HRVATSKE PRAVICE

 

UZ KONVENCIJU VIJEĆA EUROPE O SPREČAVANJU I BORBI PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA I NASILJA U OBITELJI

SVI GOVORE O NASILJU NAD ŽENAMA, A NITKO O  ŽENAMA  ZLOSTAVLJAČIMA

Upravo o toj temi se rijetko piše i govori.

Večernji list je 10.siječnja 2018. pisao na tu temu uz konfliktne rastave braka. Hrvatska udruga za ravnopravno roditeljstvo iznijela je podatak da broj rastava stalno raste, pa tako i broj djece koja su obuhvaćena tim problemom. Jednoj  trećini te djece rastavljenih roditelja onemogućuje se kontakt sa drugim roditeljem, uglavnom sa ocem. Znači da su majke te koje prekidaju djeci komunikaciju i druženje sa ocem. Djeca su traumatizirana razvodom roditelja i umjesto sa im se pruži dodatna pažnje i ljubav, koja im je u toj situaciji najpotrebnija, da se osjećaju voljeno usprkos razvodu roditelja, majka svoje frustracije prebacuje na djecu.

To je dugogodišnji problem koji se veoma teško, gotovo nikako ne rješava. Ako je 2016. godine bilo 7036 razvoda, a procjena je da je 30% razvoda konfliktno onda je to oko 2 000 djece godišnje. To je onda veliki broj djece za koje sustav nema mehanizme niti rješenje za pomoći toj djeci i roditelju žrtvi. Kako u Hrvatskoj uglavnom djeca pripadnu majci nakon rastave, iako roditelji imaju podijeljeno skrbništvo, onda su žene, majke te koje ne dopuštaju djeci kontakte sa ocem i njegovom obitelji.

Jedino rješenje je sudskim putem tražiti pravo na viđanje djece, no sudski su postupci dugotrajni, a djeca se u međuvremenu otuđuju od oca i njegove obitelji.

U sadašnjem Obiteljskom zakonu po članku 95. Ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom stavak 2. piše;

„Roditelj koji stanuje s djetetom ima dužnost i odgovornost omogućavati i poticati ostvarivanje osobnih odnosa djeteta s drugim roditeljem“

U stavku 3. piše

„Roditelji su dužni omogućiti djetetu ostvarivanje osobnih odnosa s osobama koje su im osobito bliske“ (bake ,djedovi, tetke, stričevi i dr.)“

Sve je to mrtvo slovo Zakona, jer Centri za socijalnu skrb nemaju mehanizme prisiliti roditelja koji uskraćuje djetetu viđanje drugog roditelja da mu viđanje omogući.

Postoji jedan način, a to je ovrha djeteta sa policijom! Na to se roditelj teško odlučuje zbog traumatičnosti takvog postupka za dijete.

Većina stručnjaka koji rade sa djecom i bave se njihovim mentalnim zdravljem, smatra da je ovakvo manipuliranje djecom zlostavljanje djece.

Dugogodišnje indoktriniranje djece i nedopuštanje kontakata sa drugim djelom obitelji, kod te djece može imati katastrofalne posljedice. Naravno da se takva djeca ne razvijaju u emocionalne stabilne osobe, pa se javlja alkoholizam, upotreba droga, raznih antidepresiva, pa i skretanje na stramputicu s druge strane zakona.

S obzirom da se Istanbulska konvencija bavi zaštitom žena, na čemu su mnogi „vrli“ zastupnici u Hrvatskom saboru inzistirali i iznosili svoje primjere, pitam se koja će Konvencija štititi žrtve žena zlostavljačica?

Nije samo meni ta tema zanimljiva, takvim se primjerima bavila  i književnica Milana Vuković Runjić sa niz tužnih i očajnih primjera !

http://www.autograf.hr/tag/milana-vukovic-runjic/

„Bivša supruga mojega prijatelja do dana današnjega, a od razvoda je prošlo bezmalo 15 godina, činila je sve da mu upropasti kontakte sa sinom, da ih maksimalno razrijedi, tražila je sudske zabrane, inzistirala je na nemogućnosti njihovih susreta bez njezine prisutnosti, branila mu vikende, ljetne praznike, blagdane, ukratko, otvorila je vrata pakla ocu koji sina voli i koji želi biti s njime najviše koliko je moguće.“

Ima očeva koji se nakon razvoda i ne brinu za svoju djecu, ali ima više onih koji i nakon razvoda žele imati kontakte sa svojom djecom i učestvovati i dalje u njihovu životu i odgoju. To su očevi koji vole svoju djecu i silno pate bez njih, koji bi provodili s njima što je moguće više vremena. Dok mnoge bivše supruge, svrhu života pronalaze u tome da dijete omrzne oca, huškaju neprestano protiv njega, da na koncu utvrde da dijete ne želi kontakte sa ocem.

Znam za primjer oca troje djece, koji se brinuo o svojoj djeci, uzimao ih svaki vikend, vodio na treninge, kontrolirao u školi i sve je to funkcioniralo dok sa drugom ženom nije dobio dijete. Tada su krenula podvaljivanja, huškanje djece protiv oca i nove obitelji, iako je žena bila ta koja ga je napustila i otišla sa troje male djece. Zanimljivo je da su djeca sasvim dobro prihvatila malu bebicu, ali se  vremenom, pod utjecajem majke i taj stav promijenio.

Nije mi jasno kao ženi i majki, kako može jedna majka zatrovati djecu mržnjom prema njihovu ocu? Zar joj sreća njene djece nije na prvom mjestu? A sretno dijete je ono okruženo ljubavlju oba roditelja, bez obzira žive li u istom kućanstvu ili ne!

Svako dijete ima pravo na ljubav, na poštovanje, na sigurnost . Djeca moraju imati ljubav oba roditelja, i kada im se majka predstavi da ih jedino ona voli, a otac ne, onda su  naravno rastrzana između majke, i oca za kojega znaju da ih voli, a i oni njega vole. Takva djeca nisu koncentrirana u školi, popuste u učenju, i u osnovi su nesretna. Ne mogu razumjeti takve majke, koje svoje osjećaje i interese stave ispred interesa vlastite djece, te svoju djecu pretvore u oružje vlastite osvete bivšem partneru.

Takvog oca još i institucije diskriminiraju, jer eto samohrane majke, koja teško sama odgaja svoju djecu, a ona u osnovi njemu ne dopušta kontakte sa djecom. Sustav u takvim slučajevima, a to su Centri za socijalnu skrb, ni uz najbolju volju djelatnika, nema nikakve mehanizme da prisili majku da djeca viđaju oca.

Tu je još i financijski moment. Takve žene potom ucjenjuju da bi dobile veću alimentaciju. Znači kada je novac u pitanju, onda dijete ima oca, ili baku i   djeda, koji u slučaju da otac nema dovoljno sredstava za alimentaciju, moraju nadodati do punog iznosa, jer dijete mora dobiti koliko je Sud odredio. A kada otac traži normalno druženje sa djecom, onda nije otac. Otac je za takvu majku samo kada treba dati novac! Nevjerojatno, a istinito!

„Sukladno odredbi Članka 216. Obiteljskog zakona djed i baka, dužni su plaćati uzdržavanje maloljetnih unuka ako to ne čini njihov sin.“

Hrvatska udruga za ravnopravno roditeljstvo ( HURR) upozorava predlagatelju novog Obiteljskog zakona, da je u najboljem interesu djeteta da podjednako vrijeme provodi s oba roditelja. O tome bi Ministarstvo rada i socijalne skrbi trebalo više voditi računa, jer je veliki broj djece obuhvaćen tom pojavom.