HRVATSKE PRAVICE

Često se pitamo zašto, a pogotovo ovih dana otvorene agresije na Hrvatsku, ne doduše klasičnim oružjem, već perfidnim, podmuklim i za mnoge nevidljivim oružjem. A to je pravi medijski, pravosudni i diplomatski rat protiv Hrvatske koji traje od njenog priznanja do danas.

Naravno da je u taj rat uključena i Peta kolona u Hrvatskoj, što i je najgore, jer se Hrvatska podriva iznutra Eksponenti te Pete kolone u specijalnom ratu protiv RH su počev od Stjepana Mesića, Ivice Račana, Vesne Pusić, Ive Josipovića, Zorana Milanovića do cijelog SDP-a i djela HDZ-a. Veoma mnogobrojna Peta kolona nasuprot Domoljubnoj Hrvatskoj zar ne?

A uzroke, metode i krajnji cilj teško je razumjeti ne poznavajući povijest, dalju i bližu na ovom našem prostoru jugoistočne Europe, gdje se sukobljavaju interesi velikih sila; SAD, Rusije i Turske.

RAZVOJ HRVATSKE DRŽAVE U SREDNJEM VIJEKU

Iza kralja Tomislava, koji je ostavio jaku državu sa sređenim odnosima unutar splitske latinske i ninske hrvatske biskupije vladalo je više vladara, među kojima se ističu: Držislav (969-997),koji je dobio od Bizanta krunu kao kralj Dalmacije i Hrvatske, Petar Krešimir IV (1058-1074), kada je hrvatska bila teritorijalno najveća i Dmitar Zvonimir (1074-1089), kada je Hrvatska najviše napredovala gospodarski i politički.

Svi su bili kraljevi Dalmacije i Hrvatske, upravljali su bogatim dalmatinskim gradovima, vladali plovnim putevima na Jadranu i odupirali se Veneciji i Bizantu. Iza Dmitra Zvonimira ostala je kamena Baščanska ploča (oko 1100),kao prvi spomenik pisan na hrvatskom jeziku i to glagoljicom, pa se od tada računa početak hrvatske pismenosti i književnosti.

Najvažniji događaji iz tog razdoblja Trpimirovića su: Krunjenje kralja Zvonimira 1075.godine i
Osnutak Zagrebačke biskupije oko 1094 godine.

Dinastija Trpimirovića izumrla je potkraj 11.stoljeća pa su onda uslijedile borbe za hrvatske
prijestolje. Sa jedne strane udovica kralja Zvonimira iz dinastije Arpadovića i samim time sklona Ugarima, a sa druge novoizabrani kralj Petar Svačić sa hrvatskim plemstvom. Ugarski je kralj Koloman 1097,godine u bitci na Gvozdu (Petrova Gora), pobjedio kralja Petra Svačića koji je pritom i poginuo. No unatoč tome još nije osvojio Hrvatsku.

Tek je 1102 godine sklopljen mir između Hrvata i Ugara, a Hrvati priznaju kralja Kolomana za svog kralja. Taj je sporazum nazvan “Pacta conventa” te time počinje vladavina loze Arpadovića! Prema Pacti conventi kraljevina u Hrvatsku i kraljevinu Ugarsku povezuje osoba vladara, što se naziva personalna unija. Hrvatska je i dalje sačuvala svoje simbole državnosti , a to su Sabor, Ban, porezi, novac i unutarnja uprava.

1107 godine kralj Koloman daje povlastice dalmatinskim gradovima, a 1113 godine hrvatsko-dalmatinskom krunom okrunio je sina Stjepana, koji 1124.godine daje slobodu Trogiru i Splitu.

U daljem razdoblju mijenjaju se odnosi u društvu ,gdje hrvatska plemena više ne biraju kralja ,već jačaju plemenitaške obitelji kao nova vladajuća kasta. Rađa se feudalizam. 1205. godine Nin postaje slobodni kraljevski grad. Nakon što su Križari zauzeli i razorili Zadar, Zadrani su izbjegli u Nin, a kralj Andrija II dao je tada Ninu prava na izbor Kneza i Biskupa, sudsku vlast, a i obrana je prepuštena građanima.

Isto tako je kralj Andrija II dao Varaždinu status slobodnog kraljevskog grada 1209 godine,
a Zagrebačkoj biskupiji povlastice u plaćanju desetine biskupu i oslobađanja od obaveze primanja bilo kojeg novca, ukoliko to ne žele.

Andrija II bio je primoran dati povlastice plemstvu, kako bi se mogao oduprijeti najezdi Tatara, te regulirati njihova prave i obveze. Taj se dokument naziva “zlatna bula” što znači isprava zapečaćena zlatnim pečatom (bula). Tada se počinju graditi utvrde i utvrđeni gradovi da se mogu oduprijeti najezdama raznih plemena sa Istoka. Jednom takvom utvrđenom gradu Gradecu, kralj Bela IV dao je povlastice slobodnog kraljevskog grada. Taj dokumenat naziva se “Zlatna bula Bele IV” i to se uzima kao početak nastanka Zagreba.

Još je jedan pravni akt značajan za to razdoblje, a to je Vinodolski zakonik iz 1288.godine,
u kojem su popisane sva prava i obaveze vinodolskog stanovništva prema Knezu i Biskupu preuzete iz običajnog prava.

RAZVOJ SRPSKE DRŽAVE U SREDNJEM VIJEKU DO PORAZA NA KOSOVU POLJU

Nakon povratka iz hrvatskog izbjeglištva ,kada su spašeni pobjedom kralja Tomislava nad Bugarima, Srbi obnavljaju svoju državu na čelu sa knezom Časlavom. Časlav je bio posljednji poznati vladar najstarije srpske dinastije. Srbi se bezuspješno pokušavaju osloboditi Bizantinaca, pa je Stefan Nemanja veliki župan i osnivač Nemanjića postao Bizantinski vazal. Stefan Nemanja crkveno ime Simeon, prvi je svetac Srpske pravoslavne crkve. Uspio je sina oženiti Bizantinskom princezom Eudoklijom te time ojačati položaj svoje obitelji. Iza njega su ostali njegovi sinovi Vukan, Stevan i Rastko.

Najmlađi Rastko je 1191 otišao u svećenike i uzeo ime Sava. Odigrao je ključnu ulogu u osnivanju Srpske pravoslavne crkve. Godine 1219 postao je Srpski arhiepiskop. On je udario temelje Srpskog pravoslavlja u duhovnom i organizacijskom smislu. Arhiepiskop Sava pokrenuo je stvaranje novih episkopija, obrazovanje svećenstva i srpsku književnost ranog srednjeg vijeka.

Nakon odlaska u manastir Hilandar svoga oca Stefana (Simeuna)najstariji Stefan okrenuo se prema zapadu oženivši se po drugi puta Mletačkom princezom Anom Dandolo. Time je htio ishoditi od Rimskog Pape Inecenta III kraljevsku čast. Poslao je svog brata Savu u Rim, ali mu je tek iz drugog pokušaja Papa Honorije III dao blagoslov za krunidbu. Okrunio je Sava svog brata Stefana krunom donesenom iz Rima 1217 godine ,i Stefan postaje prvovjenčani kralj Srbije, a Srbija time postaje Kraljevina. Rušenjem Bizantinskog carstva, pod naletom Križara, nastale su nove okolnosti na Jugoistoku Europe. Usporedo sa jačanjem Ugarske, jačale su i Bugarska i Srbija. Balkanski poluotok podijelio se na dva različita svijeta. Sa istočne strane Srbija i Bugarska, koje su pripadale Bizantinskom utjecaju, a na Zapadu Latinske države, Mletačka republika, Rim, Hrvati i Ugarska.

Srbi su često smjenjivali i zbacivali vladare. Najdulje se na vlasti zadržao kralj Milutin
iz loze Nemanjića (1282-1321), gotovo 40 godina, te se u njegovo vrijeme razvilo rudarstvo, graditeljstvo i umjetnost. Sagradile su se zadužbine, manastiri i oslikavali se freskama.

Nakon smrti kralja Milutina razvila se velika borba za vlast u Srbiji u kojoj je pobijedio
Car Dušan 1346 godine i uspio proširiti granice Srbije. važno je što je Dušan donio prvi pravni
akt-Zakonik, kojim su uređeni odnosi u državi. Ovaj je dokument ustvari prvi Ustav
srednjovjekovne Srpske države.

Međutim sredinom 14.stoljeća pojavila se nova sila na ovim područjima ,koja će stoljećima
krojiti sudbinu naroda Jugoistočne Europe. To su Osmanlije ili Turci, koji su u svom pohodu prema Europi porazili Srbe najprije u bitki na rijeci Marici 1371 godine. I to je početak kraja Srpske države. Nakon bitke na Marici zavladala je, glad, strah i panika među stanovništvom, pojačana smrću Cara Uroša, sa kojim se ugasila dinastija Nemanjića.

Ubrzo je uslijedila 1389 godine Kosovska bitka, koja je imala dalekosežne posljedice na
Srpsku državnost. Turci su malo pomalo osvojili Srbiju i 1459 godine pobjedom u bitci
za Smederevo pokorili Srbiju. Od tada pa do 1868 godine Srbija je bila pod Turskom vlasti kao vazal, a Srpski su Knezovi bili Turski vazali.

ZAKLJUČAK

Iz svega navedenog vidljivo je kako su se razvijale Hrvatska i Srpska država ,a pojavio se i treći faktor ,a to su Osmanlije ,Turci sa novom vjerom na ovom području -Islamom.
Zaključak je da je Srbija izgubila svoju državnost i postala Turski vazal, što znači podčinjena ,zavisna država. A sama riječ vazal znači rob, pokoran čovjek, podanik, sluga pokorni svog gospodara. Taj odnos Turaka prema Srbima kao podaničkom i pokornom narodu ostaviti će teške posljedice na memoriju i ponašanje cijelog naroda. Za razliku od Srbije, Hrvatska je zadržala svoje simbole državnosti. Značajno je za Hrvatsku i sazivanje Slavonskog Sabora 1273 godine o upravljanju i sudovanju.

Odluke sa tog Sabora su važne u smislu zadržavanja autonomije i Hrvatske državnosti.
Hrvatska je ušla sa Ugarskom u personalnu uniju (1102-1526),ali je zadržala simbol svoje državnosti a to je Hrvatski Sabor. Hrvatski je Sabor bio najviši zakonodavni i upravni organ vlasti. Sabor je sazivao Ban, čiji je položaj bio jednak položaju potkralja u drugim zemljama. Sabor je neovisno i samostalno donosio zakone, potvrđivao hrvatsko državljanstvo, raspisivao i određivao visinu poreza, upravljao carinom ,trgovinom i prometom, brinuo o Pravosuđu, školstvu, teritorijalnom integritetu i obrani domovine.