Fra Martin Planinić (1942-2021) piše Ognjenu Krausu


Red je, i čak je, nužno, da Vam se sada predstavim:

            Zovem se fra Martin Planinić. Rođen sam 16. siječnja 1942. ili, kako znam ponosno reći, dvjesta osamdeset drugoga dana nakon proglašenja NDH!

            Hrvat sam desetotravanjske tradicije. Jer, desetoga travnja 1941. nastala je u teškim povijesnim okolnostima naša željno očekivana država. Što je majka djetetu, to je i država matičnom narodu kao cjelini, svakom pripadniku toga naroda i svakom drugom čovjeku nastanjenu na teritoriju tog istog naroda.

            Ne želim ovdje govoriti o kvalitetama NDH. Neka bude dostatno reći da je bila država i da ju je kao takvu trebalo poštivati. Zato je i ja poštujem sa svim njezinim institucijama.

            NDH se na prečac i bez temeljita znanstvenog istraživanja baca na povijesno smetlište.

Tu činjenicu povežimo s požrtvovnim kršćanskim djelovanjem francuskog svećenika Abbe Pera koji je podigao mnogo sirotinjskih kuća tražeći na otpadu bačene stvari koje je ili upotrijebio ili unovčio. Taj nam je čovjek svojim djelom pokazao kako treba sve vrednovati pa i ono što je odbačeno.

            I državu, bačenu na povijesno smetlište silom zlih ljudi i zlih prilika u vremenu njezina očekivana nastanka i okrutna nestanka, treba vrednovati. Treba proučavati okolnosti prije njezina nastanka, okolnosti u kojima je nastala i ustanoviti kako je djelovala: ekonomski, politički, vojno, policijski i sudski. Pristupiti tom i takvom poslu bez apriornosti i dogmatičnosti i zabilježiti činjenično stanje. Bit će, nadajmo se, štogod i kolikogod vrijedno.

            Ne želim se ovdje predstaviti kao njezin Abbe Pere. Želim kazati da nam je potreban jedan Abbe Pere. Pojedinac ili skupina, sporedno. Ne zaboravimo da zla, što nas i danas okrutno pritišću, potječu i od kleveta bačenih na NDH. Zato, na posao! Odmah sada. Sutra je kasno. I, možda, prekasno!?

            Ne gledajmo koliko ćemo se u tom poslu svidjeti ljudima, nego koliko i kako ćemo se približiti povijesnoj istini i svidjeti se Isusu Kristu koji je puna istina i o Bogu i o čovjeku. Zato, ispunjeni Isusovim naukom, potaknuti njegovim primjerom i osnaženi vjerom u život budućega vijeka, pođimo i mi u borbu za istinu koja oslobađa. Koliko bude u budućnosti naše marljivosti u traženju istine i hrabrosti da je bez uzmicanja iznesemo i sa suprotne je strane prihvatimo te se uljudno pokajemo za sve ono što nije bilo dobro, toliko ćemo zaslužiti da budemo i cijenjeni i poštovani. I u sadašnjosti i u budućnosti.

            Uz ovu svoju predstavku stojim i dosljedan joj ostajem. Jer, vrijeme je da se čuje tužni glas siročadi koja nije smjela znati bilo što o svojim pokojnicima. Zato čujte:

Treba pisati otvoreno o ustaškom pokretu. Poglavito o zločinu nad razoružanom hrvatskom vojskom. Razoružani vojnici NDH – ustaše i domobrani – i nezaštićeni civili okrutno su poubijani.

            Neosporne činjenice o tom velikom zločinu prekrivene su velom šutnje. Do jučer se nije smjelo ni spomenuti da su hrvatski vojnici ubijani. Moglo se samo reći da su ih partizani vojno porazili. Zarobljenike kući uputili, a zločince pred sud izveli. Što nije bilo, a moralo je biti, moralo se u prilog partizanima tvrditi i govoriti. Time je, nema dvojbe, učinjen novi zločin.

            Možda bi se i moglo prijeći preko izrečenih i napisanih tvrdnja bez pokrića u prilog pobjedniku. Svatko o sebi izvrsno misli. Svatko želi i, ako je moćan, traži, da se o njemu lijepo govori, premda to ne zaslužuje. To se nekako da prihvatiti, makar teško i preko volje. Podnošljive su i snošljive laži u prilog pobjedniku. Ali su neprihvatljive i nesnošljive izgovorene, a pogotovo napisane klevete protiv dobra glasa prevarenih, izručenih i okrutno ubijenih. To je ponovno ubijanje ubijenih i novi zločin veći od davno učinjena ubojstva.

            Tko bi želio lagati na ustaše i domobrane da bi nas, njihovu djecu, ponizio, u pokornosti nas držao i omču nam krivnje na vrat stavljao, neka nam zakaže dan strijeljanja. Manje će nam zlo učiniti tko nas danas, kao nekoć njih, nevino ubijenih, nevine ubije negoli da na nas trajno laže. Jer, postoji višestruko ubijanje. Ne samo mačem, nego i jezikom. Ne samo oružjem, nego i perom i govorom.

            Čuli smo mnogo puta izreku: O mrtvima samo dobro. Da se bar malo do te poslovice držalo, pazilo bi se što će se govoriti o mrtvim ustašama i domobranima koji se ne mogu braniti. U ime istine, mogli bismo spomenutu izreku zamijeniti načelom: O mrtvima samo istinu. Ne smije se to načelo dovoditi u pitanje, jer na njemu počiva povijest kao znanost. Kad bi se doslovce – bez “zrna soli” – provodilo načelo: O mrtvima samo dobro, nemoguća bi bila povijest. Jer, nekritički bismo izjednačavali sve pokojne. I zle i dobre. Zato je nedopustivo prešutno usvojeno načelo: Ustaša je zao samo zato što je ustaša. I protiv toga i takva zločina treba dignuti glas do Neba pa zatražiti da se već jednom počne ispravno pisati i o njima, bez zlih namjera, imajući pred sobom biblijski navod: “Udarac bičem ostavlja masnicu, udarac jezikom lomi kosti. Mnogi su pali od mača, ali ne toliki kao od jezika” (Sir 28,17-18).

            Pogubljeni hrvatski vojnici pali su od mača, a članovi njihovih obitelji, pa i svi njihovi sunarodnjaci padaju od jezika zlih pobjednika. Jer, dok je mač, u širem značenju, završio svoj posao, mač jezika i pera probadao je srce i dušu (Lk 2,35) za njima ožalošćenima.

            Ožalošćeni su morali skrivati suze, prigušivati jauke i nositi duboke rane. Zato bi trebalo, u ime dostojanstva nevinih žrtava i u ime dostojanstva hrvatskoga naroda napokon reći istinu. A istina oslobađa. I šutnjom se može počiniti veliki grijeh. I praznim, a pogotovo lažnim riječima. Lagalo se bez pomisli na posljedice, unatoč riječi: “Mrzim na laž, grsti mi se ona” (Ps 119,163). Govorilo se o ustašama i domobranima bez provjere i traženja dokaza. Svako njihovo dobro djelo vješto se krilo, premda je učinjeno bilo. Krilo se zbog straha, ali i ne samo zbog straha nego i zbog ljudskoga obzira, unatoč ozbiljnom Isusovu upozorenju: “Ja vam kažem da će ljudi za svaku nekorisnu riječ što je izreknu odgovarati na Sudnji dan. Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi” (Mt 12,36-37). Dozovimo se pameti! Vrijeme istječe.

Valja Vam nešto čuti od nas, trajno ožalošćenih, kojima nitko, do ovoga časa, ne pruži riječ utjehe:

             Nije mi cilj donijeti znanstveno dokazanu istinu nego prosvjed protiv javnoga govora bez pokrića i bez osjećaja sućuti prema još uvijek obespravljenom potomstvu ustaša, domobrana, redara i članova državnoga aparata NDH.

            Umjesto da se pokojnicima oda dostojanstvena građanska i vjerska počast, prisiljeni smo slušati govor koji sliči na duhovni pokolj davno pomorenih te pokrućivanje starih i otvaranje novih rana potomstvu koje je slušalo tihi govor uz bolno i tiho jecanje svojih majki o poubijanima, sa sigurnošću da ih nitko ne može čuti, kako njihova djeca ne bi ostala bez majčinske skrbi, jer bi im majka morala otići u zatvor zbog „laži“ na partizane, „narodnooslobodilačku“ vojsku.

            Budući da su i spomenuti potomci ljudi sa zajamčenim pravima, barem teoretski, red je kroz njihova usta čuti jauke poubijanih im očeva, stričeva, ujaka i momaka neudanih tetaka. Osim toga treba čuti i nešto što je još teže, a to je istina, njima pričana, pamćena, zapamćena, ali još neizrečena i nezapisana. Bez toga od onoga čemu kraj očekujemo načinit ćemo rijeku ponornicu koja će naći pukotinu i izaći na nepoželjnu površinu.

            Nema sumnje da će ovo što predlažem donositi velike boli potomstvu onih koji su s velikim užitkom ubijali, ne samo službene predstavnike naše nikad prežaljene države, nego i njezine građane. Te boli potomstvo onodobnih ubojica mora prihvatiti, otrpjeti i pretvoriti ih u porođajne bolove sretne nam budućnosti koju moramo složno graditi svi mi koji nismo zaslužni za dobra djela ni (krivi)  za zlodjela svojih očeva. Istina, ali jasno artikulirana na usta onih koji nisu smjeli pisnuti, odnijet će, nadamo se, mnoge negativnosti i donijeti mnoge pozitivnosti.

            Bili ste u Jasenovcu. Ne ću raspravljati o trostrukom, meni smiješnom posjetu zbog nevažna razloga, jednoga filma što ga je trebalo vidjeti te o njemu i uljudno i stručno govoriti, a nikako zbog njega gaziti dosadašnju tradiciju. Što drugo mogu reći negoli se složiti s Pjesnikovim riječima: „A te kosti smejaše se da Bog prosti!“ A zašto mi je taj trostruki posjet smiješan? Bit će Vam jano, čim odgovorim Josipu Miliću na njegovo pitanje iz ST ekskluziva od 26. lipnja 1998.:

Jeste li za to da Jasenovac bude zajedničko obilježje svih žrtava?, upita me Milić. A, ja mu odgovorih:

Ne! Razlikujem žrtve Drugoga svjetskog rata od žrtava Domovinskog rata. Treba naći drugo obilježje za žrtve Domovinskog rata. Tim žrtvama Jasenovac ne može biti obilježje. Isti Jasenovac, po mojemu uvjerenju, ne može biti spomen-obilježje ni žrtvama Drugog svjetskog rata, jer se još nije odnio vijenac žrtvama hrvatskog naroda koje partizani u Jasenovcu i okolici potamaniše s namjerom bacanja što veće ljage na ustaše. Kad se javno kaže da osim žrtava ustaških zločina u Jasenovcu počivaju i blajburške žrtve, te kad se i njima položi vijenac u ime Hrvatske, moći će tek tada Jasenovac biti spomen-obilježje svih građana Hrvatske iz Drugog svjetskog rata.

I, na žalost, tako ne bi. Zato pitam. Zašto nijedna skupina ne počasti i žrtve križnoga puta, stradale u Jasenovcu? Pitanje postavljam i očekujem odgovor.

Podržavam posjet u Jasenovcu za židovske žrtve i žrtve ostalih narodnih manjina. Možda ćete me upitati zašto ne spomenuste Srbe? Zato što ne pišem njihovu već samo židovskom predstavniku. Žao mi je i stidim se ustaških zločina u Jasenovcu, jer su ustaše naša hrvatska vojska, vojska naše države Nezavisne Države Hrvatske. A, ja? Kada ne bih bio u to uvjeren, jednako bih žalio sve nevine žrtve u Jasenovcu, ali ne bih imao razloga stidjeti se.

            Svatko privilegira Srbe u njihovim zločinima. I, vi Židovi? Jer, samo se šapće o pokolju svih Židova na srpskom državnom području, a nitko ne organizira pa ni vi, Židovi odlazak u Srbiju počastiti sve židovske žrtve u njoj stradale s ponosnim Nedićevim izvješćem Hitleru: Juden frei. To je i sada bez gromoglasna govora i bez poticaja na odlazak u Srbiju, radi dužne počasti davno pomorenim i još uvijek zaboravljenim Židovima. To me boli kao čovjeka, što bi me jednako boljelo da sam sin nekoga drugog naroda.

            S vama Židovima bili su i oni, koji su skupa s Titom, mirnodopskim antisemitom, bili antisemiti i to ostali dokle god su pjevali: „Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo.“ Čudim se i u čudu pitam se: Kada su, s vama nazočni u Jasenovcu i kako su ti isti sišli s puta druga Tita i prestali biti antisemiti? Valjalo bi da ste ih to upitali, pa makar se oni od stida zacrvenili i sramotno zašutjeli.

            Budući da je među vama Židovima bio i Pupovac, red bi bio da vas je pozvao i u Srbiju odati počast svim Židovima, u njoj stradalima. A, je li vas pozvao?

            A kada bih se javio Pupovcu, nabrojio bih mu sve nestale župe na našem državnom teritoriju. I, zatražio bih da u svaku nestalu župu dođu i u svakoj župi glasno zaplaču. Ako previše tražim, svest ću to na samo dva mjesta: na Goražde gdje su četnici tamanili i muslimane i katolike i časne sestre koje nisu ni mrava zgazile, i u Beograd da požale što su onodobni Beograđani posmrtne ostatke muslimana i katolika proglasili žrtvama ustaškoga terora nad nevinim Srbima pa su te leševe slikali i tražili od američkih i engleskih predstavnika da „ceo svet“ kazni krvoločne Hrvate. Žalosno što je još uvijek, a ne znam ni do kada ni dokle: laž na ustaše znanstveni simpozij, a skidanje laži s njih umanjivanje ustaških zločina. Jednom tom intelektualnom zločinu mora doći kraj. Za to sam da nam se njihovi zločini pokažu i dokažu, a ne da se pripiše ustaškom dijelu Jasenovca svaka žrtva, stradala negdje, a još se ne zna gdje.

            U prošlom sam Vam pismu napisao da su tri naše riječi: Za Dom spremni naša hrvatska svetinja. Zbog toga sam i ja protiv masovnoga skandiranja tih svetih nam riječi bilo na utakmicama ili na nekim drugim javnim skupovima. No, tko će masi suditi? Tko li će masu osuditi? Koliko mi je poznato sudi se samo pojedincima i pravnim osobama. Ipak se usuđujem upitati Vas osobno: Otkud pravo običnom građaninu da bude kivan što utakmica nije prekinuta? Ja svakom običnom građaninu, pa i Vama, to pravo uskraćujem.

            Sjetite se, kako vam je bilo u Jugoslaviji nakon 1967. godine, kada je Jugoslavija prekinula diplomatske odnose s Izraelom. S vama sam bolno suosjećao. Tih po vas žalosnih godina slušao sam i čitao kako Izraelci čine velike zločine Palestincima. Nisam bio u to sto posto uvjeren. Držao sam, ne dovodeći u pitanje možebitne činjenice, da je mnogo toga napuhano. Sigurno je: ima na teritoriju Izraela i građana palestinske manjine. Zato sada pitam: Kada bi na nekom javnom skupu počeli Izraelci nešto skandirati što doista vrijeđa Palestince, bi li itko od uvrijeđenih Palestinaca smio upitati Izraelsku vlast: Zašto niste prekinuli utakmicu? Upitajte to svoje Izraelce.

Uz srdačan pozdrav! Fra Martin Planinić

Uredila Lili Benčik/hrvatskepravice

Vezane vijesti:

Čudi me g.Kraus da ne proganjate četnike u Srbiji po ovom istom obrascu, koji su prvi u Europi ” riješili ” židovsko pitanje. Šef civilne administracije Srbije Dr. Harald Turner u kolovozu 1942. izjavio je da je Beograd bio prvi grad u Europi koji je postao Judenfrei, te da je Srbija među rijetkim zemljama koja je prva riješila židovsko pitanje.1942 .godine. U kolovozu 1942.godine general Alexander Löhr Srbiju je proglasio “Judenfrei” (nacistički izraz za područje očišćeno od Židova)


Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s