Lili Benčik/Kamenjar.com
Žrtve koje nitko ne spominje!
Kad je već aktualna tema Huda jama i mnoge druge jame i rudnici diljem Slovenije ,podsjetila bih i na jame po Istri i Primorju takozvane Fojbe u kojima su stradavali Talijani,Slovenci,NJemci i Hrvati!
Mi koji živimo u Istri i rođeni smo neposredno nakon 2.svjetskog rata, čuli smo priče naših nonića,djedova i ostale rodbine o fojbama i znamo za mnoge lokacije tih jama.
U javnosti se počelo govoriti i pisati o fojbama najprije u Talijanskom tisku nako 1945 godine.
Talijanske su vlasti čak ustanovile i Dan sjećanja na žrtve fojbi 10.veljače, jer je na taj dan 10.veljače 1947 godine Biskup Božo Milanović u Parizu potpisao Mirovni sporazum po kojem je Istra pripala Hrvatskoj odnosno Jugoslaviji.
Međutim Talijanski iredentisti se i dan danas sa time nisu pomirili, pa zlorabe u političke svrhe taj dan sjećanja na žrtve fojbi za svoje iredentističke težnje prema našem teritoriju.
Čak je i Talijanski predsjednik gosp. Giorgio Napolitano izjavio 10 veljače 2007.godine da je “Slavenska krvoločna mržnja i bjes poprimila je obrise etničkog čišćenja”
Poznato je da je Rapalskim ugovorima od 1920 i 1924 godine Italia dobila Istru,Zadar,otoke Cres , Lošinj i Lastovo te grad Rijeku do Sušaka. Dolaskom na vlast u ovim krajevima Italija provodi prisilnu talijanizaciju svih naziva gradova ,sela imena i prezimena stanovnika. Čak su morali posmrtno talijanizirati po grobljima imena i prezimena mrtvih!
Otjerani su svi Hrvatski učitelji i iz Italije dovedeni njihovi.
Svaka domaća riječ izgovorena u školi i na javnom mjestu strogo se kažnjavala!
Uvodi se velika represija prema domaćem stanovništvu ,zatire se svaki trag njegova postojanja ,mada je činilo 58% stanovništva.
Zbog progona i svakodnevnih maltretiranja veliki broj stanovnika njih oko 60 tisuća iselilo se u Ameriku i Jugoslaviju. Bio je to prvi egzdus iz Istre!
Takvo stanje potrajalo je za svo vrijeme Talijanske vladavine sve do kapitulacije 8.rujna 1943 godine.
A gosp.predsjednik Giorgio Napolitano govori o “Slavenskoj krvoločnoj mržnji i bjesu”?
I jesu mnogi su Talijanski fašisti stradali iz osvete domaćeg stanovništva, zbog svih zala koja su im nanijeli tijekom 23 godišnje vladavine.
Međutim u jame nisu bacani samo Talijani ,koji se žele prikazati kao najveće žrtve ,već i NJemci koji su zarobljeni po oslobođenu Pule i Istarski Hrvati narodnjaci koje je komunistička partija dala likvidirati. Čak su i svećenike bacali u jame!
Po pričama koje je potvrdio svojim svjedočenjem Župnik iz Ližnjana Ivan Grah ( Glas koncila 3.svibanj 2009) u jamama se ne zna broj žrtava . Samo u razdoblju izmađe 8.rujna 1943 kada je Italija kapitulirala pa do polovice listopada 1943 u jamama je život završilo 800-1000 žrtava.
Među žrtvama bili su i Istarski Hrvati narodnjaci ,koje su partizani likvidirali .Kakva ironija sudbine,talijanski fašizam ih je progonio,kažnjavao i zatvarao i kada su se sami oslobodili ,komunizam ih se rješio na tako okrutan način.da mu ne bi predstavljali oporbu po osvajanju vlasti nakon rata.
To su oni isti Istarski rodoljubi koji su poveli ustanak nakon kapitulacije Italije. Samoorganizirali su se i objavili Proglas 13.rujna 1943 godine o priključenju Istre Hrvatskoj. Da bi im Tito kada je to saznao poslao u Istru svoje političke komesare Savu Vukelića i Jakova Blaževića da ih disciplinira i stavi pod skute Komunističke partije i da proglase 25.rujna 1943 godine da se Istra priključuje Jugoslaviji.
Jedna od tih jama koju ja osobno znam gdje je je i jama Golubinka
ili Golubinčina između Krnice i Raklja.
Po pričanju moga Nona (djeda) u tu je jamu bačeno 1200 zarobljenih njemačkih vojnika koji su se predali 9.svibnja 1945 godine po oslobađanju Pule.(Portal oko 11.siječanj 2013.)
NJemački zapovjednik Viceadmiral pozivao se na Međunarodne konvencije o ratnim zarobljenicima, međutim jugogeneral partizanske vojske izvadio je pištolj i ubio ga.
Toliko o poštivanju međunarodnih konvencija od strane partizanske vojske.
Po završetku rata umalo je i moj Nono koji je bio seoski poglavar završio u toj jami i to od strane partijskog komesara, koji se kasnije oženio sa njegovom nećakinjom. Spasilo ga je to što mu je jedna kćer stradala u partizanima.
Ovo opisujem iz razloga što su Predsjednik SAB-a Istre i njegovi članovi izjavili da partizani nisu nikada i nigdje ni na koji način počinili zločine.
A iz jame Golubinke mjesecima se širio nesnosan smrad raspadanja mrtvih tjelesa.
Najžalosnije i veoma neljudska je činjenica da su Talijani činili zločine nad sebi tuđim narodom,a partizani nad svojim vlastitim narodom i to po završetku ratnih operacija.
70 godišnja šutnja, sakrivanje i negiranje zločina polako se otvara i stravična istina o krvavoj i zločinačkoj komunističkoj strahovladi izlazi na vidjelo i razotkriva se!
HRVATSKE PRAVICE 